U HRVATSKE knjižare došla je knjiga "Odrastati kao Bin Laden", a Index vam donosi opis knjige te nekoliko ulomaka iz nje.
Djeca Osame bin Ladena, ako je suditi prema knjizi čiji je hrvatski prijevod upravo stigao i u naše knjižare (Odrastati kao Bin Laden, Profil) potpuno su bila navikla živjeti uz očeve luđačke ideje. Spomenuta knjiga jedino je dosad objavljeno autentično svjedočenje o prilikama koje su vladale u domu Osame bin Ladena, među njegovom djecom i ženom (kasnije - ženama). Knjigu, uz novinarku Jean Sasson koja je zapisala priče, autorski potpisuju Omar bin Laden, Osamin četvrti sin, i Najwa, njegova majka i Osamina prva i najutjecajnija žena.
Njihove priče suvislo su i kronološki složene od trena otkad je Najwa upoznala Osamu pa sve do Omarove spoznaje da je baš njegov otac zakuhao tragediju u Americi. A cijelo njihovo svjedočanstvo i više je nego šokantno. Žena i sin Osame bin Ladena postupno nas uvode u svijet Osaminog ludila, točno onako kako se to ludilo i razvijalo u Osaminoj glavi. Od prosječnog oca koji se, doduše, malo više zanima za vjerska pitanja, njihov muž i otac pretvorio se u fanatika koji svoju obitelj drži u izolaciji, osuđene na informacije koje dobiju od njega.
Omar bin Laden u svojem je dječjem svijetu nekako uspijevao preživjeti sve - od svih famoznih izleta, ubijanja pasa, očevog treniranja strogoće i izolacije, do likvidacije svog malog prijatelja od stane tatinog kolege. Uopće nije imao pojma kakav je plan za sve njih osmislio njegov otac, no to ga nije ni posebno zanimalo - znao je da ne pripada toj priči i tome svijetu.
Odlučio je maknuti se iz obitelji kad je vidio koliko je njegov otac istinski sretan što cijelu obitelj može preseliti u špilje na planini Tora Bora. Pećine bez ičega. Jedino što ga je držalo za obitelj bili su majka i njegova mala braća. No, svima njima unatoč, Omar je odlučio svoju sreću tražiti negdje drugdje... Jer, tata Osama za njega je imao genijalan plan - da se stavi na raspolaganje kao bombaš samoubojica.
Omar bin Laden danas ima 30 godina, živi uglavnom u Jeddi u Saudijskoj Arabiji, oženjen je dva desetljeća starijom Britankom Jane Felix Browne koja je zbog njega prešla na islam. Imao je namjeru angažirati se po pitanjima mira u svijetu, no nekako ga šira javnost i nije najozbiljnije shvaćala. Budući da njega i Zainu mediji doživljavaju kao ekscentričan par, čest je "gost" britanskih tabloida. Špekulacije o tome da je psihički obolio, čak i da se pokažu točnima, naprosto nikoga ne bi čudile obzirom na to kakvo je imao djetinjstvo. Malokad medijski istupa, a posljednji je put javnosti dao do znanja kako se, svemu unatoč, protivi likvidaciji svoga oca jer su, kaže Omar, čak i Milošević i Hussein dobili priliku da im se sudi...
Ulomci iz knjige
Omar je želio biti drugačiji (njegovo svjedočenje)
Otac je i dalje bio uvjeren da kao muslimani moramo živjeti što je jednostavnije moguće, odričući se modernih dostignuća. Iako smo smjeli koristiti svjetlo u našim kućama, bilo nam je zabranjeno korištenje hladnjaka, električnih pećnica, rashladnih uređaja ili aparata za grijanje. Ponovno su majka i naše tetke za svoje velike obitelji morale kuhati jela na plinskim prijenosnim štednjacima. U Sudanu, po tako toploj klimi, svi smo jako patili bez klima uređaja. Nijedno od djece nije se slagalo s ocem po tom pitanju, a žene nisu htjele iznositi svoje mišljenje. Zapravo, kad smo znali da je otac otputovao iz Kartuma, starija braća i ja bismo se išuljali da uključimo hladnjak ili čak da stisnemo prekidač na klima uređaju.
Ali majka je bila toliko ustrašena da će otac to otkriti da smo se i tada morali pridržavati njegovih pravila. Čuo sam neke od njegovih odanih mudžahedina kako se potiho žale što ni oni ne smiju koristiti ništa od modernih pomagala. Ti su ljudi godinama živjeli teški ratnički život i nisu vidjeli razlog za ikakvo daljnje mučenje kada su bili okruženi modernim pogodnostima. Očeva su pravila bila na snazi čak i kada su gosti iz bogatih zaljevskih zemalja dolazili da bi boravili u gostinjskoj kući. Često sam viđao uspješne biznismene i kraljevske prinčeve kako se obilato znoje, a neki od njih postaju čak i nervozni zbog nemoguće visokih temperatura. Nakon brojnih prigovora, otac je konačno posustao. Kupio je zalihu malih ručnih lepeza koje su bile izrađene od utkane trave, a koje su Sudanci prodavali na tržnici. Jedva sam susprezao smijeh gledajući one visokorangirane posjetitelje kako frenetično mašu lepezama vrući zrak.
U želji da makar mislima pobjegnem, često sam slušao jedan od starih očevih radio prijamnika. On ih je imao mnogo i često je slušao BBC, zaneseno prateći vijesti iz cijeloga svijeta kao da ima osobni udio u svakoj priči. Jednoga dana, dok sam sjedio u štalama sa prijateljem, obojica smo pili topli čaj i slušali radio, kad se odjednom začuo prekrasan glas, pjevajući pjesmu koja je bila toliko divna, kao prava poezija ravno s neba. Brzo sam krenuo ugasiti radio jer nam je otac dopuštao da slušamo govorne emisije, ali ne i pjesme. No, gumb je zapeo i nisam mogao ugasiti tu divnu pjesmu. Emocije koje je ona izražavala učinile su da se osjećam neuobičajeno nježno. Pitao sam prijatelja:
- Tko je čovjek koji to pjeva?
Prijatelj mi je odgovorio:
- To nije muškarac. Slušaš ženu. Slavnu egipatsku pjevačicu Um Kulthum, "Zvijezdu Istoka". Svi na svijetu misle da je ona najbolja pjevačica koja je ikada živjela. I ja u to vjerujem.
- Žena? - Stvarno u to nisam mogao vjerovati. Glas joj je bio dubok i mističan, nimalo nalik nijednom ženskom glasu koji sam ikada čuo. Otac je zabranjivao da slušamo bilo kakvo pjevanje, no bio sam začaran, htio sam čuti još i to sam htio toliko snažno da sam bio spreman riskirati njegov bijes.
- Ona je sada mrtva, rekao mi je prijatelj, što je u mome srcu uzrokovalo tugu. Sasvim neočekivano, jer do maločas nisam znao ni da žena postoji. Istog sam trena postao opsjednut njezinim glasom. Odmah sam idućeg dana otišao do jednog religijskog učitelja i pitao sam ga:
- Zabranjuje li mi islam da slušam uglazbljenu poeziju?
Taj je šeik unio veselje u moj isprazni život kada je rekao:
- Jedan od najvažnijih šeika islama kaže da je dopušteno, dokle god pjesma ne pjeva o tijelu, o izgledu žene, ili ne sadrži nikakve primitivne stihove. Od tog trenutka nadalje, pjesme i poezija postali su mi važan otklon od moje jadne stvarnosti. Provodio bih svaki slobodni trenutak slušajući Um Kulthum kako pjeva svoje žalosne priče o ljubavi, čežnji i gubitku. Bio sam toliko inspiriran idejom ljubavi da sam se čak primorao da i sam napišem nekoliko pjesama. Svaka čežnja koju su stvarale te ljubavne pjesme bila je omotana oko moje očajničke želje da stvorim sebi novi život.
Poruke Um Kulthum dovele su me do spoznaje da postoji svijet, paralelan s ovim našim binladenovskim svemirom mržnje i osvete, svijet o kojemu ranije ništa nisam znao i u kojemu su ljudi živjeli i pjevali o ljubavi. Za vrijeme tih mojih romantičnih snova, pojačale su se i moje nade da ću se jednoga dana vratiti u Saudijsku Arabiju i oženiti za jednu od mojih rođakinja, kao što je to učinio moj brat Abdullah.
Satima sam razmišljao o jednoj posebnoj rođakinji, lijepoj i slatkoj djevojci koje se sjećam iz djetinjstva, zamišljajući kako se zaljubljujemo, ženimo i živimo u divnom domu sa puno slatke dječice. Neću reći o kojoj se rođakinji radi jer bi joj to moglo donijeti neželjenu pažnju budući da smo kao očeva djeca univerzalno obilježeni i okaljani onim što je on učinio. Toliko je onih koji nas izbjegavaju zbog njega...
Majka Najwa, nakon što je Osama nju i obitelj preselio na planinu u špilju
Nikada nisam mogla zamisliti da će mi djeca plakati od grčeva od gladi. Nisam poznavala bespomoćniji osjećaj. Klima je u hladnoj planini bila veliki problem. Jedini izvor topline bila je peć na drva. Održavali smo vatru danonoćno, ali gotovo bez koristi jer je planina Tora Bora bila poznata po strašnim snježnim mećavama. Snijeg bi se uhvatio do vrha našeg krova i bilo je teško zagrijati i naše tri male sobe. Puno smo sati djeca i ja proveli zbijeni uz metalnu peć, tresući se od zime i pitajući se hoćemo li uspjeti preživjeti bez smrzotina.