Obitelj Pejačević bila je jedna od najznačajnijih plemićkih obitelji iz Hrvatske, koja se nekad tijekom 17. stoljeća preselila u Slavoniju te brzo dobila razne titule, dvorce i posjede. Postoji nekoliko poznatih Pejačevića, od kojih najviše znamo o Dori Pejačević, hrvatskoj skladateljici te Ladislavu Pejačeviću koji je preuzeo dužnosti bana nakon Ivana Mažuranića.
Osim Ladislava, postojao je još jedan Pejačević na poziciji hrvatskog bana. Radi se o Teodoru, sinu Ladislava Pejačevića, koji je obnašao tu dužnost od 1903. do 1907. godine.
Hrvatski ban u Austro-Ugarskoj
Biti hrvatski ban u "kasnom 19. stoljeću" svakako nije bilo lako. Bilo je to vrijeme obračuna Hrvata i Mađara, koji se nikako nisu slagali u politikama. Hrvati su htjeli veću autonomiju i bolje povlastice, a Mađari su vlast htjeli koncentrirati u Budimpešti. Za njih je pozicija bana bila suvišna i, da su mogli, svakako bi ju i ukinuli.
Međutim pričamo o kasnom 19. stoljeću, kada je nacionalni osjećaj jak posvuda u Europi, a Hrvatska nije bila izuzetak. Tada su brojni hrvatski političari rješenje problema vidjeli u povezivanju sa Srbima koji su živjeli na prostoru Austro-Ugarske. Smatrali su da će zajedničkim nastupom moći tražiti veća prava i ovlasti od mađarskih vlasti. Udružili su se u Hrvatsko-srpsku koaliciju u kojoj je bio i Pejačević.
Teodor Pejačević živio je vrlo dobro s obzirom na svoje porijeklo te mu je vrlo lako bilo omogućeno školovanje u Bonnu i Budimpešti. Rođen je u Našicama 1855. godine te je imao 48 godina kada je stupio na poziciju bana.
Sukob s Mađarima
Njegovo banovanje obilježeno je sukobom s tadašnjim mađarskim premijerom Kálmánom Tiszom, koji je nastavio provoditi centralističke reforme. Mađarima je takvu politiku bilo puno lakše provoditi tijekom banovanja Khuena Hedervaryja, koji je u dvadeset godina davanja investicija mađarskim poduzetnicima naštetio hrvatske financije.
Tisza je htio nacionalizirati željeznice, koje su tada bile u rukama hrvatskih i mađarskih poduzetnika. Pejačević je nastojao balansirati naredbe iz Budimpešte i zahtjeve hrvatsko-srpske koalicije, no to je bila bezizlazna situacija. 1907. godine daje ostavku te odlazi u inozemstvo.
Kada je počeo Prvi svjetski rat, nalazio se u Francuskoj, a tada je radio kao hrvatski ministar u vladi u Budimpešti pa su ga Francuzi zadržali u Parizu sve do kraja rata. Njegovo je imanje za to vrijeme uništeno u ratu. Umro je u Beču 1928. godine.