Film Radoša Bajića Heroji Halijarda, koji se nedavno počeo emitirati u kinima, izazvao je skandal nekoliko mjeseci prije premijere na filmskom festivalu u Sarajevu. Iako je ljetos ondje predstavljen samo u formi trailera, odmah je prepoznat kao sadržaj koji se bavi četničkom propagandom.
Film je priča o 508 savezničkih pilota koje su pripadnici četničkog pokreta, članovi njihovih obitelji i neuniformirane pristaše čiča Draže spasili od Nijemaca i uspješno vratili kući u akciji kodnog naziva "Halijard". Ne ulazeći u njegove umjetničke okvire, jer film još nismo stigli ocijeniti, sama tema je isprovocirala dio javnosti, imajući u vidu da se spašavanjem savezničkih pilota godinama maše kao krunskim dokazom da je Ravnogorski pokret od 1941. do 1945. bio na pravoj strani.
Procesi povijesnog revizionizma koji su započeli padom Berlinskog zida u postkomunističkoj Europi imali su snažnog odjeka ne samo u Srbiji nego i u čitavom "Srpskom svetu", prije svega u Republici Srpskoj i Crnoj Gori. Što se tiče kvislinške dijaspore, ona nikada nije ni izlazila iz svog "filma" i svojih ratnih uniformi, gorko ližući gubitničke rane iz Drugog svjetskog rata u dalekoj Australiji i Amerikama, Sjevernoj i Južnoj.
Ista ta dijaspora je 90-ih skupljala novac za fabriciranje povijesti
To je onaj isti svijet koji će krajem osamdesetih i početkom devedesetih puniti džepove Vuka Draškovića i Vojislava Šešelja, dok su "torbarili" na turnejama po spomenutim kontinentima, skupljajući svoj "prvi milijun". Oni će desetljećima uspijevati zatomiti svoju suradnju s nacifašističkim okupatorima u otadžbini krijući je iza radikalnog antikomunizma, uspostavljajući tako jedan socijalni okvir koji se pokazao prihvatljivim za njihovo tamošnje okruženje.
Ta ista dijaspora će već devedesetih, a pogotovo nakon 5. listopada, opet biti izdašna i prikupiti veliki novac ovoga puta za pojedine ovdašnje povjesničare koji će fabricirati povijesnu publicistiku, prebogatu najpodlijim oblikom falsificiranja - prešućivanjem i/ili negiranjem zločina i kolaboracije.
Mi koji smo krajem osamdesetih smatrali sebe antikomunistima, i poslije Miloševićeve 8. sjednice, Jogurt i Antibirokratske revolucije krenuli u formiranje Demokratske stranke, nestrpljivo smo čekali da se otvore arhive i dosjei. Bili smo na antikomunističkim steroidima sve očekujući da se konačno utvrdi kako su čiča Draža, zatim general Nedić zvani "srpska majka" (danas tu titulu nosi Arkanova udovica Ceca), kao i Mita Ljotić, čija je "desna ruka" privodila s Nijemcima narod na streljanje u Kragujevcu, tek nevine žrtve višedesetljetne komunističke propagande.
Ispostavilo se da je zločina bilo i više nego što smo znali
Kad ono – ćorak! Naknadno češljanje dokumentirane povijesti dokazalo je da je zločina bilo i više no što smo znali i učili. Dodatno iziritirani antifašisti, doduše rijetki, svojski su se potrudili da javnost upoznaju s krvavim epizodama iz rata o kojima do tada nismo bili obaviješteni. U tom traganju za dokazima obiju strana nabasali smo na neočekivanu istinu koja je brižljivo prikrivana i gurana "pod tepih", što se i danas vješto čini.
Naime, indikativno je bilo da je neformalna politička i formalno-pravna rehabilitacija Ravnogorskog pokreta kroz poništavanje sudskog procesa Draži Mihailoviću, naišla na mnogo veću podršku nego na suprotstavljanje. Ništa drugačije nije prošla ni kazališna predstava Siniše Kovačevića posvećena generalu Nediću, predsjedniku ratne kolaboracionističke vlade u okupiranoj Srbiji.
Konačno, možda najupečatljivija i najskandaloznija rehabilitacija, iz sjenke, dogodila se indirektno, proglašenjem Vladike Nikolaja za sveca. Njegova ideološka bliskost sa šefom pronacističkog "Zbora" Dimitrijem Ljotićem, nad čijim je grobom u Sloveniji održao posljednje opelo prije no što je utekao u "satansku i čivutsku (židovsku)" Ameriku, apsolutno se može protumačiti i kao svojevrstan oblik amnestije za suborca i intimusa Mitu.
Nikolaj proglašen svecem tjedan dana nakon ubojstva Đinđića
Btw, proglašenje Nikolaja za sveca, sedam tjedana nakon ubojstva premijera Đinđića, simbolički je označilo i suštinsku promjenu vrijednosne paradigme srpskog društva – početak kontraevolucije od proeuropskog ka antieuropskom i antizapadnom. Danas to toksično bilje buja po "kolektivnoj pameti Srpskog sveta" pažljivo zaliveno s po nekoliko kapi plemenitog, mirotočivog znoja Vladimira Vladimiroviča.
Dakle, odakle desetljećima nakon jugoslavenske pobjede u svjetskom ratu potreba da se poraženi nacionalni pokreti prevedu na pobjedničku stranu? Kako je moguće da suvremenici tih pokreta nisu u realnom vremenu sagledali njihovu ulogu?
Možda im je nedostajalo "treće oko" koje se, eto, nebeskom narodu otvorilo nakon više od pola stoljeća? Što bi rekla sjajna i duhovita povjesničarka Dubravka Stojanović, ne bez sarkazma i ironije: "Ravnogorski četnički pokret je jedini antifašistički pokret koji je izgubio Drugi svjetski rat."
Uloga Srbije u Drugom svjetskom ratu
Kada je nestalo Jugoslavije, koja je između ostalog mnogima služila i kao "smokvin list" za skrivanje i potiskivanje ratnih nedjela, ukazao se čist prostor u kojem se analitički jasnije mogla sagledati uloga Srba, kao i svih ostalih nacija, na jugoslavenskom ratnom prostoru. Radi se o ulozi Srbije u Drugom svjetskom ratu, prije svega pozicije većine Srba u Srbiji, ali i u Crnoj Gori, s jedne, i ulozi Srba s teritorija ratne, zločinačke NDH, s druge strane.
Najveći broj Srba iz Srbije, a pogotovo Srba iz Crne Gore, izgubio je Drugi svjetski rat zbog svoje pretežne pripadnosti četničkom pokretu, ali i drugim skupinama i okupatorskim administracijama pod kontrolom Milana Nedića i Dimitrija Ljotića.
Njima se može dodati i manji broj dinarsko-dalmatinskih četnika pod kontrolom mog imenjaka vojvode Đujića, koji su, ne lezi vraže, imali zajedničku komandu s talijanskim okupatorima i službenim ustašama u, tada, crvenom Splitu. To su isti oni koji su bili lojalni Poglavniku tako da im nije padalo napamet da, recimo, oslobode braću iz Jasenovca i drugih ustaških logora.
Velika skupina Srba s područja NDH spašavala živu glavu
Ostaje velika skupina Srba s tadašnjeg teritorija NDH (Hrvatska, BiH, Srijem) koji su kao većinski dio partizanskog pokreta spašavali živu glavu od ustaša i sudjelovali, uz uglavnom ukrajinsko krilo Crvene armije, u operacijama za oslobođenje Srbije od kasnog ljeta 1944. do ranog proljeća 1945.
Tako su se, zajedno s Dalmatincima, Zagorcima, Slavoncima, bosanskim muslimanima, ali i drugim antifašistima, prije svega iz urbanih ćelija pokreta otpora, revanširali braći za oslobodilačku misiju koju je srpska pobjednička vojska izvela 1918.
Dovoljno je pogledati samo imena oslobodilačkih brigada (Šesta Lička brigada, pa nadalje...) koje su sudjelovale u operacijama za oslobođenje Srbije kao i datume njihovog formiranja (najvećim dijelom 1941-42. godine!). Ipak, da bi slika bila cjelovita i dojam zaokružen, nije loše pogledati i popis srpskih borbenih jedinica u operacijama za oslobođenje, a pogotovo datume njihovog formiranja (daleko najvećim dijelom 1944. godine!).
Sjenka neugodnih istina
Tišina koja je obavijala Srbijicu od pada Užičke republike pa sve do početka operacija za oslobođenje – skoro pune tri od nepune četiri godine rata! – gdje se pucalo po neprijateljima samo u serijama "Otpisani" i "Balkan ekspres"- i danas ovdje predstavlja temu o kojoj se najradije šuti.
U toj i takvoj sablasnoj tišini koju narušava povremeno škljocanje vilica kostura u ormarima naše povijesti, u sjenci neugodnih istina najbolje uspijevaju i izrastaju plodovi poput Heroja Halijarda.
Filmovi i serije koji su posljednjih godina služili da mobiliziraju i ujedine naciju kao što su "Nemanjići" i "Dara iz Jasenovca" poslužili su i opet će poslužiti u dnevno-političke svrhe jer, ispostavit će se, drugoj svrsi nisu ni bili namijenjeni.
S obzirom na scenarista i redatelja koji se proslavio svojom pećinskom epopejom "Selo gori a baba se češlja" kao i izmišljanjem tradicionalnih srpskih ženskih imena (Petrojka), teško da možemo očekivati bilo kakav ozbiljniji iskorak u odnosu na prethodno spomenute "bisere".
Prava svrha Heroja Halijarda
Prava uloga i svrha Heroja Halijarda postat će potpuno jasna ako ga patriotska javnost izviče i bezuvjetno uzme u zaštitu, a potencijalne kritičare proglasi izdajnicima i autošovinistima.
Posebnom zapletu može doprinijeti radikalniji sloj patriotskih snaga koje su se, povodom teme, još ranije oglasile smatrajući da je spašenim pilotima, naprotiv, trebalo suditi jer su, prije pada, sudjelovali u operacijama bombardiranja okupiranih srbijanskih gradova (!?).
Kako god, projekcije su krenule, čekamo prve utiske i kompetentne kritike. Živi bili pa vidjeli.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala