Američka invazija u Zaljevu svinja počela je 17. travnja 1961. i gotovo odmah krenula po zlu. Ono što je u Washingtonu zamišljeno kao brza operacija rušenja Fidela Castra pretvorilo se u jedan od najsramotnijih vanjskopolitičkih i vojnih neuspjeha u modernoj američkoj povijesti. Umjesto sloma kubanske revolucije, invazija je Castru donijela veliku političku pobjedu, a Sjedinjenim Državama težak udarac usred Hladnog rata.
Nakon što je Fidel Castro 1959. srušio režim Fulgencija Batiste i preuzeo vlast na Kubi, američka administracija sve ga je više doživljavala kao opasnost. Castro je nacionalizirao imovinu, zaoštrio odnose sa SAD-om i postupno se približavao Sovjetskom Savezu. U atmosferi Hladnog rata Washington je zaključio da kubanski vođa mora biti uklonjen.
Plan za invaziju nije nastao preko noći: počeo se razvijati još za predsjednika Dwighta Eisenhowera, a naslijedio ga je John F. Kennedy, koji je u Bijelu kuću ušao početkom 1961. godine.
Zamisao je bila naizgled jednostavna. Oko 1400 do 1500 kubanskih emigranata, koje je obučavala i financirala CIA, trebalo je iskrcati na južnu obalu Kube. Računalo se da će njihov dolazak pokrenuti širi ustanak protiv Castra i da će se njegov režim brzo raspasti.
Problem je bio u tome što je gotovo svaki ključni element tog plana počivao na pogrešnim procjenama. Američki stratezi precijenili su snagu kubanske opozicije, podcijenili Castrovu vojsku i vjerovali da će prikrivena američka uloga ostati barem djelomično skrivena. Nije ostala.
Invazija je počela iskrcavanjem u području Bahía de Cochinos, odnosno Zaljeva svinja, na jugozapadnoj obali Kube. Kubanski emigranti iz Brigade 2506 trebali su uspostaviti uporište i otvoriti put političkom i vojnom rušenju režima. No već na samom početku suočili su se s problemima: teren je bio nepovoljan, element iznenađenja bio je slab, a Castrove snage reagirale su brže i odlučnije nego što su Amerikanci očekivali.
Presudan udarac planu zadala je činjenica da invazija nije dobila otvorenu američku vojnu potporu kakvu su mnogi njezini sudionici priželjkivali. Kennedy je želio srušiti Castra, ali istodobno izbjeći dojam izravne američke agresije. Upravo ta nedorečenost pokazala se kobnom. Bez pune zračne i vojne podrške invazijske snage ostale su izložene, izolirane i brojčano nadjačane. U samo nekoliko dana operacija je slomljena. Većina napadača bila je ubijena ili zarobljena.
Za mladog predsjednika Kennedyja to je bio težak i javni poraz odmah na početku mandata. Umjesto demonstracije američke moći, svijet je gledao neuspjelu tajnu operaciju koja se raspala gotovo pred kamerama. Kennedy je nakon toga preuzeo odgovornost za fijasko, ali politička šteta već je bila učinjena. CIA je bila ozbiljno kompromitirana, a američki ugled oslabio.
Na Kubi je učinak bio potpuno suprotan onome što su Amerikanci željeli. Castro je invaziju iskoristio kao dokaz da je njegova revolucija pod opsadom i da se mora još čvršće braniti. Time je dodatno učvrstio vlast, obračunao se s protivnicima i još se snažnije približio Moskvi. Upravo se u tom neuspjehu krije jedan od razloga zbog kojih su se odnosi između Kube, SAD-a i Sovjetskog Saveza dodatno radikalizirali u godinama koje su uslijedile.
Iako je invazija trajala kratko, njezine posljedice bile su dugotrajne. Neuspjeh u Zaljevu svinja dodatno je pogoršao američko-kubanske odnose i pomogao stvoriti atmosferu nepovjerenja i straha koja je kulminirala Kubanskom raketnom krizom 1962. godine, jednim od najopasnijih trenutaka u povijesti čovječanstva. Ono što je trebalo biti brzo rušenje Castra završilo je tako da je Kuba postala još važniji sovjetski saveznik tik uz američku obalu.
Zaljev svinja zato nije ostao zapamćen samo kao neuspjela invazija. Ostao je simbol loše procjene, političke neodlučnosti i opasne iluzije da se složene države i revolucije mogu srušiti brzom tajnom operacijom. U američkoj povijesti to je i danas sinonim za katastrofalno pogrešno planiranje. Na Kubi pak taj događaj i dalje živi kao trenutak u kojem je mali otok porazio veliku silu.