Genocid u Bibliji plod je bolesne mašte duboko nesretnih pisaca

Potpuno je besplodno raspravljati s fundamentalistima na temu povijesnosti Biblije: oni su našli i Noinu korablju i kotače egipatskih kola u Crvenom moru, znaju točan datum kad je Jošua razorio Jerihon, za svaku priču imaju po tri arheološka nalaza. Sve odreda krivotvorine i izmišljotine, ali ne vrijedi im to objašnjavati, raspolažu čak i kostima pretpotopnih divova. Obično takve rasprave prekinem puno važnijim pitanjem: "Što onda mislite o svim masovnim pokoljima ljudi, žena i djece? Kako vam se to sviđa?"

Milijuni poginulih

Onda oni počnu opravdavati zašto je bilo dobro da Bog zbriše cijelo čovječanstvo u sveopćem Potopu – sve muškarce, starce, žene, djecu, trudnice, zajedno s 99.99% životinja. I zašto je Jošua sasvim pametno pobio cijeli Jerihon, zašto je Mojsije naredio da se pobiju i sve udane žene neprijateljskog plemena, zašto je Bog morao pobiti svu prvorođenu djecu u Egiptu i što mi sve možemo naučiti iz tih primjera dobrote i pravednosti.

Usput, sjetite se da vam ovi isti ljudi hodaju protiv pobačaja jer jedno je kad, primjerice, silovana žena hoće pobaciti neželjeno dijete, a sasvim je drugo kad Jahve pobije par desetaka tisuća trudnica zajedno s njihovim plodovima. Ovo prvo je, kao što znate, zlo, a ovo drugo je dobro, ne znam što tu vi iz Imbexa imate zanovijetati. Da bi vam na koncu objasnili da su za sva zla ovoga svijeta krivi homoseksualci, kao i za zlo u Sodomi (koje je onda Jahve riješio spalivši i žene i djecu).

"To je Stari zavjet!"

Znam, već čujem kršćane koji glumataju da njihova religija nema veze s tamo nekim Židovima kako sve to stoji u Starom zavjetu, dočim nam onaj Novi donosi potpuno drugačiju poruku ljubavi, milosrđa i oprosta. Osim što se i tamo priziva da na kraju vremena Bog pobije sve koji odbacuju Isusa kao spasitelja čovječanstva. U prijevodu, barem par milijardi bačenih u vječni oganj. 

Uostalom, pismeni ste, pročitajte Novi zavjet, nađite reference na starozavjetne pokolje, sami analizirajte kakvi su stavovi Isusa i apostola o tim događajima. Neću vam spojlati, ali teško da ćete vidjeti njihovo zgražanje nad tim prizorima neopisive božanske okrutnosti. Naprotiv, njima su to poruke za nas danas, ukratko – ne talasajte, dragi moji inovjerni i nevjerni, svi ćete se pržiti ako ne prihvatite bezuvjetnu božansku ljubav.

Knjiga i tumačenje

Sve ovo što tu pišem mogli ste naći i kod takozvanih novih ateista, s kojima se i mene počesto trpa u istu vreću. Od tih meni jako simpatičnih blagoglagoljivih intelektualaca ipak se razlikujem u nekoliko ključnih aspekata, a jedan od njih je svakako i to što ja razlikujem knjigu od njezinog tumačenja. Što pokušavam točno razumjeti tekst i pozadinu njegovog nastanka kako bih kao čitatelj razumio pisca, dakle, kao čovjek čovjeka.

Da odmah velim nešto što zna svaki prosječan student povijesti ili ozbiljnijeg teološkog fakulteta: svi oni genocidi koje smo nabrojili (i što je tek dio dužeg popisa) potpuna su izmišljotina. Nikada nije neki sveopći potop zbrisao cjelokupno čovječanstvo (iako je bilo katastrofalnih poplava); nikakav Jahve nije pobio svu prvorođenu egipatsku djecu (iako je bilo pomora djece); Jošua (ako je ikada postojao) nikada nije ni vidio Jerihona (premda ga je netko ranije razorio); Izraelci nikada nisu istrijebili cijelo pleme Moabaca i Amalečana (iako su ta plemena, kao i mnoga druga, vremenom nestala s lica zemlje).

U redu, ako ste tako uvjereni u povijesnost tih događaja, rado ću vam prodati komadić drveta s Noine arke i kamen iz Jerihona, lako se dogovorimo o cijeni.

Pisac i njegova muka

Svi ti navodni događaji zapisani su stoljećima nakon što se nisu dogodili. I ljudi koji su ih pisali bili su duboko nesretni – a ja tu nesreću stvarno razumijem i duboko suosjećam.

Da kažem prvo nešto općenito: mi se ne razumijemo s ljudima iz starine jer, za početak, nikada nismo bili gladni. Nismo doživjeli da nam skakavci ili suša ili tuča ili divlje pleme uništi svu ljetinu pa da onda počnemo sahranjivati svoje bližnje, a na kraju prestanemo čak i sahranjivati, nego počnemo ostavljati sve tamo gdje su i pomrli dok i nas ne sustigne ista sudbina. Mi smo ona sretna generacija kojoj je glavni problem kako da ne jede više nego što joj treba.

I onda vam se u takvom neizvjesnom svijetu u kojemu su živjeli ljudi (ne samo) biblijskih vremena dogodi i to da se krene krvavo raspadati i vaš komadić svemira: naiđu moćni Asirci i još moćniji Babilonci, razore vam gradove, spale sela, dojenčad vam bace o stijene (tada omiljena zabava osvajača), porobe vas, otjeraju u nepoznate, daleke prostore da robujete cijeli život.

To vam je kratko predstavljanje starozavjetnih pisaca. Znam da moji ateisti obično njih zamišljaju kao neke nepismene čobane s bujnom maštom. A radi se o obrazovanim ljudima s odličnim smislom za književnost te duboko nesretnima i ozlojeđenima.

Bolesna mašta

Istina, ono što pišu jest plod mašte, i to, u određenom smislu, prilično bolesne. Te su priče pokušaj nekog imaginarnog ostvarenja pravde: sad su Izraelci u ulozi pobjednika i rade sve ono što se u realnom životu njima zbiva. Pisci imaju i poruku za svoje tadašnje čitatelje: da ste kojim slučajem na vrijeme djelovali, ne bi vam se dogodilo sve ovo zlo.

Naravno da se s tom porukom neću nikada složiti i strah me svih onih koji misle ovim tekstovima opravdati svako moguće nasilje. Ipak, pokušat ću shvatiti pisca i njegovu nesreću – o kojoj vjerski fanatici nemaju blagog pojma. Jer je njima dobro, a najteže im pada što je i drugima dobro.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala