Trenutak kada su obični vojnici spontano postigli Božićno primirje

Foto: Imperial War Museum, Wikipedia

RAT je strašna i dehumanizirajuća stvar, bez obzira na povod, opravdanost, ispravnost i nužnost. Vadi na površinu ono najgore od čovječanstva, mračnu stranu ljudske prirode koju u normalnim vremenima ljudi nastoje zatomiti ili ignorirati.

On zapravo potiče manifestaciju najgorih strahova, instinkta, reakcija i misli. Cilj je poraziti protivnika pod svaku cijenu. Da bi normalni ljudi u drugoj osobi mogli vidjeti samo metu, a ne drugo ljudsko biće, trebaju dehumanizirati protivnika, gledati ga samo kao objekt, prepreku i prijetnju sebi te svemu što mu je blisko.

Ali i u takvim uvjetima postoje trenuci ljudskosti koji podsjećaju na to da rat nije sukob živih figura na šahovskoj ploči nego međusobni pokolj stvarnih osoba; nečijih sinova, očeva, muževa, braće, prijatelja, majki, žena i sestara.

Jedan od takvih događaja je Božićno primirje 1914., u jeku Prvog svjetskog rata. Za razliku od klasičnih primirja koji su rezultat pregovora političkog i vojnog vodstva dviju zaraćenih strana, ovo primirje je nastalo spontano serijom ljudskih gesti uzduž kilometara blatnjavih rovova.

Rat koji je trebao prekinuti sve ratove postao je obična klaonica

Prvi svjetski rat, kako ga danas nazivamo, najavljivan je kao "Rat koji će prekinuti sve ratove". Prvi ga je tako nazvao poznati britanski pisac H. G. Wells, a danas se toj naivnosti možemo samo smijati. Pokazalo se da "Veliki rat", kako je iz početka zvan, neće biti ni zadnji ni najveći u povijesti.

Kako je došlo do izbijanja samog rata, zapravo je dosta komplicirana tema o kojoj povjesničari raspravljaju više od sto godina. Možda ga ne bi ni bilo da nije postojao kompleksan sustav međunarodnih dogovora i ugovora, od kojih je velik bio dio tajan.

Nitko nije očekivao da će početi rat u Europi, pogotovo takvih razmjera. U početku je svaka strana najavljivala brzu pobjedu, ne klaonicu s blatnjavim rovovima punim štakora, bolesti i gotovo ritualnim žrtvovanjem ljudskih života u ofenzivama koje nisu imale nikakve rezultate osim smrti na desetke tisuća ljudi u razmaku od nekoliko dana.

Vojnicima je obećano da će se do Božića sigurno vratiti svojim domovima i voljenima koji ih čekaju. Ipak, do prosinca 1914. je i najnaivnijem vojniku postalo jasno da će Božić proslaviti u rovovima s puškama, štakorima i ušima umjesto u svojim domovima s roditeljima, ženama, djecom i prijateljima.

Primirje je počelo pjevanjem

Na Badnjak su neki vojnici na obje strane počeli pjevati božićne pjesme. Nije ni bitno tko je prvi zapjevao, niti se to može utvrditi. Kada bi jedna strana zapjevala, druga strana bi često učinila isto, iako nisu razumjeli riječi pjesama drugih. 

Uskoro su se vojnici pokušavali nadjačavati, a između pjesama bi dovikivali jedni drugima, najčešće uvrede i šale. Na rovove su se čak počeli stavljati svijeće i božićna drvca. Vojnici su jedni drugima dovikivali "Sretan Božić" na svom materinjem jeziku, ali su mnogi razumjeli dovoljno jezika suprotne strane da mogu prevesti suborcima riječi "neprijatelja": 

I vizualna i verbalna komunikacija su bile lake zbog činjenice da je između rovova bilo samo par stotina metara, na nekim mjestima tek nekoliko desetaka. Britanski, francuski i belgijski vojnici su mogli lako vidjeti i čuti što rade njemački, i obratno.

"Jako se dobro sjećam Božića. Sjećam se Božića kada su njemački i francuski vojnici napustili svoje rovove, otišli do bodljikave žice sa šampanjcem i cigaretama u rukama i s osjećajima bratstva vikali da žele završiti rat. I to je trajalo samo dva dana - zapravo jedan i pol - a onda je došla stroga naredba da su bratimljenja zabranjena i morali smo ostati u svojim rovovima", ispričao je njemački vojnik desetljećima kasnije. 

Vojnici su jedne druge darivali

Nakon dovikivanja pozdravima s obje strane, neki vojnici su se ohrabrili da se popnu iz rovova i upute preko "ničije zemlje". Jako riskantno, ali na obje strane su postojali vojnici koji su donekle razumjeli jezik druge strane, što je olakšavalo prvi kontakt.

Nakon što su ostali vidjeli da druga strana ne puca, počeo je masovni izlazak iz rovova i sastanak u "ničijoj" zemlji vojnika s obje strane. Čak je i topništvo utihnulo.

Nakon pozdravljanja su se počeli razmjenjivati pokloni, sitnice kao što su duhan, lule, dugmad, alkohol. Prema pismima koja su ostala sačuvana, britanski vojnici su bili iznenađeni činjenicom da mnogi njemački vojnici mogu razgovarati na engleskome.

Procjenjuje se da je u Božićnom primirju sudjelovalo i do 100 tisuća vojnika na obje strane, iako se oblik primirja razlikovao duž linije. Na nekim područjima primirja nikada nije bilo, u drugima se radilo samo o prekidu vatre da se prikupe mrtvaci s "ničije zemlje". Mnogi vojnici su se ipak fizički sreli s vojnicima druge strane, bar razmijenili nekoliko riječi i darove.

"Nikada nisam mislio da ćemo Božić provesti ovako kako jesmo. Na Badnjak su Nijemci ispred nas počeli pjevati nešto što je zvučalo kao božićna pjesma. Vikali smo za bis (njihovi rovovi su samo oko 140 metara ispred nas), a oni su pjevali cijelu noć. Na Božić su neki od njih počeli vikati da dođemo na piće", napisao je jedan vojnik u pismu objavljenom 1. siječnja 1915. u Newcastle Journal.

Igrao se nogomet za vrijeme Božićnog primirja

Najveći kontakt je ostvaren tamo gdje su odigrane nogometne utakmice na "ničijoj zemlji". Informacije o takvim druženjima se pojavljuju već u vrijeme Prvog svjetskog rata, iako neki povjesničari sumnjaju u kredibilnost takvih priča.

Ali čak ni oni ne osporavaju da je bilo bar pokušaja da se odigraju nogometne utakmice, samo da je stanje tla (ničija zemlja je bila blatna kaljuža) onemogućavalo nešto više od običnog napucavanja lopte.

Navoda o utakmicama za vrijeme Božićnog primirja je više, većinom između vojnika na istoj strani, ali nekoliko mečeva je odigrano između protivničkih strana u ratu. Postoje i fotografije takvih događaja, pa je sasvim nebitno jesu li loptanja bila dovoljno strukturirana da se nazovu "utakmice" ili ne.

Generali i političari su se protivili Božićnom primirju, papa je na njega pozivao

Božićno primirje je bilo sasvim spontano, iako daleko širi fenomen na Zapadnom bojištu nego Istočnom. Razlog je što Pravoslavna crkva koristi julijanski kalendar, umjesto gregorijanski kao Rimokatolička i Protestantske crkve.

Ni na Zapadnom bojištu nije bilo pravila po pitanju trajanja primirja. Negdje je trajalo svega nekoliko sati, par dana, a negdje čak do Nove godine. Jedan od razloga što visokim časnicima Božićno primirje nije bilo drago je što su smatrali da narušava borbeni duh.

Časnici koji su bili na terenu s vojnicima su bili skloniji prihvatiti spontano primirje, pa su se čak znali i priključiti druženjima u "ničijoj zemlji". Visokorangirani časnici koji nisu bili u rovovima nego u vojnim sjedištima su se žustro protivili primirjima i izdavali su proglase kojima se druženja s vojnicima suparničke strane zabranjuju.

Političari i generali su bili najveći protivnici Božićnog primirja, pa su se čak izdavale zapovjedi da se pojača topnička paljba kako bi se onemogućilo sastajanje vojnika na "ničijoj zemlji". 

Zabilježena je molba pape Benedikta XV. od 7. prosinca 1914. u kojoj je preklinjao vođe zaraćenih nacija da održe božićno primirje, tražeći "da oružje utihne barem u noći kada su anđeli pjevali". Molba je službeno ignorirana od strane vodstva svih država. 

Hitler, koji se borio u Prvom svjetskom ratu s činom skupnika (eng. caplar), u vrijeme Badnjaka i Božića nije bio na prvoj liniji. Prema kasnijim izjavama njegovih suboraca nije podržavao Božićno primirje, kritizirajući vojnike koji su u njemu sudjelovali. 

Spontana primirja su strogo zabranjena nakon Božića 1914.

Vijesti o primirju nisu bile direktno zabranjene, ali je svejedno trebalo nekoliko dana da izađu u medije. Najprije u SAD-u (koji je u to vrijeme bio neutralan), zatim u Ujedinjenom Kraljevstvu. Priča o primirju se prenosila u jako pozitivnom tonu, sa slikama.

U Francuskoj je zbog cenzure izostalo spominjanje u medijima, ali su vojnici širili priču. Na kraju se vijest ipak objavila u francuskim medijima, uz navod da se radilo o "incidentima" ograničenima na sektore koje su branili britanski vojnici i podsjetnik na to da francuska država druženje s neprijateljskim vojnicima smatra činom izdaje. U Njemačkoj i Italiji se također pisalo, ali puno manje nego u UK.

U narednim godinama Prvog svjetskog rata se još nekoliko puta pokušalo sa spontanim primirjima, ali s ograničenim uspjehom. Vojno vodstvo Saveznika je strogo zabranilo da se Božićno primirje ponovi, kao i Njemačke. Nekoliko pokušaja spontanog primirja, uglavnom iniciranih od strane njemačkih vojnika, u prosincu 1917. i 1918. odbili su britanski vojnici.

Tračak nade u vremenima rasta sukoba u svijetu

Spontana primirja nisu nepoznanica kroz povijest, događala su se i prije i nakon Božićnog primirja 1914. Često se u ratovima uspostave neformalni, nepisani i neizgovoreni dogovori dvije strane o privremenom prekidu sukoba da bi se pokupili mrtvi i ranjeni s bojnog polja.

Primjer vojnika koji su davne 1914. riskirali život da bi prvi izašli iz rova i krenuli prema neprijateljskim linijama s nadom da će tako omogućiti privremen prekid sukoba su dokaz da i u najgorim situacijama, najgorim vremenima i uvjetima ljudi mogu zadržati svoju humanost. Stvorili su kratki mir usred užasnog rata. 

To ulijeva nadu u to da je bolja budućnost moguća, da put prema nestabilnijem svijetu s više ratova, a na kojem se čovječanstvo zadnjih godina nalazi, nije neizbježan.