Europljani su se godinama zavaravali uvjerenjem da je američki predsjednik Donald Trump, iako nepredvidiv i nedosljedan, netko s kim se na kraju ipak može izaći na kraj. Ta je predodžba bila ugodna, ali se pokazala potpuno pogrešnom, piše Foreign Policy u analizi.
Od govora američkog potpredsjednika J. D. Vancea na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači, u kojem je otvoreno omalovažavao Europu, do nove američke Strategije nacionalne sigurnosti objavljene 4. prosinca, Trumpova administracija sustavno je promovirala jedinstven pristup Europi. Taj se pristup temelji na davanju prednosti američko-ruskim odnosima i poticanju podjela unutar samog kontinenta.
U tom procesu važnu ulogu imaju nacionalističke i krajnje desne snage koje danas uživaju potporu i Moskve i Washingtona. Vrijeme je da Europa shvati kako je, kada je riječ o ratu u Ukrajini i sigurnosti kontinenta, u najboljem slučaju prepuštena sama sebi. U najgorem slučaju suočava se s dvostrukim izazovom: Rusijom na istoku i Trumpovim Sjedinjenim Državama na zapadu.
Svaki put kada bi Trump ili članovi njegove administracije napadali Europu, uključujući i Ukrajinu, europski su čelnici reagirali suzdržano, nastojeći ne narušiti odnose i pritom ugađajući Bijeloj kući. Smatrali su to razumnom taktikom - pokušajem da se iskoriste Trumpova taština i sklonost promjenama kako bi ga se zadržalo unutar transatlantskog okvira.
No svaki put kada bi Trump ozbiljnije usmjerio pozornost na rat u Ukrajini, stao bi na stranu Rusije. Od situacije u kojoj je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u veljači bio izložen pritisku u Ovalnom uredu, preko srdačnog dočeka Vladimira Putina na Aljasci u kolovozu, pa do mirovnog plana od 28 točaka koji više nalikuje dokumentu sastavljenom u Moskvi nego prijedlogu neutralnog posrednika.
Europljani su svaki put primili udarac, zaokupljeni održavanjem privida suradnje s Washingtonom. Okrenuli su Trumpu i drugi obraz toliko puta da se postavlja pitanje imaju li ih više na raspolaganju.
No, Europa se kladila na gubitničku strategiju, nadajući se drugačijem ishodu unatoč stalnom ponavljanju istih obrazaca. Kada je riječ o Europi, Ukrajini i Rusiji, Trumpova administracija bila je iznimno dosljedna.
Trump želi da rat u Ukrajini završi, ponajviše zato što ga vidi kao prepreku normalizaciji američko-ruskih veza, a posebno planiranim poslovnim dogovorima između njegovih suradnika i kremaljskih poslušnika.
To se savršeno uklapa u njegov pogled na svijet kao arenu imperijalne suradnje. Liberalni svjetski poredak je prošlost; zamjenjuje ga zakon jačega. Umjesto staromodnog natjecanja supersila, Trump želi provoditi imperijalnu suradnju s Rusijom i Kinom. Ostatak svijeta, uključujući Europu, nalazi se na kolonijalnom jelovniku.
Strateški, u tome ima određene kratkoročne logike. Ideološki, to se podudara s podrškom krajnje desnim strankama i vladama u Europi i šire. Te snage ne samo da dijele nacionalističke i društveno konzervativne stavove pokreta MAGA, već aktivno rade na podjeli Europe i potkopavanju europskih integracija, dok im snage desnog centra služe kao korisni idioti surađujući s njima.
Nema ničeg manje patriotskog od takozvanih suverenista u Europi koji uništavaju europsko jedinstvo dok istovremeno surađuju s Rusijom.
Vizija iznesena u novoj američkoj Strategiji nacionalne sigurnosti ne nudi konkretne politike prema Europi, ali poruka je jasna: jedina zamisliva transatlantska veza je ona između krajnje desnih snaga, gdje alfa Amerikanci dominiraju svojim europskim podanicima. To je preslika vizije i strategije koju Putinova Rusija godinama provodi prema Europi.
Ako Trump još nije podredio Europu svojim željama, to nije zbog pametnih europskih manevara. Laskanje Trumpu, darovi i kraljevske večere neće spasiti ni Ukrajinu ni transatlantski odnos. Jednako tako, panična diplomacija, hodočašća u Washington ili alternativni mirovni planovi neće uroditi plodom.
Ako Trump još nije ostvario svoju viziju, to je samo zato što se Putin još uvijek pravi nedostižnim. No, računati na to da će ruski predsjednik uvijek potkopavati američko-ruski dogovor ne može biti europska sigurnosna strategija.
Dobra vijest je da postoji kritična masa europske javnosti i vlada koje razumiju da se europska sigurnost brani u Kijevu. To uključuje Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Poljsku, nordijske i baltičke zemlje, Nizozemsku, Španjolsku, pa čak i Italiju.
Svi oni prepoznaju da ruski imperijalni rat počinje s Ukrajinom, ali tu ne završava, te da bi kapitulacija Kijeva samo oslobodila ruske resurse za otvaranje novih frontova. Druga dobra vijest je da Europa drži ključne poluge u svojim rukama.
Otkako je Trump preuzeo dužnost, američka podrška Ukrajini je presušila. Europa je ta koja drži većinu zamrznutih ruskih sredstava, nameće bolne sankcije, ekonomski održava Ukrajinu i pruža najveći dio vojne pomoći. Zahvaljujući europskim ulaganjima, obrana Ukrajine sve se više oslanja na vlastitu domaću industriju.
Ipak, slika nije posve ružičasta. Sjedinjene Države ostaju ključne za Ukrajinu i Europu, posebno zbog obavještajnih podataka koji Ukrajini omogućuju presretanje ruskih napada i identifikaciju ciljeva duboko unutar Rusije. Uz to, SAD profitira od prodaje oružja koje Europljani kupuju za Ukrajinu, oružja koje Europa sama ne proizvodi dovoljno.
To ukazuje na širu zagonetku: Europa radi na smanjenju ranjivosti povećanjem obrambene potrošnje, ali to često znači kupnju američkog oružja. Time smanjuje kratkoročne rizike po cijenu povećanja dugoročne ovisnosti o partneru koji tu ovisnost sada koristi kao oružje.
Iako Europa ima alate za sprječavanje kapitulacije Ukrajine, nedostaju joj dva ključna sastojka. Prvi je sposobnost fokusiranja na strateški cilj. Europski čelnici apstraktno razumiju dugoročnu strategiju, ali u praksi često zapinju u kratkoročnim, partikularnim interesima.
Najbolji primjer za to su kratkovidni stavovi Belgije i Europske središnje banke o korištenju zamrznutih ruskih sredstava za pomoć Ukrajini. Iako postoje financijski i pravni rizici, oni su neusporedivi s političkim, ekonomskim i sigurnosnim troškovima koji bi uslijedili ako Ukrajina padne.
Drugi sastojak je hrabrost. Europski lideri trebali bi smoći hrabrosti otići u Washington, ljubazno zahvaliti Trumpu na njegovim „mirovnim“ naporima i uvjeriti ga da svijet ima pregršt drugih sukoba koji vape za njegovom pažnjom.
Poruka bi trebala glasiti: „Što se tiče Ukrajine, mi to možemo riješiti. Sve što tražimo jest nastavak protoka obavještajnih podataka i odobrenje za kupnju oružja dok ne izgradimo vlastite kapacitete.“
Europa ne može obećati da će danas okončati rat, ali se može obvezati na izgradnju uvjeta za održivu sigurnost na kontinentu. A ako je laskanje i dalje potrebno, Europa uvijek može uvjeriti Trumpa da će mu, kada jednom dođe mir, radosno posvetiti spomenik, trg ili kakvu sjajnu, zlatnu nagradu.