U jeku Drugog svjetskog rata britanska je vlada pod vodstvom Winstona Churchilla bila vrlo zainteresirana za balkansko područje. Churchill je smatrao kako je najbolje za Saveznike da napadnu Europu s juga, osvoje Italiju i onda krenu prema Balkanu kako bi limitirali sovjetski utjecaj u toj regiji.
Nakon što je primio više izvješća o tome kako se četnici ne bore protiv okupatora, već naprotiv, s njima ponekad i surađuju, bilo je potrebno pronaći novog balkanskog saveznika. Od 1943. partizani su priznati kao jedini legitimni borci za oslobođenje, stoga se trebalo sastati s njihovim vođom. Tito i Churchill stižu u Napulj te 12. kolovoza 1944. obavljaju sastanak u Villi Rivalta.
Sastanak je trajao nekoliko sati, a čelnici su raspravljali i idućeg dana. Glavna tema bila je postratno ustrojstvo Jugoslavije. Churchill je htio da mu Tito garantira kako će u obnovljenoj zemlji osigurati slobodne izbore te da neće vojnom silom pretvoriti Jugoslaviju u komunistički režim. Tito ga je uvjeravao da se to neće dogoditi te da je njegov primarni cilj okončati rat u zemlji u kojoj vladaju glad i teror okupatora.
Nakon postignutog dogovora Churchill se vraća doma, a kasnije te godine sastanči sa Staljinom s kojim dogovara kako će podijeliti Balkan. Jugoslavija će potpasti 50% pod britanski, a 50% pod sovjetski utjecaj. Britanski premijer smatrao je kako će Crvena armija zasigurno osloboditi veći dio te zemlje, pa je pristao na kompromis.
Churchillova politika na Balkanu zapravo je bila vrlo pametna. Dobro je pretpostavio da neće moći utjecati na sva događanja nakon rata i da će Crvena armija diktirati sudbinu barem djela Balkana.
Međutim, u jednoj je stvari pogriješio - Tito i partizani uglavnom su samostalno oslobodili zemlju i mogli su slobodnih ruku krojiti budućnost Jugoslavije. Dogovor o podjeli Jugoslavije na 50/50 postao je 0/0. Tito se inicijalno priklonio Staljinu i komunističkom svijetu, samo da bi tri godine kasnije iz njega bio izbačen i počeo primati pomoć od Zapada.