POREZ na nekretnine se opet pokušava uvesti, treći put u malo više od deset godina. Iako oporezivanje nekretnina ima određene prednosti u odnosu na druge oblike poreza (na proizvodnju/potrošnju i rad), glavni problem je u tome što je Hrvatska u ostalim porezima jedan od rekordera EU, pa čak i rekorder. Konkretno, po pitanju poreza na proizvodnju i PDV-a. U isto vrijeme je kvaliteta javnog sektora u Hrvatskoj među najgorima u EU, po određenim kriterijima u rangu nekih država iz Afrike.
Glavni problem poreza na nekretnine u tome je što je dodan na hrpu ostalih poreza, koji su trebali biti smanjeni prije nego što se počelo s oporezivanjem nekretnina. Situacija se po tom pitanju nije puno promijenila u odnosu na godine kada je već pokušano uvođenje, 2013., za vrijeme ministra financija Slavka Linića, i 2017., za vrijeme ministra financija Zdravka Marića.
Prihodi od PDV-a najveći u EU, porezi na proizvodnju kao u Švedskoj
Prema izračunu europske statističke agencije Eurostata, Hrvatska je 2022. bila treća država EU po porezima na proizvodnju i uvoz. Najviše prihoda od poreza na proizvodnju i uvoz u odnosu na BDP ostvaruje Švedska (21.9 posto), zatim Grčka (19.4 posto), pa Hrvatska (19.2 posto).
Hrvatska ima relativno puno veće poreze na proizvodnju od prosjeka država EU i eurozone, 19.2 posto prihoda od tih poreza u odnosu na BDP Hrvatske nasuprot prosjeka EU od 13.5 posto i eurozone od 13.2 posto.
Samo godinu prije, 2021., Hrvatska je bila ispred Grčke i tik uz Švedsku, ali je Grčka u godinu dana naglo povećala postotak. U poreze na proizvodnju i uvoz spadaju trošarine, PDV, carine, porez na registraciju automobila, porez na igre na sreću itd.
Relativno (u odnosu na BDP) najmanje poreze na potrošnju imaju Švicarska (5.2 posto), Irska (6.4 posto) i Norveška (8.8 posto). U jednoj kategoriji je Hrvatska apsolutni rekorder EU, a to je PDV.
S prihodima od PDV-a u iznosu od 13.1 posto BDP-a je prva u EU, daleko ispred svih (najbliža je Mađarska s 10.1 posto). Osim što su porezi koje plaćaju građani Hrvatske relativno visoki u odnosu na standard, u razini Slovenije i Španjolske, a veći nego u Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj i Slovačkoj, u kategorijama poreza na proizvodnju imaju jedno od najvećih poreznih opterećenja u EU, a u PDV-u najveće.
Sve više ljudi plaća porez na dohodak zbog toga što su plaće rasle brže od osobnog odbitka
Porezni sustav u Hrvatskoj se nije značajno mijenjao još od 90-ih. U glavnom crtama je ostao isti, a to znači da je oporezivanje dohotka i imovine bilo relativno nisko, dok je oporezivanje proizvodnje, tj. potrošnje visoko.
To ne vrijedi za doprinose, koji nisu bili toliko niski. Ali porez na dohodak (osobni) je u odnosu na ostale države EU bio relativno nizak, i to primarno zbog velikih olakšica. Do prije nekoliko godina većina zaposlenih u Hrvatskoj uopće nije plaćala porez na dohodak, ali to se promijenilo i zadnje tri godine je jako velik broj zaposlenih prešao granicu oporezivanja dohotka.
Razlog za to je brži rast plaća od osobnog odbitka. Ministar Primorac je uz najavu uvođenja poreza na nekretnine spomenuo i da će se povećati iznos osobnog odbitka te je cijelu poreznu "reformu" branio argumentom da treba manje oporezivati rad, a više imovinu.
Iz perspektive porezne strategije je to točno, oporezivanje imovine ima određene prednosti u odnosu na oporezivanje rada. Ali Hrvatska zadnjih godina nije značajno smanjila oporezivanje rada, a podizanje osobnog dobitka je samo stvaralo iluziju poreznog rasterećenja.
2019. je osobni odbitak iznosio 504.35 eura, pa je rast na 600 eura povećanje od 20 posto. Istodobno je medijalna bruto plaća rasla puno brže, s 972 eura u lipnju 2019. na 1498 eura u lipnju ove godine. Zbog toga danas puno veći broj ljudi plaća porez na dohodak nego prijašnjih godina.
Porez na dohodak je prihod gradova, općina i županija, a ne države. Zbog većeg rasta plaća od osobnih odbitaka sve je više ljudi ulazilo u dohodovni razred koji plaća porez na dohodak, pa su drastično rasli prihodi gradova i općina, u milijardama eura svake godine nakon 2020. Ali s aspekta poreznog opterećenja građana nije bitno kome točno odlaze uplaćeni porezi.
U nekim segmentima javnog sektora Hrvatska po kvaliteti zaostaje za državama Afrike
U suštini Hrvati, s obzirom na standard, skupo plaćaju državu, a ono što ona daje zauzvrat nije ni približno dovoljno kvalitetno da bi opravdalo te troškove. Ne samo da Hrvatska zaostaje za državama EU po pitanju kvalitete javnih usluga i vrijednosti za novac koju od države dobiju porezni obveznici nego zaostaje i za nekim državama Afrike.
Prema istraživanju Svjetske banke u kojem se proučavaju indikatori javnog upravljanja po državama (eng. World Governance Indicators), Hrvatska zaostaje za afričkom Bocvanom po pitanju regulatorne kvalitete, po pitanju vladavine zakona za Namibijom, a po pitanju kontrole korupcije za Bocvanom, Namibijom i Ruandom.
Podaci Instituta za istraživanje kvalitete javne vlasti (eng. The Quality of Government Institute iz Švedske, čije podatke koristi i Europska komisija) pokazuju da Hrvatska zaostaje po pitanju zaštite vlasničkih prava za Marokom i Južnom Afrikom.
Građani Hrvatske imaju dojam da plaćanjem poreza ne dobivaju dovoljnu vrijednost
Pitanje uvođenja poreza na nekretnine, točnije proširivanja poreza na kuće za najam, nije samo pitanje upravljanja nekretninama u državi. Porezna politika puno utječe na ekonomsku strukturu države i obratno, zbog čega države imaju različite porezne sustave.
Za primjer, oporezivanje nekretnina je glavni način financiranja na lokalnoj razini u SAD-u, pa čak i inače porezno osjetljiv Teksas ima porez na nekretnine. Ali istodobno su porezi na potrošnju, kao PDV, jako niski.
Ako već uvode porez na nekretnine, trebalo je smanjiti PDV i druge poreze
Hrvatska koristi drugačiji porezni model, sa svim prednostima i manama. Ako se taj model mislilo donekle promijeniti dodavanjem poreza na nekretnine da bi se povećalo oporezivanje imovine, onda je trebalo smanjiti druge poreze - PDV, trošarine, druge poreze na proizvodnju ili porez na dohodak. To se nije dogodilo, a svejedno se uvodi porez na nekretnine.
Građani Hrvatske s punim pravom osjećaju odbojnost prema svakom novom zadiranju u svoje novčanike jer smatraju da zauzvrat ne dobivaju adekvatnu uslugu od države, a to dokazuju i brojna međunarodna istraživanja koja uspoređuju hrvatski javni sektor s javnim sektorima drugih država.