FOTO /VIDEO Zanima li i vas što se nalazi iza svih onih vrata u tunelima i čemu služe?

Foto: Luka Šangulin/Index

BEZBROJ puta prošli smo pored niza vrata u tunelima, a da pojma nemamo kamo zapravo ona točno vode. Što se iza njih skriva, čemu služe? Ima li tu, po nekim tajnim hodnicima, još nekakvih ljudi ili smo, u tunelima, ako se što dogodi, 'osuđeni' samo na ostale sudionike u prometu?

I gdje su točno vatrogasci ako se nekome zapali auto, točno tu, usred tunela? A tunel je usred ne baš osobito nastanjenih krajeva. Ili gdje je Hitna u slučaju da netko ima peh pa mu upravo tu podivlja tlak, spopadne žešći napad panike, doživi moždani udar, pogodi infarkt...?
 
Uglavnom, nas je zanimalo točno to. Kud vode sva ta vrata. Ni jedan od vozača koje smo pitali nije znao točno odgovoriti na to pitanje; doduše, pretpostavljali su da je riječ o 'nekakvim' evakuacijskim izlazima, međutim, kako je cijela ta mreža organizirana i koja su točno pravila ponašanja nitko od naših nasumce odabranih sugovornika vozača nije imao pojma. Što je zapravo prava šteta, jer kad protutnjimo primjerice tunelom Mala Kapela, uopće nismo ni svjesni da nas u svakoj sekundi, u realnom vremenu, na oku ima barem četvero ljudi. I sva sila kamera. 

Upravo je tunel Mala Kapela ekipa Indexa odabrala kao tunel na kojem će do u detalja proučiti kako sve to skupa izgleda. I zaviriti iza svih 'onih' vrata. Naši vodiči iz Hrvatskih autocesta pokazali su se prilično strpljivi i voljni razjasniti sve nedoumice, a obilasku samog tunela prethodilo je detaljno predavanje još u središnjici HAC-a u Zagrebu. 

Nadzor 24 sata dnevno

Željko Rogulja, šef Službe za sigurnost HAC-a pojasnio nam je 'osnove' - da je lijeva tunelska cijev dugačka 5821 metar, a desna 5780 (što Maloj Kapeli donosi titulu najdužeg tunela u Hrvatskoj), da je jedna puštena u promet u lipnju 2005., druga u svibnju 2009., čime se značajno rasteretilo prometno opterećenje prvenstveno tijekom turističke sezone te da je tunel opremljen najmodernijim sustavima za nadzor koji se 24 sata dnevno provodi iz tamošnjeg Centra za održavanje i kontrolu prometa te nam prikazao sheme svakog od tih sigurnosnih sustava pojedinačno. Međutim, pojam 'najmodernijih sustava' činio se prilično apstraktnim dok sve to nismo testirali u realnom vremenu i na stvarnoj lokaciji, što je ekipi Indexa dijelom (a da baš ne ugrožavamo promet usred dana) bilo i omogućeno.

Zaključak je sljedeći – ako nije baš neka strašna nevolja ili luda nužda, u Maloj Kapeli (a valjda onda i u ostalim sličnim tunelima) je najbolje ne dirati - ništa. Uopće se ni ne zadržavati. Apsolutno svaki manevar, svako stajanje, usporavanje, svako fotografiranje selfija na ugibalištu (ima i toga), svako prtljanje po SOS telefonima pomno se prati na ekranima u spomenutom Centru i svaki, ali ama baš svaki postupak koji se izvede u tunelu podrazumijeva i reakciju prije nego se stignete snaći.

Naime, sa 167 kamera pokriven je svaki centimetar tunela s njegovim prilaznim zonama. Sofisticirani sustavi, poput onog vatrodojave (čija su baza optičko termički kabel postavljeni duž cijelog tunela, dimno termički javljači i ručni javljači požara) i videodetekcije, detekcije CO i brzine i smjera strujanja zraka, u realnom vremenu prate i alarmiraju za apsolutno sve što se u tunelu događa – slijedi reakcija čim detektiraju dim, registriraju znakovitu promjenu temperature, koncentraciju ugljik monoksida izvan zadanih gabarita, promjenu u strujanju zraka… a o vozilima koja se kreću u suprotnom pravcu ili zaustavljaju ne treba ni govoriti. Operateri Centra na videozidu mogu zumirati kadar do u detalja i lijepo promotriti što točno radite – registarska oznaka automobila ne može im promaknuti ni slučajno. I ne treba se čuditi ako stanete u tunelu snimiti selfie, a onda začujete glas kao iz Big Brothera koji vas lijepo, ljudski upozori da ste možda ipak odabrali pogrešno mjesto za to.

Tuneli sigurniji od ruralnih krajeva diljem Hrvatske

S druge pak strane, ako vas na stajanje primora neka nevolja, zgodno je znati da ste u tunelima (barem ovim dužima koji su pokriveni nadzornim sustavom) sigurniji nego primjerice u većini ruralnih krajeva diljem Hrvatske. Sustav je organiziran tako da HAC ima svoje vlastite vatrogasce, čije su baze smještene neposredno uz tunele i imaju impresivno vrijeme reakcije, a jednako brzo, kad su u pitanju tuneli, reagiraju i službe Hitne medicinske pomoći.

A na terenu smo dobili i odgovor čemu služe sva ona vrata…

Tunel Mala Kapela ima 14 pješačkih evakuacijskih izlaza, od kojih je svaki smješten na parsto metara duž tunelske cijevi i to su ona manja vrata. Vode u prolaz između dviju tunelskih cijevi. Ona velika vrata, klizna, osim za prolaz i evakuaciju pješaka služe i za prolaz vozila. A takvih je u Maloj Kapeli šest i ona zapravo služe za povezivanje tunelskih cijevi u slučaju potrebe za evakuacijom i ljudi i vozila. Princip je jednostavan: obje se cijevi u slučajevima većih incidenata zatvaraju za promet, a vozila i ljudi koji su se zatekli usred neke takve nevolje evakuiraju se iz tunela kroz drugu cijev koja, u toj situaciji, služi isključivo i jedno toj namjeni.

Osim tih, nazovimo ih evakuacijskih vrata, postoje i ona narančasta… Ona zapravo ne vode – nikud, samo označavaju prostor od nekoliko kvadratnih metara na kojem su smješteni SOS uređaj i protupožarni aparat. No, i oni su strogo kontrolirani. Uz pomoć SOS uređaja, korisnik ne stupa u kontakt sa žurnom službom koju sam procijeni da treba zvati, već s operaterom u Centru za održavanje i kontrolu prometa tunela, a onda on dalje vodi postupak. Također, samo pomicanje protupožarnog aparata, ispod kojega je magnetski kontakt za indikaciju odizanja vatrogasnog aparata, aktivira alarmni sustav i predviđene scenarije. Takvih SOS niša po Maloj Kapeli je, u obje cijevi, nešto manje od 70.

Što se dogodi ako otvorite vrata?

Čim smo otvorili vrata za prolaz vozila, na mjestu otvaranja oglasile su se sirene i crvena, upozoravajuća signalizacija, a ekipa u Centru preko cijelog je ekrana mogla pratiti što se u tunelu točno događa. A mi smo elegantno mogli iz jedne tunelske cijevi proći u drugu i – izaći na stranu na koju smo već krenuli. Točnije, kroz koju nas signalizacijom navedu dežurne ekipe u Centru ili vatrogasci.

Također, ni samo otvaranje vrata SOS niše nije moglo promaknuti dežurnima; uspostava kontakta s njima trajala je svega nekoliko sekundi.

Ukratko, za apsolutno svako događanje u tunelu koje se smatra vanserijskim slijede pomno razrađene reakcije, ovisno o scenarijima kreiranima točno za svaku situaciju – veće koncentracije dima, recimo, aktiviraju požarni režim što podrazumijeva i zvučnu i vizualnu signalizaciju, prilagodbu ventilacijskog sustava pa sve do zatvaranja tunela crvenim svjetlima na semaforu te (iskustvo pokazuje da su vozači skloni ignorirati semafore) i fizičkim barijerama u vodu rampi. Da ne bi ispalo kako se netko izgubio u prijevodu, sva signalizacija u incidentnim situacijama je višejezična, odnosno, poruke koje se upućuju vozačima prevedene su i na engleski i na njemački. Prate se meteorološke prilike, mijenja pet režima svjetlosti ovisno o stanju vani (a kako bi se oko vozača optimalno prilagodilo na promjene), itd. Čitav taj glomazni sustav napaja se sa osam trafostanica, a alternativne baterije u stanju su, da baš baš sve pođe po zlu, održavati sustav i preuzeti napajanje u periodu od dodatnih dva sata.

