Gledanje utakmica u školama je glupa i loša odluka

Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

TO DA će se u školama moći gledati utakmice Svjetskog prvenstva je samo zadnja faza jeftinog kvazidomoljublja države koja svojim građanima nema što bolje ponuditi. Nema primjerenog životnog standarda, nema komunalne uređenosti, nema mogućnosti gospodarskog i osobnog razvoja. Pa ostaje nogomet.

Priča je to koju znamo iz mnogih manje sretnih zemalja Južne Amerike i Afrike. Postoji nogomet, a onda iza tog nogometnog sjaja u šarenim dresovima stoji društvo prepuno sirotinje, oligarhija u vilama s ogradama i bogaćenje nekolicine bliskih vlasti. Zar su takva društva ono čemu težimo? Kako bi neki rekli – jesmo li se za to borili?

U uspješnim društvima nogomet je zabava, u neuspješnim stil života

Postoje države u kojima je nogomet zabava. To su uspješne države. Postoje i druge, one u kojima je nogomet glavna tema, stil života. To su obično neuspješne države. Države u kojima je nogomet sve, to su države koje svojim građanima mogu ponuditi samo kruha i igara, panem et circenses, bijeg od sive stvarnosti u obliku identifikacije s jedanaest dobro plaćenih muškaraca na terenu.

Počelo je sa saborom. Gdje drugdje. Hrvatsko zakonodavno tijelo je odredilo da će za vrijeme utakmica biti stanka. Nije da su nešto naročito tamo u saboru korisni, ali to službeno određivanje stanke je pravi primjer pogrešnog vođenja – ako mogu oni na vrhu, mogu svi!

Ljudi prate i identificiraju se s onima na vrhu. U svim područjima. Najjasnije se to vidi u ratu – ljudi su uvijek cijenili zapovjednike koji su vikali: "Za mnom!", a ne "Juriš!". Srećom, nisu baš tako teška vremena, najveći problem Svjetskog prvenstva za zapadnjake će biti nedostatak piva, loš smještaj i skupi sendviči, no poruka ostaje – ako sabor može ne raditi, što bi itko drugi radio?

Naravno da će učenici tražiti gledanje utakmice ako to ministar dopušta

Cirkusu se pridružio i ministar zadužen za prosvjetu, Radovan Fuchs: "Moja je poruka bila ta da učenici mogu u školama gledati utakmicu, ako se ravnatelji, učitelji i nastavnici tako dogovore, odnosno ako postoji konsenzus u školi. To ne znači da učenike treba raspustiti kućama." 

Poruka je jednostavno glupa. Kao prvo, učenici će ovo iskoristiti kao argument da se utakmice obvezno gledaju – jer ministar je tako rekao. Drugo, škola nikako i nije mjesto za gledanje nogometne utakmice (osim, naravno, ako igra školska ekipa, ali ne pričamo o tome).

Škola je odgojno-obrazovna ustanova. Pri čemu ovo odgojno često zaboravljamo, a važno je. Škola osim stjecanja znanja služi stjecanju radnih navika. Štoviše, puno podataka koje tamo učimo s vremenom izblijedi (možete li nabrojati hrvatske knezove prije Tomislava?). No radne navike koje tamo steknemo su te koje trajno ulaze u naše ponašanje. Škola znači doći negdje na vrijeme jer imamo obvezu. Napisati zadaću. Sjediti na satu. Razumjeti da postoji vrijeme za rad, za obitelj i za zabavu.

Cijeli školski sustav je napravljen kako bi stvorio radne navike – pa ono zvono na početku, sati od 45 minuta, opet zvono, kratka pauza pa veliki odmor nakon nekoliko sati su vježba za rad u tvornici, to su radne šihte na strojevima još iz 19. stoljeća. Svakih 45 minuta se mijenja radna operacija uz kratku pauzu, a onda ručak.

Čak je i veliki višemjesečni ljetni odmor izvorno uveden da bi djeca pomagala roditeljima u poljoprivrednim radovima. Ukratko, škola osim obrazovanja ima i snažnu odgojnu ulogu i ulogu slaganja prioriteta, i to jasnim redoslijedom: vrijeme za rad, vrijeme za obitelj i pomoć u kući i tek onda slobodno vrijeme za razonodu i prijatelje.

U školi se uči da postoje prioriteti i da hobiji i slične zanimacije ne smiju biti nauštrb obveza, kako poslovnih tako i obiteljskih. Uči se da postoje neke obveze, da postoji neki plan i program koji treba svladati. Što onda znači – ne moramo raditi jer je utakmica? Nadoknadit ćemo!

Tko šljivi plan i program – bitno je glumiti domoljublje

Kakvu poruku daje ministar s izjavom o gledanju utakmice? Da je nastavni plan i program podložan promjenama ako se nekome ćefne gledati televiziju. Idemo linijom manjeg otpora – je, za utakmice se markira, učenici pokušavaju naći izgovor za gledanje, ali sve to služi i tome da se nauči kako su obveze tu da se poštuju. Treba naučiti i kako nepoštivanje obveze znači i posljedicu, pa neopravdani sat. Treba naučiti kako ne možemo baš sve u životu posložiti kako se nama sviđa.

Ako sabor proglašava slobodno vrijeme za utakmice, što nije predviđeno Poslovnikom, ako škole rade preraspodjelu nastave kada je utakmica (što isto nije predviđeno pravilima), kakva se onda poruka daje o poštivanju pravila? Da ih treba poštivati, eto, kada nam se sviđa? Kada nam se ne sviđa – e, pa onda nećemo poštivati pravila. 

Što je sljedeće? Može i neka bakljada ako se pobijedi? Može li se malo demolirati namještaj ako se izgubi? Bude i neka kladionica, sigurno bi se i neki učenici voljeli kladiti? To je samo malo veće zaobilaženje pravila. Gdje je granica zaobilaženja kada smo već krenuli?

Zaista želimo biti zemlja čiji je jedini uspjeh nogometni?

Naravno da se treba proveseliti. Naravno da nam nogometaši mogu dati i lijepu priču u osobnom zalaganju, trudu i teškoj borbi da bi se bilo najbolji. No, ako se zemlja institucionalno ovako veže za nogometno događanje, ako od njega radi nacionalni događaj (a cijela priča se čak i ne događa u nas, naši samo igraju na drugom kontinentu!), onda je to političko kukavičje jaje zemlje koja ne može ponuditi ništa više. 

Uostalom, zašto uopće onda stati s nogometom? Ima puno sportova, pa onda idemo fino redom, sport po sport, svaki dan gledati nešto u školi.

Ovakvo pretvaranje nogometnog natjecanja u institucionalni događaj koji se obilježava u saboru, koji se obilježava u školama – govori o društvu koje u biti nema nikakvih drugih uspjeha. Nogometno prvenstvo s razine sportskog natjecanja podizati na razinu nacionalnog događaja - to je jako loša poruka i jako loša odluka.

Glupost je da ministar uopće spominje nekakvu prilagodbu školske satnice utakmici, pa makar i uz nadoknadu nastave. Gledanje utakmice nije dio nastavnog plana i programa. To je jeftina demagogija i podilaženje kvazidomoljublju. I rješavanje jednog problema nastavnicima (markiranje učenika i disciplina na satu za utakmice), kada već ne može riješiti veće probleme, tipa preniskih plaća u prosvjeti. 

Političko iskorištavanje sporta, a to je upravo ovo što imamo ovih dana, valjda je najniži oblik lažnog HDZ-domoljublja koji postoji.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.