UVIJEK je uspoređivanje Hrvatske i Srbije, o čemu god da se radilo, nešto na što se obje strane pale jednakim žarom. A kada se usporedba još provlači kroz pitanja kao što su ratni zločini, e tu se odmah uključuju svi nacionalni reflektori, plus ručne baterije nepregledne mase zažarenih drukera. Na to se posebno ložimo, tu posebno želimo biti načisto jedni s drugima.
Naravno, nikad se ništa ne raščisti. Ipak se radi o dvije obale udaljene jedna od druge kao kada poplavi Dunav, i nitko ne želi vidjeti da su one u jednome istodobno i sijamski bliske. Čak bi se moglo reći da su dva "bratska" naroda otprije 1990. godine, to bratstvo poslije u jednu ruku razvrgle, a u drugu ga još više učvrstili. Kako, crna ti majka?! Pa lijepo, a još ljepše bi bilo kada bi se oko toga napokon prestali praviti ludi.
Nema Dunava, presušio do posljednje svoje kapi
Evo, pogledajte reagiranja s ove i one strane velike granične rijeke na praktički istodobnu presudu jednom njihovom i jednom našem ratnom "junaku" i vidjet ćete da nas praktički ništa ne dijeli. Nema Dunava, presušio do posljednje svoje kapi. U Srbiji je povećanje kazne Veselinu Šljivančaninu izazvalo takav "šok" i "razočaranje" da je predsjednik Boris Tadić obećao njegovoj razjarenoj supruzi da će učiniti sve da se navodno nepravedna kazna smanji.
A državni savjet za suradnju s Haagom izrazio je čak bojazan da će ovo "drakonsko" povećanje kazne biti loše primljeno u srbijanskoj javnosti. Ma, vidi molim te! Otkad je to reagiranje srbijanske javnosti, čiji je reprezentativni dio svojedobno bacao cvijeća po tenkovima koji su išli na Vukovar, toliko silno važno da u srbijanskom državnom vrhu ne ostane ni trunka suosjećanja i za obitelji pobijenih na Ovčari? I otkad je, na kraju krajeva, sam Šljivančanin važniji od tih nemilosrdno streljanih ljudi?
Vjerujem da u Hrvatskoj nema razboritog čovjeka koji se neće složiti s ovim pitanjima i dodati im s pravom još poneko. Fino. Sada bi još samo trebalo da ta hrvatska većina to isto primjeni na slučaj Mihajla Hrastova, koji je na Koranskom mostu pobio trinaestoro razoružanih srpskih zarobljenika i ranio još dvojicu, i za to od Vrhovnog suda Hrvatske fasovao osam godina zatvora.
Riječ je o klasičnom primjeru "psa rata" koji se oteo s lanca
Dugo se ta presuda krčkala u zahrđalim loncima hrvatskog pravosuđa, koje je nekoliko puta oslobađalo Hrastova, stvarajući već oko njega i auru nepravedno proganjanog mučenika. Pa je i nakon ove posljednje presude Hrvatska televizija napravila dirljivu reportažu u glavnom Dnevniku, u kojoj se vrtjela plačljiva teza da je osuđenik nedužna junačina koja je "spasila Karlovac".
Nema veze što je svakom akteru te pretužne televizijske komedije, i s ove i s one strane kamere, sigurno poznato da to nije ni izdaleka tako, štoviše da je bilo dobrih razloga da Hrastov dobije i veću kaznu. Jer, na duši mu leži ne samo to za što je osuđen nego i ilegalno držanje zatvora - mučilišta u Ozlju, a valjda ne treba objašnjavati što to znači. Riječ je o klasičnom primjeru "psa rata" koji se oteo s lanca, pa ga se, čujem od dobro obaviještenog kolege, i tadašnja vlast htjela riješiti.
Tako je završio u Pakračkoj Poljani, ali je ljudima iz tamošnjeg eskadrona smrti bilo šteta žrtvovati tako rasnog kadra i radije su mu dopustili da im se pridrži. Ali, badava ti sve to. I za takvog svata Hrvatska je ostala toplo domovinsko krilo, koje ga doduše mora, što ćeš, kazniti barem za dio zlodjela koje je napravio.
Ovo "što ćeš, mora se" isto je kao pišati u vlastiti bunar
No, preko nacionalne televizije uputit će mu istovremeno i nedvosmislenu poruku da do njega drži nemjerljivo više nego do njegovih žrtava i do obitelji tih žrtava. Ovo "što ćeš, mora se" isto je kao pišati u vlastiti bunar. Jer, i pored svega što smo dosad rekli, hrvatsko i srbijansko pravosuđe ipak su napravili nezanemariv korak naprijed u kažnjavanju zločina svojih strana u odnosu na devedesete.
A kada se uzme u paketu to i suradnja s Haaškim sudom, Hrvatska je tu važnih korak-dva prednjači pred Srbijom. To potvrđuje i jučerašnja desetgodišnja kazna Branimiru Glavašu te razmjerno niže kazne drugim optuženicima. Pravosuđe je, dakle, tu odradilo što je trebalo, iako se može govoriti jesu li izrečene kazne sasvim i do kraja primjerene.
No, tu dilemu ostavila je za sobom i presuda Ike Šarić Mirku Norcu, pa ona ipak ostaje s pravom ovjenčana atributom prve prave presude hrvatskog pravosuđa za zločine s hrvatske strane. Ali i ovaj čabar čiste vode mogla bi zapišati hrvatska vlast, koja je gumenim tumačenjem saborskog imuniteta najprije omogućila Glavašu da se brani sa slobode. A zatim i nešto još i puno gore.
Da ga članovi njegove stranke sada jatakuju, tj. negdje skrivaju, što je fotokopirano ponavljanje onoga što je vlada Ivice Račana omogućila Anti Gotovini. Odmetanje od države uz pomoć iste te države. Ako se to državom uopće smije zvati.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: branimirglavas.com, Radio Mrežnica, Index (Arhiva)