Sve to skupa u realnom vremenu na video zidu od 24 monitora, plus još desetak monitora u 'desk' varijanti, u kontrolnoj sobi spomenutog Centra prati dvočlana ekipa. Ni ne treba ih biti više, tumače nam. Mogućnost pogreške od strane ljudskog faktora svedena je na minimum; automatizirano je sve što automatizirano može biti, sofisticirani programi uvezuju se upravo u Centru i upravo je ta kontrolna soba 'srce' cijelog sustava u kojem se svi prikupljeni podaci stapaju u paket i projiciraju na ekranima. Na taj način operateri mogu 24 sata dnevno nadzirati i upravljati prilično kompleksnim sustavom kojeg su isprogramirale domaće tvrtke. Apsolutno ništa nije prepušteno slučaju, tumače nam 'dežurni' u Centru, Marko Vukušić i Vid Balenović s kojima smo imali prilike vidjeti kako sustav reagira čim se u tunelu išta događa. Jedinim klikom mišem na ponuđenim opcijama momci - zatvaraju tunel, mijenjaju signalizaciju, odnosno odabiru daljnji postupak od ponuđenih rješenja. 

Sama zgrada Centra smještena je u neposrednoj blizini sjevernog ulaza u Malu Kapelu, a uz nju je smještena i Vatrogasna postrojba HAC-ONC d.o.o. (Hrvatske autoceste - održavanje i naplata cestarina). U toj HAC-ovoj tvrtki zaposleno je oko 130 profesionalnih vatrogasaca, konkretno u ovoj bazi ih je tridesetak. U tunel stižu u rekordnom vremenu, za svega par minuta, a osim samog tunela 'pokrivaju' i dionicu autoceste. Do u detalja se planiralo i njihovo opremanje tako da, za razliku od ostalih vatrogasaca HAC-ovi imaju na raspolaganju vozila koja u svojoj opremi imaju i rezervne baze kisika, te vatrogasne motocikle, u slučaju da se zbog skučenog prostora do mjesta incidenta ne može doći njihovim terencem ili drugim vozilima.

Tunel je opremljen i uređajima koji distriburaju radijski signal Hrvatskog radija, a omogućeno je i nesmetano korištenje mobitela.

„Do travnja 2019. godine svi tuneli u Hrvatskoj trebali bi se uskladiti s EU direktivom koja propisuje sigurnosne standarde. No, kod nas je situacija prilično zahvalna jer su se već pri samoj gradnji vodili iskustvima europskih zemalja i već jesmo na prilično visokom stupnju usklađenosti s tim propisima, tako da intervencije koje ćemo još imati više svode na sitnija otklanjanja nedostataka, nego na neka ozbiljna i velika postupanja“, tumači nam u hodu Ž. Rogulja iz HAC-a i nastavlja kako je temeljem Europske direktive 2004/54/EC pokrenuto međunarodno istraživanje sigurnosti tunela u programu EuroTAP (European Tunnel Assessment Programme) u kojem HAC sudjeluje od 2004. godine.
Rezultati su prilično impresivni.

„2005. je od 49 testiranih tunela diljem Europe tunel Plasina ocijenjen kao treći najsigurniji tunel u Europi. Godine kasnije testirana su 52 europska tunela od kojih i dva na autocesti A1: Mala Kapela i Grič. Grič je ocijenjen kao drugi, a u konkurenciji dvocijevnih tunela Mala Kapela zauzela je peto mjesto s jednom jedinom manom - tada je još bila jednocjevna. 2007. godine testirano je 51 tunela od kojih je Brinje na autocesti A1 ocijenjen najboljim u Europi. 2010. godine Sveti Rok je dobio najvišu ocjenu…“, dopunjava informacije Kata Kuprešak, koordinatorica za odnose s javnošću HAC-a.  

Uglavnom, radove na drugoj, lijevoj cijevi Male Kapele izvodila je poslovna udruga Viadukta i Strabaga, ukupni trošak izgradnje drugih cijevi i Kapele i Svetog Roka iznosio je 787 milijuna kuna, a obuhvaćao je projektiranje, samu gradnju, opremanje i nadzor. U cijeni je i ono nesretno bojanje, no ono ovom prilikom nije bilo tema…