Najveći pokolj u povijesti SAD-a je potpuni misterij, je li moguće da je Paddock htio postaviti rekord?

 

TJEDAN dana nakon najsmrtonosnije masovne pucnjave u novijoj povijesti SAD-a, i dalje ne znamo motiv napadača Stephena Paddocka. Pitanje je hoćemo li ga ikad i saznati.

 

 

 

Motivi masovnog ubojice, koliko god bili bolesni i izopačeni, obično se saznaju u roku od dan-dva nakon napada: otkriju ih riječi samog napadača za vrijeme napada ili nakon njega, ako je uhvaćen živ, oproštajna poruka, manifest ili objave na društvenim mrežama, policijski dosje ili razgovori s obitelji, ako je ubijen u napadu.

 

 

Često netko blizak njemu otkrije ključne informacije ili u retrospektivi shvati da je propustio znakove za uzbunu, ono što je ukazivalo na to da se ubojica sprema učiniti to što je učinio. No ne i u jedinstvenom slučaju ubojice iz Las Vegasa. Zamjenik šerifa Clark Countyja, Kevin McMahill, priopćio je u konferenciji za tisak u petak da su istražitelji proučili čak tisuću indicija relevantnih za istragu, koje su im “pomogle da kreiraju bolji profil ludila ovog osumnjičenika”, ali priznao je da i dalje nemaju “vjerodostojne informacije” vezane za Paddockov motiv. Preuzimanje odgovornosti od strane ISIS-a policija je odbacila kao neosnovano.

 

Jedina poruka koju je Paddock ostavio za sobom u hotelskoj sobi je papirić s kriptičnim ili potpuno nasumičnim nizom brojeva. Policijski šerif Joe Lombardo priopćio je u četvrtak da se značenje poruke analizira, ali nije otkrio njen sadržaj.

 

Paddock je u 64 godine svog života uglavnom prolazio “ispod radara”, opsesivno izbjegavajući kontakt s ljudima oko sebe, a u rijetkim interakcijama bio bi izravan, škrt na riječima i otresit. No kako izvještava ABC, temeljita policijska istraga ipak sugerira da je posljednjih mjeseci života bio čovjek koji postepeno “silazi s uma”. Na to su ukazivali i njegov sve neuredniji fizički izgled, nagli gubitak težine i opsjednutost s bivšim mužem svoje djevojke Marilou Danley, koja je u vrijeme napada boravila na rodnim Filipinima. 

 

 

Danley je i sama u razgovoru s istražiteljima izrazila svoju zabrinutost za njegovu mentalnu stabilnost, ali i negirala da je znala išta o njegovom ubilačkom naumu. Bila je iznenađena kad joj je kupio avionsku kartu za Filipine i potom poslao 100.000 $ da “kupi kuću za sebe i svoju obitelj”, sluteći da je misli ostaviti. Pravi razlog joj nije ni pao na pamet, tvrdi. Zaposlenici u autosalonu u kojem su Paddock i Danley kupili Hyundai Tucson za nju, kažu kako im je Danley opisala Paddocka u najboljem svjetlu, kao nekoga tko ju je “spasio” od bivšeg muža zlostavljača. Oni sami Paddocka opisuju kao “ekstremno pristojnog kupca”, ali i dodaju da se Danley činila “pomalo kao uzdržavana žena” u toj vezi. 

 

Danley je i u priopćenju nakon napada opisala Paddocka kao “nježnog, brižnog, tihog čovjeka” kojeg je “voljela i nadala se tihoj budućnosti zajedno”. S druge strane, svjedočanstva ljudi s kojima je Paddock bio u interakciji odaju dojam da je bio općeniti mizantrop, velikodušan prema rijetkim prijateljima i bližnjima, ali iznimno rezerviran prema ostalima. Kada ga je jedan susjed pitao zašto je podigao visoku ogradu oko kuće, odgovorio mu je da ne želi vidjeti nikoga i da ne želi da ga itko vidi. 

 

 

S godinama je razvio hobi, ako ne i ovisnost, o kockanju, što je naravno, upražnjavao u prijestolnici kocke, Las Vegasu. No i tu je njegova asocijalnost dolazila do izražaja - igrao je uglavnom video-poker, očito kako ne bi morao komunicirati s krupijeom i drugim igračima. Često bi napuštao kasino tek ujutro, bazdeći po alkoholu, kažu svjedoci.

 

Paddock je bio zaposlen na više državnih radnih mjesta - u poštanskoj službi, u poreznoj upravi i u agenciji za obrambene ugovore, a potom i u privatnoj tvrtki koja je postala dio čuvenog američkog proizvođača oružja i vojne opreme, Lockheed Martin. No obogatio se kupujući, renovirajući i preprodavajući nekretnine. 

 

Oca Benjamina, osuđenog pljačkaša banaka - koji se u pljački također koristio automatskim oružjem - višegodišnjeg bjegunca na top-listi najtraženijih kojeg je FBI opisao kao opasnog psihopata, nikad nije upoznao. Ipak, sve se više nagađa o tome je li Paddock  naslijedio poremećaj od oca, koji je umro prije nekoliko godina.

 

Paddockov brat Eric u nedavnom je razgovoru s novinarima ispred svoje kuće izrazio svoju potresenost - i zbunjenost - Stephenovim zločinom. “Moje srce je uništeno, zbog svih tih ljudi, ali ne mogu vam reći zašto je Steve učinio ono što je učinio”, rekao je Eric. “Stephen je bio privatan tip, zato ne možete naći motiv”, konstatirao je, dodavši da njegov brat nije imao nikakve veze s političkim ili vjerskim organizacijama. “On uopće nije strastveni ljubitelj oružja. Činjenica da je imao takvu vrstu oružja je...jednostavno...gdje je, kvragu, nabavio automatsko oružje?”, pitao se Eric. 

 

 

Međutim, njegov brat je, kako se sada pokazalo, vodio svojevrsni tajni život koji je skrivao od svojih najbližih i kroz više godina, odnosno desetljeća nabavio čak 47 komada oružja, uglavnom pušaka, i ogromnu količinu streljiva. Od toga, prema saznanjima policije, čak 33 je kupio od listopada 2016. do prošlog mjeseca. Oružje je kupovao legalno diljem jugozapadnog SAD-a: U Nevadi, Kaliforniji, Teksasu i Utahu, javlja CNN.

 

“Nije izazvao nikakav alarm. Nisam mislio da ima problema s njim. Došao je, htio je pušku, znao je točno što traži”, prisjetio se Chris Michel, vlasnik trgovine Dixie GunWorks iz Utaha. Od arsenala koji je Paddock unio u svoju hotelsku sobu u Mandalay Bay Hotelu, 12 poluautomatskih pušaka imalo je dodatke “bump stock” koji simuliraju automatsko oružje. Dodaci su također legalno kupljeni.

 

Što se misterije oko samog razloga tiče, Eric Paddock također sumnja da je njegov brat imao neku vrstu mentalnog sloma: “Nešto užasno se dogodilo mom bratu i što god da se dogodilo u njegovoj glavi, natjeralo ga je da ode preko ruba na ovaj način”, rekao je, dodavši da je nedostatak pravog motiva najstrašniji scenarij: “Ako je Steve mogao ovo napraviti, onda smo svi u dubokom sranju jer nema ničega. Vraški se nadam da kad naprave autopsiju, nađu tumor u njegovoj glavi ili nešto, jer u suprotnom smo svi u nevolji”.

 

 

Ubojičin brat zasigurno nije jedini kojeg muči ovo pitanje - ima li, odnosno je li bilo išta "tamo"- u pomračenom umu Stephena Paddocka? Radi li se o ludilu, čistom zlu ili nećem trećem? Je li jednostavno postao, kao i brojni drugi pojedinci u modernom društvu, toliko otuđen od drugih ljudi, a život mu se toliko smučio i postao toliko besmislen da je odlučio  "otići s praskom"? Što ako je to napravio jednostavno - jer je mogao? 

 

Autor Walter Kirn iznio na svom Twitteru sličnu, ali još neugodniju spekulaciju o motivu - ako je uopće sama riječ "motiv" prikladna" - iza ovog masovnog ubojstva. "Bojim se da je napadač iz Las Vegasa djelovao na temelju onog najjezivijeg i najispraznijeg sveameričkog motiva. Da postavi rekord. Da bude broj jedan. To je to". Vjerojatno nećemo nikad znati je li zaista tako izgledao misaoni proces u Paddockovoj glavi, Kao i ovaj autor, možemo samo nagađati.