TJEDNIMA je jedna od glavnih tema u Hrvatskoj cijena sladoleda, doslovno i figurativno. Medijski naslovi su puni analiza kuglice sladoleda u turističkim mjestima, u televizijskim reportažama dominira novinarsko obilaženje gradova i povlačenje turista za rukav da ih se pita njihov stav o sladoledu, ekonomske analitičare se zove u gostovanja da iskažu svoj stav o "stvarnoj vrijednosti" kuglica.
Mediji jako dobro znaju koje teme su im najgledanije, i koji naslovi najčitaniji, pa sasvim racionalno prate duh naroda, ono što je u određenom trenutku gledateljima/čitateljima najinteresantnije. I ekonomski analitičari pokušavaju prilagoditi svoje stavove dominantnom društvenom stavu, pa u želji da se priključe na dominantni narativ, i tako dobiju svojih pet minuta slave, rade nedopustive pogreške.
Najočitiji primjer je nedavni slučaj sveučilišnog profesora i doktora ekonomije koji je objavio da je dolazaka u Hrvatsku "četiri puta manje", iako se radilo o potpuno krivom iščitavanju podataka MUP-a, koji od početka ove godine ne broji ulaske u države Schengenskog područja zbog jednostavne istine da prema njima fizička granica više ne postoji pa se ne može ni prebrojavati broj prelazaka granice.
Put od grijeha do kajanja zbog cijene kuglice sladoleda
Godinama je cijena kave obavljala istu funkciju kao ove godine cijena kuglice sladoleda. Radi se samo o varijaciji na vječnu temu, nacionalnu opsesiju pitanjem hoće li Nijemci, Austrijanci, Slovenci i drugi smatrati da je određena cijena previsoka, te biti iznenađeni i uvrijeđeni ako procijene da je.
Komentari uglavnom slijede istu šablonu. Prvo se izrazi šok cijenom kave (ove godine kuglice sladoleda) i to na nekoj najfrekventnijoj turističkoj lokaciji, zaključi se da je to previše na osnovu odokativne osobne procjene i bez informacije o tome ima li dovoljno kupaca po toj cijeni, zatim se predvidi veliki pad broja dolazaka i krah sezone, a završni čin je recitiranje pokore u nekom od oblika fraze: "Neka, tako nam i treba kada previše dižemo cijene."
Kada se sve navedeno podigne na razinu cijelog društva, a stvarno se radi o društvenom fenomenu koji se ponavlja u razgovorima između građana, u medijima, među "analitičarima", i u govorima političara, poprima kvazireligijska obilježja. Grijeh (previsoke cijene), kazna (krah sezone), i kajanje (tako nam i treba, sami smo krivi). Kult turizma u Hrvatskoj.
Cijene prate rast turizma
Unatoč tome što se svake godine previđa krah sezone zbog previsokih cijena, istina je sasvim drugačija. Izuzetak su godine pandemije, ali to nije imalo nikakve veze s cijenama kuglica sladoleda i kave. Iako, ako slijedimo kvazireligijski obrazac kulta turizma, onda bi pandemija mogla biti oblik kazne kakvog božanstva turizma zbog rasta cijena.
Turizam u Hrvatskoj iz godine u godinu obara rekorde (izuzev spomenutih godina). 2019. je bila bolja od 2018., koja je bila bolja od 2017., a ona je nadmašila 2016., i tako već godinama. Govorimo o povijesno dobrim rezultatima ne samo od nezavisnosti Hrvatske, nego od kada postoji turizam u njoj. 90-e su u mnogočemu unazadile Hrvatsku (rat turistima nije baš privlačna atrakcija), ali brojke turista su već 2010. bile veće nego 1985., a do 2015. je i broj noćenja premašio brojke iz 80-ih.
U 2019. je ostvaren 21 milijun dolazaka, 6 milijuna više nego 2015., i 14 milijuna više nego 2000. Naravno da je veliki rast dolazaka pratio i rast cijena, jer je prostor ograničen. Kako je Hrvatska postajala sve poznatija kao turistička destinacija, kako je sve više rasla potražnja za odmorom u Hrvatskoj, kako se širila turistička ponuda, tako su rasle i cijene. Ništa neobično u tome, sasvim logično i očekivano. Šokiranje rastom cijena u djelatnostima vezanima za turizam iz godine u godinu je besmisleno, jer taj rast prati rast potražnje. Da je situacija suprotna, tj. da cijene rastu iako broj dolazaka i noćenja pada, onda bi eventualno postojao razlog za analizu.
Uz to treba naglasiti da su, osim temeljnog zakona ponuda i potražnje, cijene ove godine dodatno veće zbog visoke inflacije u cijeloj Europi kroz prošlu godinu, a koja se nastavila i kroz ovu.
Hrvatska nije preskupa
U konačnici, ne samo da cijene u hrvatskom turizmu rastu iz sasvim razumnih razloga nego Hrvatska uopće nije toliko skupa. Dakako, nije jeftina, ali cijene ne odstupaju značajno od cijena u konkurentskim državama poput Grčke, Španjolske i Italije. Usporedba s državama poput Crne Gore, Albanije i Turske nije primjerena, jer je Hrvatska članica EU i geografski bliža destinacija.
Od svih problema turizma u Hrvatskoj, kojih definitivno ima, cijena je najmanji. Dapače, uopće nije problem. Da bismo razumjeli zašto je to tako, trebamo znati što cijena je, a što nije, što pokazuje, a što ne.
Cijenu dominantno određuje potražnja, a s tim Hrvatska nema problema, kao što se vidi iz podataka o rastu broja dolazaka i noćenja. Cijena nije ni nekakva moralna kategorija da se određuje koliko bi "poštena cijena" trebala biti, ona ima svoje mehanizme i lako se korigira.
Posebno to vrijedi za turizam, jer se cijene apartmana, restorana, kafića i ostalih usluga mogu vrlo brzo prilagoditi novim uvjetima. Koliko je potrebno iznajmljivaču da na Airbnb-ju smanji cijelu noćenja, kafiću da smanji cijenu kave, slastičarnici da smanji cijenu sladoleda itd.? To mogu vrlo brzo, i te djelatnosti mogu brzo reagirati ako primijete da im visoke cijene narušavaju profitabilnost.
Cijene su signal i informacija, a u turizmu se lako prilagođavaju
Mehanizam cijena je i signal. Daleko najveći problem turizma u Hrvatskoj je visoka sezonalnost, činjenica da se više od 60 posto dolazaka ostvaruje u srpnju i kolovozu. S obzirom na toliko snažan pritisak potražnje u srcu sezone, sasvim je racionalno da i cijene budu daleko veće.
Smanjivanje sezonalnosti, tog najvećeg problema hrvatskog turizma, moguće je upravo cjenovnim mehanizmom. Ništa katastrofalno se ne bi dogodilo ni da se smanji broj dolazaka u srpnju i kolovozu, a poveća u ostalim mjesecima. To bi smanjilo sezonalnost. A to se može postići upravo cijenama, i to bez ikakve centralno planirane državne regulacije, koja bi vjerojatno napravila više štete nego koristi.
Šizofrena situacija, u kojoj se Hrvati s jedne strane žale da im dolaze turisti niske platežne mogućnosti koji rade probleme po turističkim mjestima (pijanstvo, javno uriniranje, buka), a s druge strane se samobičuju u kvazireligijskoj pokori zbog toga što smatraju da su cijene prevelike i nisu priuštive takvim istim turistima, (djelomično) se rješava upravo rastom cijena.
Visina cijena uopće ne bi trebale biti tema, jer rastu zbog objektivnih razloga, i djeluju kao korektiv strukturnih problema turizma u Hrvatskoj. Na njih ne treba gledati kroz prizmu morala i "poštenih cijena", jer s tim faktorima nemaju veze. Oni koji se bave turističkim djelatnostima će spustiti cijene kada primijete da im zbog toga pati poslovanje, u to možete biti sigurni.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala