GLEDAO me je iznenađen i bez riječi, s potpunom nevjericom, kao kad prvi put kao odrastao čovjek shvatiš da je seks aktivnost koju tvoji roditelji i danas revno upražnjavaju.
"Što radiš ti ovdje?!", upitao je prekriživši ruke u laktovima.
"Punim dušu i jedem Lastin Linđo keks", izgovorih najnormalnije tresući šećer u prahu s prstiju.
"Ali…ti si ona udbaška kurvetina s interneta, a ovo, ovo je Ćavarovo brdo?!", izustio je opet s istom šokantnom nevjericom kao da se radi o nastupu Madonne u vatrogasnom domu Čelebići.
Kao u doba najžešćih gladijatorskih borbi
Jedino s Ćavarovog brda moguće je sagledati ovaj grad u cjelini. I dok se sunce okomito davi u dubini škrtih padina kao uplakani narod pod rasturenim Titanicom, prstom po nebu svaki put spajaš istu zamišljenu kružnicu beskrajne ljubavi i velikog nemirenja. S druge strane kotline, svako jutro se u školu uspinjao A.B.Šimić noseći u očima sve one bezvremenske stihove. To ti uvijek pomalo naježi kožu i razvuče usne u osmijeh. Poniklo je na ovom mjestu toliko oštroumne inteligencije, nezaboravnih lica hrabrosti i časti koja malo toga zajedničkog imaju s kamenim ekstremima trenutnim vladarima scene. Jer ovdje danas žive mnogi mazohisti koji na izborima za sto tričavih maraka i jedno pile prodaju svoj glas, a onda četiri naredne godine sustavno plaču u jastuk zbog težine nepravde koja im se sručila na leđa. Jer ovdje žive ljudi koji u fotelje za borbu protiv korupcije svjesno dovode diletante upitne biografije kojima je mito srednje ime. Marginalizacija jednog posebnog duha traje kontinuirano posljednjih godina sa tendencijom da se posve uguši u ispušnim plinovima krkanluka.
Ovakva Hercegovina, koja se u zadnje vrijeme, sa svih strana podgrijava na velikoj temperaturi postaje izuzetno zahvalan plastelin, tempirana bomba ili uzavreli vulkan koji konstantno prijeti kaosom, koji bi izazvao neviđen orgazmički zanos u mnogim glavama. Duboku i nesnošljivu političku i regionalnu razjedinjenost unutar ovdašnjih ljudi najsočnije i najperverznije iskorištavaju oni koji sa hercegovačkom stvarnošću imaju veze koliko i ja sa olucima Vladivostoka. Međutim moje nepoznavanje dotične materije neće me do sutra učiniti magistrom za pitanja ruske kišnice, dok je s Hercegovinom slučaj nešto drugačiji. Uvijek na nekoj psihoanalizi od strane raznoraznih mudočeškaša s tipkovnicom u ruci, u dalj pljuvača, poput uigrane dvorske lude s raznim poremećajima isturi se kao dežurni krivac svaki put kad na dvoru izbije neka frka. Kao u doba najžešćih gladijatorskih borbi - dajte rulji Hercegovinu da se igraju!
Velike Hrvatine se s idealističnim neistomišljenicima obračunavaju pičkasto-kukavički i iz zasjede
Za ovaj razvoj situacije nisu nam zapravo kriva kao kukac u jantaru zarobljena ksenofobična piskarala i obični idioti. Oni su samo rezultat naše nesreće. A samo i jedino kriv nam je naš mentalni sklop koji godinama u prvi plan ponosno izbacuje karikature, koje ne služe ni za što, osim za najnovije viceve, mentalni sklop koji mirno dozvoljava bahato medijsko orgijanje lažima, a bolnu istinu frajerski želi kazniti šamaranjem po cesti ili metkom u čelo. Kad su mi nedavno velike Hrvatine zaprijetile životom, automatski sam se sjetila Blaža Kraljevića. Jer kao što znamo, velike Hrvatine se tako obračunavaju s idealističnim neistomišljenicima: pičkasto-kukavički i iz zasjede. A Blaž Kraljević, tabuistički, u ovim krajevima rijetkim ljudima pada uopće na pamet. On je rana koja je živi dokaz koliko je zapravo ludilo rata izobličilo čovjeka na najgori mogući način. S njim se tek povremenom razmašu "najkompetentniji" kad im zatreba. Pa je tako najisprostituiranija vizualizacija Blaža onaj ram na zidu u uredu najmanjeg Hrvata na najvećem položaju - Želje Komšića, umila ga nana.
Problematika slučaja Blaža Kraljevića može se promatrati kao umanjena verzija i personifikacija kasnije hercegovačke sudbine. Kvazi-demokracija izgrađena je na najuspješnijem zataškivanju najkrvavijeg "bratskog" zločina novije nam povijesti. Sukob interesnih svjetonazora, a kasnije i oružani sukob dviju hrvatskih vojnih formacija, kojima je obični čovjek i branitelj pristupio srcem, ne mareći puno za oznake na epoletama, a brinući najviše za opstojnost svoga doma i zemlje, zauvijek je obilježio tok politike i ritam života u ovom podneblju, a među mjesta Hercegovine unio vječni, tihi antagonizam.
Zemlja bez zakona u kojoj nitko ne odgovara nikome
O rasvjetljavanju jezive količine krvi na oporom makadamu tog kruševskog ljeta, nitko zapravo ne mari. Pod skutima korupcijskog režima debelo zaštićeni još se slobodno šeću krivci kupljeni za nekoliko tisuća maraka. A svi oni koji su radnim mjestima zaduženi za konačno otkrivanje ove istine plod su politike koja stoji iza ove likvidacije, politike koja je uhljebila njih i njihovu djecu, politike za koju je rat bio monopoly u kojem se trgovalo pravim, a ne papirnim novcem, stvarnom drogom i hladnim oružjem. Politike čiji smo taoci sve do današnjeg dana. U zemlji bez zakona, gdje nitko ne odgovara nikome. Prištekani na respirator međunarodne zajednice kao beba u inkubatoru, bez ikakvih lidera, sa ispolitiziranom vjerskom vrhuškom koja šuruje sa svima za samo još jednu novu blješteću džamiju ili crkvu, kad podvučeš crtu mi samo i jesmo to – inspiracija kojekakvim Tomić-Kuljišima, kockastoglavi iz viceva, sramote svojih pradjedova sa isforsiranim domoljubljem koje se spusti u pete sad kad je najpotrebnije.
Bolje nismo ni zaslužili, indiferentni prema onima koji nas gaze, s kauča se protiveći svakoj alternativi, ucviljeni plakači nad istinom, bez želje za rušenjem sistema. Udri Antiša, jadna li ti majka!