U JEDNOM od najvećih filmskih hitova ove godine, indijskom spektaklu RRR, Britanci su glavni negativci. Svi britanski likovi, s izuzetkom jednog jedinog, ili su čudovišne moralne nakaze koje zbog hira otimaju djecu ili posve amoralni oportunisti koji se žele obogatiti na tuđoj muci. Zapravo su toliko iskarikirani da podsjećaju na naciste, koji u filmovima i dalje drže primat najgorih od svih zlikovaca iz ljudske povijesti.
RRR je tarantinovska remix verzija indijske povijesti proizvedena sredstvima i estetikom Bollywooda, suludi spektakl koji tematizira indijsku borbu za oslobođenje i usput podsjeća da Britanski imperij nema isti imidž diljem svijeta. Postoji nemali dio svijeta kojemu su Britanci iz kolonijalnog perioda nešto poput nacista.
Britanska kraljevska obitelj kao tabloidna sapunica
Naime, iza krhke figure Elizabete II., koja je jučer preminula u 97. godini, proteklih su se desetljeća u zapadnoj javnosti uspjeli skriti zločini britanskog kolonijalizma, koji su prije pola stoljeća bili i dalje prilično svježi te su negdje trajali stoljećima.
Umjesto rasprava o tome treba li Velika Britanija postati republika i kritičkog preispitivanja mitova kolonijalizma, naročito britanskog sudjelovanja u trgovini robljem i širenju rasizma, javnost se počela zabavljati prateći sapunicu o obiteljskim odnosima Windsora. Monarhija je preživjela zahvaljujući tabloidima, ne unatoč njima.
Elizabeta II., po svemu što se o njoj znalo u javnosti, bila je prosječna osoba, ne pretjerano obrazovana, ali uporna u tome da igra ulogu kraljice i uvjerena da to ima neko veliko značenje za druge ljude. Smatrana je jamcem stabilnosti i kontinuiteta u nemirnom svijetu, što je s obzirom na duljinu njene vladavine bilo neizbježno.
Tradicija zločina
No tradicija koju je predstavljala Elizabeta II. uključuje i stoljeća trgovine robljem, pljačke, mučenja, ugnjetavanja, ponižavanja itd. u izvedbi Britanskog imperija.
Ona se nikad nije negativno odredila prema tome, a i desetljećima predugo je tolerirala apartheid u Južnoafričkoj Republici. Više se ispričavala Katolička crkva nego Ujedinjeno Kraljevstvo. Ne treba zaboraviti da je još 1960-ih bilo zabranjeno u Buckinghamskoj palači zapošljavati crnce i emigrante.
Tradicija koju predstavlja Elizabeta II. podrazumijeva i ideju da postoje posebni, plemeniti ljudi, izabrani osobno od Boga, čiji je zadatak vladati nad svim ostalim ljudima, koji su onda njihovi podanici.
Tradicija koju predstavlja Elizabeta II. podrazumijeva da se činom rođenja u određenoj obitelji neki ljudi smatraju nadređeni ostalima.
Je li moguće biti monarh i ljudsko biće?
Monarhistički folklor je mnogima očito simpatičan, ali koncept monarhije je u svojoj srži monstruozan. Elizabeta II. provela je život u luksuzu, u osnovi ne radeći ništa, živeći na tuđi račun, a istovremeno pod stalnim pritiskom stoljeća tradicije i na dužnosti 24 sata dnevno.
Sex Pistolsi su 1977. bijesno pjevali o "fašističkom režimu" kraljice Elizabete, za koju su smatrali da nije ljudsko biće ("She ain’t a human being"). To se tada smatralo uvredom, a danas izgleda mnogo više kao opis posljedica koje ostavljaju zahtjevi monarhističke tradicije.
Doista, da bi se bilo uspješan monarh, potrebno je prestati biti ljudsko biće, odreći se velikog dijela palete ljudske ekspresivnosti, a potrebno je ići i protiv vlastitih uvjerenja i osjećaja. Ne može se biti normalan kad ti se ljudi stalno klanjaju i oslovljavaju te s "Vaše Visočanstvo".
Monstruoznost monarhije
Nije ni čudo što je obitelj Elizabete II. puna nesretnih ljudi. Monstruoznost monarhije smo prema van kroz stoljeća borbe ograničili, ali se ona i dalje ispoljava prema unutra, u suludim, neljudskim, srednjovjekovnim, anakronim zahtjevima kojima se moraju pokoriti članovi i članice kraljevske obitelji.
Pobogu, pa jedna od najvećih drama Elizabetine vladavine je što se njen sin Charles 1990-ih htio razvesti od supruge! Ono što je desetljećima bilo moguće za sve ostale građane Velike Britanije, za princa je predstavljalo skandal.
Zapravo je baš to najveća zamjerka Elizabeti II. - umjesto da Veliku Britaniju i svoju obitelj konačno oslobodi antiljudskog okvira monarhizma, ona je monarhiji svojim dugim vladanjem dala ljudsko lice. Ostavila je priliku nekom od svojih nasljednika da ponesu laskavu titulu posljednjeg britanskog monarha, titulu osloboditelja naroda.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala