Početkom 4. stoljeća Rimsko Carstvo suočavalo se s unutarnjim nemirima i vanjskim prijetnjama. Car Dioklecijan, poznat po svojim reformama i uspostavi Tetrarhije, nastojao je obnoviti stabilnost i jedinstvo Carstva.
Međutim, rastuća prisutnost kršćana, koji su odbijali sudjelovati u tradicionalnim rimskim obredima, smatrana je prijetnjom jedinstvu i tradicionalnim vrijednostima. Ovo je dovelo do posljednjeg i najintenzivnijeg progona kršćana u povijesti Rimskog Carstva, poznatog kao Dioklecijanov ili Veliki progon.
Pod utjecajem svog suvladara Galerija Dioklecijan je 23. veljače 303. godine izdao prvi edikt protiv kršćana. Ovim ediktom naređeno je uništavanje kršćanskih crkvi i svetih spisa, zabranjeno je kršćansko bogoslužje, a kršćani su izgubili građanska prava.
23. veljače obilježavao se rimski festival Terminalija, jedan od starih rimskih obreda koje je Dioklecijan repopularizirao. Nakon objave edikta rimski vojnici su srušili glavnu crkvu u Nikomediji, spalili svete knjige i započeli sustavni progon kršćana diljem Carstva.
Nakon prvog edikta uslijedila su još tri koja su zabranjivala propagiranje kršćanstva, poticala uhićenja vjernika i silila stanovništvo da sudjeluje u rimskim obredima. Ovi edikti imali su cilj iskorijeniti kršćanstvo i vratiti tradicionalne rimske religijske vrijednosti.
Intenzitet progona varirao je diljem Carstva. Dok su Dioklecijan i Galerije bili gorljivi u provođenju edikta na Istoku, na Zapadu je situacija bila drugačija. Car Konstancije Klor, koji je vladao zapadnim provincijama, bio je manje revan u provođenju progona, ograničavajući se uglavnom na simbolične geste poput rušenja crkvi, bez masovnih uhićenja ili pogubljenja.
Njegov sin Konstantin Veliki odmah je nakon preuzimanja vlasti 306. godine zaustavio progon i vratio kršćanima njihova prava i imovinu.
Unatoč brutalnosti progona, kršćanstvo je nastavilo rasti. Mnogi kršćani su postali mučenici, a njihova stradanja su dodatno učvrstila zajednicu i privukla nove vjernike. Progon je također doveo do unutarnjih podjela unutar Crkve, posebno između onih koji su se odrekli vjere pod pritiskom i onih koji su ostali postojani. Ove podjele su kasnije rezultirale pojavom različitih kršćanskih sekti i sporova unutar Crkve.
Dioklecijan se povukao s trona 305. godine i sadio je kupuse u svojoj palači, a njegovi nasljednici nisu više provodili progone jednakim intenzitetom. Već 313. godine Konstantin je donio Milanski edikt, kojim je kršćanstvo priznato kao jedna od religija u Carstvu. Do kraja tog stoljeća ova vjera prevladala je u cijeloj državi.