Na današnji dan 1811. godine puštena je u promet važna cesta koja je povezivala hrvatsku unutrašnjost s primorjem. U pitanju je poznata Lujzijana, cesta koja je povezivala Karlovac i Rijeku. Bila je to u tadašnjoj Habsburškoj Monarhiji jedna od najmodernijih cesta te je predstavljala jedan od najvećih investicijskih projekata toga vremena. Dobila je ime po kćeri austrijskog cara Franje I., Mariji Lujzi.
Za projektiranje i izgradnju ceste bio je zadužen podmaršal Filip Vukasović. On je s radovima započeo 1803. godine u kanjonu Rječine prema Grobničkom polju. Veliki izazovi za Vukasovića počeli su od prvoga dana, jer je cestu trebalo izgraditi po nepristupačnom i neravnom terenu Gorskog kotara.
Gradnja ceste trajala je 8 godina, uz povremene prekide kada se ratovalo s Napoleonom. Do 1807. godine cesta je bila izgrađena do Vrbovskog, a 1809. projektu se napokon nazirao kraj kada je dovršeno kopanje po Gorskom kotaru. Trebalo je samo još izgraditi cestu do Karlovca. Širina ceste u zavoju bila je 8.2 metra, a u oštrim zavojima čak 14.4 metra. Nagib je na određenim dijelovima ceste bio do 6%.
Projekt je uključivao i izgradnju velikih potpornih zidova. Zidovi su izrađeni od kamenih blokova klesanaca. Izvedeni su u nagibu, a na pojedinim mjestima prisutne su bile kontrafore kako bi se postigla puna stabilizacija zida.
Lujzijana je omogućila bolju trgovačku povezanost Rijeke s unutrašnjosti te dala gradu Rijeci na još većoj važnosti. Ta je važnost prekinuta 1920-ih kada je Rijeka pripala Italiji, a Lujzijanom se tada slabo prometovalo.
Međutim, u razdoblju od 1947. do 1954. godine Lujzijana je nekoliko puta nadograđivana i rekonstruirana. Projektanti u Jugoslaviji uglavnom su nastojali obnoviti zidane stupove i konstrukcije u području Gorskog kotara kako bi se izbjeglo eventualnu urušavanje ceste. Izgrađeno je puno novih i malih prometnica koje su povezivale okolne kotarske gradove, primjerice Delnice.
Lujzijana je ostala važnom prometnicom za Hrvatsku sve do 2004. godine kada je izgrađena autocesta Zagreb-Rijeka. Lujzijana time gubi na svojoj važnosti, a danas ju koristi uglavnom lokalno stanovništvo, koje dosadni autoput zamjenjuje pitoresknim prizorima šuma, planina i potoka Gorskog kotara.