DR. BERND RECHEL, stručnjak iz European Observatory on Health Systems and Policies i London School of Hygiene & Tropical Medicine, nedavno je na konferenciji EU Health Forum u Zagrebu predstavio izvješće nazvano "Health Profile of Croatia", na kojem je radio kao suautor.
Prema izvješću, ukratko, glavni problem hrvatskog zdravstvenog sustava nije nedostatak kadra, nego loša organizacija, što se očituje u dugim listama čekanja, lošim rezultatima u prevenciji i liječenju te nejednakom pristupu zdravstvenoj skrbi između urbanih i ruralnih područja.
Veliki problem je i to što je potrošnja na zdravstvo po stanovniku u Hrvatskoj znatno ispod prosjeka EU, dok istodobno građani izdvajaju relativno velik udio novca iz vlastitog džepa za lijekove, participacije te za privatne preglede i liječenja. Dodatni izazovi uključuju pad udjela liječnika obiteljske medicine i velik teret kroničnih bolesti za bolnički sustav.
Izvješće upozorava i da Hrvatska ima jednu od najstarijih populacija u Europi, uz ubrzano starenje stanovništva i kontinuiran odlazak medicinskog kadra, što dodatno povećava pritisak na sustav. Posebno se ističe velik teret kroničnih bolesti, među kojima dominiraju kardiovaskularne bolesti i rak, ali i činjenica da se velik dio tih bolesti povezuje s rizičnim životnim navikama poput pušenja, pretilosti i konzumacije alkohola.
Autori izvješća upozoravaju i na slabu razvijenost preventivne medicine te nedovoljno korištenje digitalnih alata i podataka za upravljanje sustavom. Kao jedan od problema navodi se i fragmentiranost zdravstvene skrbi, pri čemu pacijenti često teško prolaze kroz sustav između obiteljske medicine, specijalističkih pregleda i bolničkog liječenja.
Nakon konferencije zamolili smo Rechela da detaljnije objasni neke probleme s kojima se hrvatsko zdravstvo suočava.
Prema vašem izvješću, smrtnost od bolesti koje se mogu spriječiti i liječiti u Hrvatskoj oko 50 posto je viša od prosjeka EU. Koji su najvažniji razlozi za to?
Razlozi za višu smrtnost od bolesti koje se mogu spriječiti u Hrvatskoj uključuju veću prevalenciju pušenja, veću prevalenciju pretilosti i veću konzumaciju alkohola nego u EU u cjelini. To ukazuje na prostor za intenzivnije međusektorske javnozdravstvene intervencije, poput politika protiv pušenja, politika prevencije pretilosti, politika kontrole alkohola, politika za smanjenje onečišćenja zraka te politika za smanjenje smrtnosti u prometu i promicanje aktivnog prijevoza.
Razlozi za višu smrtnost od bolesti koje se mogu liječiti vjerojatno uključuju probleme s pravodobnim pristupom i kvalitetom zdravstvene skrbi, kako u primarnoj tako i u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti.
Što biste izdvojili kao ključne slabosti ili neuralgične točke hrvatskog zdravstvenog sustava koje dovode do loše prevencije, loših ishoda liječenja bolesti koje se mogu liječiti te ograničenog pristupa dijagnostici i terapiji, uz duge liste čekanja, osobito u ruralnim područjima?
Općenito, i dalje je naglasak na bolničkoj skrbi, dok je primarna zdravstvena zaštita nedovoljno razvijena i fragmentirana.
Hrvatska nema neovisno tijelo odgovorno za praćenje kvalitete zdravstvene skrbi i objavljivanje povezanih podataka. Drugim riječima, ne postoji snažno praćenje procesa i ishoda liječenja, što se navodi u vašem izvješću. Smatrate li da bi to mogao biti jedan od ključnih problema našeg zdravstvenog sustava?
Da, apsolutno. Uspostava sveobuhvatnog sustava praćenja i unaprjeđenja kvalitete zdravstvene skrbi već je dugo predviđena nacionalnim zdravstvenim reformama, posljednji put u Nacionalnom planu razvoja zdravstva 2021.-2027.
Hrvatska nema jasnu i javno dostupnu "kartu" zdravstvenih aktivnosti koja bi javnosti omogućila praćenje prirode i dinamike promjena unutar sustava. Trenutačno informacije uglavnom dolaze kroz izjave i priopćenja različitih aktera zdravstvene politike, što izravno utječe na upravljanje sustavom i povjerenje građana. Kako je to riješeno u državama s boljim zdravstvenim ishodima?
Praćenje statusa zdravstvenih reformi izazov je u mnogim državama. Mi kroz naš Health Systems and Policies Monitor (HSPM) pokušavamo pratiti razvoj sustava diljem Europe, uključujući i Hrvatsku.
U Hrvatskoj liječnici često istodobno rade na više mjesta, u javnim bolnicama, na sveučilištima, u privatnim klinikama, a ponekad i na političkim funkcijama. Neki pritom ostvaruju iznimno velik broj radnih sati i više izvora prihoda. Kako je to regulirano u državama s učinkovitijim zdravstvenim sustavima?
Takva dvojna praksa, u kojoj liječnici istodobno rade u javnom i privatnom sustavu, postoji i u nekoliko drugih europskih zemalja, no često narušava jednakost, kvalitetu i dostupnost zdravstvene skrbi. Rijetko se pokušava potpuno zabraniti jer bi to moglo dovesti do neželjenih posljedica, no postoji niz regulatornih mogućnosti kojima se nastoji ojačati javni sektor.
Uzima li vaša analiza broja liječnika po stanovniku u obzir problem rada na više mjesta i ako da, na koji način?
Broj liječnika po stanovniku prikazan u našem izvješću temelji se na broju fizičkih osoba, a ne na ekvivalentu punog radnog vremena, pa ne uzima u obzir rad na više mjesta.
Neki zdravstveni stručnjaci u Hrvatskoj tvrde da vlasti nedovoljno koriste podatke i analize vašeg Opservatorija kako bi poboljšale organizaciju sustava i zdravstvene ishode te da nedostaje političke volje za reforme. Slažete li se s tom ocjenom? Što bi mogli biti razlozi za to?
Bez komentara.
Postoje i kritike da su neke zdravstvene konferencije u našoj regiji prvenstveno komercijalno orijentirane ili čak predatorske. Kako vidite ulogu takvih događaja u razvoju zdravstvenih politika?
Iako smo svjesni da takvi slučajevi mogu postojati, Observatory je nepristrana organizacija i stoga ne može dodatno komentirati niti iznositi stavove o tome.