Ako imate višak kilograma, kladim se da vam je to u zadnjih par dana barem netko otvoreno rekao, makar i kroz šalu. A ako ste istinski pretili, vjerojatno vas je i danas pratilo par podsmješljivih očiju, ako ne i par podrugljivih jezika. Pojavi li se u javnosti neka pretila osoba, što god ona rekla (makar i najpametnije na svijetu) pola komentara bit će isključivo o njezinom izgledu.
Debljina je uvijek bila grijeh koji se ne previđa i ne oprašta. I takvo je učenje i Crkva prihvatila i vatreno branila.
Neumjerenost u jelu i piću
Svi vi koji ste makar privirili na vjeronauk (ili, još bolje, pogledali legendarni film Sedam), znate taj popis sedam smrtnih grijeha, kojega je konačno definirao papa Grgur I. Veliki još tamo negdje na prijelazu iz šestog u sedmo stoljeće. Na popisu je i grijeh neumjerenosti u jelu i piću, od kojega većina ljudi iz tih oskudnih vremena nije patila, čak i da je htjela.
Da odmah budem jasan - nipošto ne mislim da su pretjerano uživanje u jelu i piću nešto dobro i pametno. Još manje mislim podržati onaj noviji pokret "tjelesne pozitivnosti" ili "fat pridea", koji na pretilost gleda kao na nešto čime se treba ponositi, bez ikakvog pokušaja mijenjanja. Ona je možda i najgori zdravstveni problem današnjice - ali, dio tog problema jest i kako se na nju gleda. Između ostalog, kako na nju gleda i Crkva.
Ovdje neću samo kritizirati što su učeni teolozi napisali, nego i pozvati sve one koji se i dalje drže kršćanskog nauka na promjenu stava kako bi se pomoglo sve većem i većem broju ljudi. Od kojih su mnogi i unutar crkvenih redova.
Debeli sveci
Još je apostol Pavao govorio o onima kojima je njihov trbuh bog (Filipljanima 3,19), a stoljećima kasnije Augustin je točno zapazio da čovjek ne primijeti kako mu sitne navike oko hrane polako oblikuju volju (i navedu ga na pretjerivanje).
O toj želji za užitkom koja izgubi mjeru i počne vladati čovjekom svoja duboka zapažanja ostavio je i Toma Akvinski. Upravo onaj kojega su zbog prilične, kako smo mi to nekoć pristojno govorili, "korpulentnosti" zvali Nijemi Vol. O Tomi je kružila čak i legenda da je u blagovaonici morao imati i poseban izrez na stolu zbog trbuha. Osobno, mislim da je legenda izmišljena (i to unutar crkvenih krugova). Opet, ne bi me čudila Tomina gojaznost, s obzirom da je dolazio iz vrlo bogate obitelji, koja je ića i pića imala u izobilju.
Probleme s debljinom imao je u zrelijim godinama i otac reformacije Martin Luther, a od poznatijih katolika novije epohe po svojoj pretjeranoj težini bili su poznati papa Ivan XXIII (koji se i šalio na račun svog izgleda) te filozofski apologet G.K. Chesterton. "Kad netko vidi Vas, pomisli da je glad u Engleskoj", bocnuo je Chesterton suhonjavog Bernarda Shawa. "A kad netko vidi Vas, pomisli da ste Vi uzrok te gladi", uzvratio je Shaw.
Napokon, i da krenete po crkvama - katoličkim, protestantskim, pravoslavnim - naići ćete na pretile osobe baš kao što ih vidite i po ulicama, plažama, busevima, kafićima, gdjegod. Svi oni postovi petkom i slične stvari jednostavno nisu donijeli nikakvog praktičnog rezultata, a kršćanima se još nije upalila lampica te u svojoj brojalici od sedam smrtnih grijeha i dalje navode neumjerenost u jelu i piću.
Plitko gledanje na grijeh
Pretilih ljudi danas je više nego ikada, samo u posljednjih pet desetljeća njihov se broj utrostručio. Izrugivanje neće nikome pomoći, kao ni crkveno naivno vjerovanje da je pretilost tek puka posljedica odluka pojedinaca.
Katolički teolozi su odavno počeli shvaćati da grijeh po sebi nije tek odabir slobodne volje nego i rezultat brojnih procesa na koja pojedinac nije mogao utjecati. Na tu temu ima dubokih uvida među isusovcima, kao i među odavno proskribiranim zastupnicima teologije oslobođenja. Svejedno, kad se krene govoriti o pretilosti, onda se na nju plitko gleda kao na slabost karaktera. U toj vizuri sve što ljudi s prekomjernom težinom trebaju napraviti jest da počnu jesti manje i za par mjeseci ili godina postanu vitki.
Današnjoj je znanosti jasno da pretilost ima svoje korijene u biologiji, okolišu, psihologiji, navikama i modernom prehrambenom sustavu. Ovoliki broj pretilih ljudi nije nastao tako što je prekomjernost u hrani i piću postala sve popularnija opcija među ljudima. Dogodilo se nešto s našim životnim stilom, a posebno nešto s našom prehrambenom industrijom, čemu se sve manje pojedinaca uspijeva oduprijeti.
Kondicioniranje ljudi
99,99999% naše povijesti mi smo bili u manjku i na ivici gladi. Naš je organizam naučio birati kaloričniju hranu, stvarati masne rezerve i čuvati energiju kako bi pregrmio vremena nezamislive oskudice.
A onda se dogodio veliki bum u proizvodnji hrane - i posebno u proizvodnji jeftine visokokalorične hrane - i mi smo se suočili s problemom viška, za kojega jednostavno nismo evolucijski adaptirani. Nekoć su samo rijetki ljudi mogli jesti previše hrane, danas svatko od nas može unijeti, ako mu se hoće, i triput više kalorija nego što mu treba.
A uz to je prehrambena industrija osmislila razne taktike da nam proda što više svojih sve slađih i ukusnijih proizvoda. Sad je to društveni okoliš u kojemu odrastaju ne samo mali Amerikanci i Europljani, nego čak i djeca u Africi, kontinentu nekoć ozloglašenom po surovoj gladi (koje tamo, paradoksalno, i dalje ima dok rapidno raste i broj pretilih). A među djecom taj je rast još brži nego među odraslim ljudima. Njih se od malena uči da biraju što slađu i masniju hranu, a kad se potom razvije inzulinska rezistencija više ih nikakav poziv na disciplinu i čudotvorne dijete ne mogu vratiti u normalu. Pa čak ni svemoćni Ozempic, jer nakon prestanka njegovog uzimanja kilogrami se vraćaju četiri puta brže nego nakon obične dijete.
Promjena teologije
O svemu tome naširoko pišu oni koji znaju puno više od mene. S teološke je strane bitno shvatiti da Crkva više ništa ne može učiniti osudom grijeha koji je debelo zahvatio i njezine redove. Nisu, naravno, jedino oni pozvani na promjenu ugla gledanja, ali bi jako pomoglo u današnjoj situaciji da se prestane na pretilost gledati kao na grijeh pojedinca. Ona je danas, kako smo ukratko prikazali, rak rana cijelog jednog sustava. Taj se sustav mora jasno označiti i osuditi, a onda i aktivno raditi na njegovoj promjeni, osobito na tome da zdrava i kvalitetna hrana bude dostupna i najsiromašnijima. Sami slutite da se tu ne radi tek o par direktiva EU - ali s nečim se i nekako mora ozbiljno započeti.
U protivnom ćemo samo dobiti ljude koje se opterećuje krivnjom i koji onda na to reagiraju onako kako jedino znaju - utjehom u hrani.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala