INDEXOVA NOVINARKA BILA JE NA KUBI Pogledajte Kubu kakvu više nećete vidjeti

Foto: Dea Redžić

FOTOGRAFIJE koje su nastale na Kubi početkom 2015. još nisam nigdje objavila. S tog putovanja još se zapravo nisam ni vratila. Još slažem slike, analiziram lica, dodire i okuse zemlje koja me duboko promijenila. Naravno, o Kubi smo prije odlaska znali apsolutno sve. Vjerujem da svatko tko kupi kartu za Havanu u tom trenutku u najmanju ruku vjeruje kako je s Che Guevarom pisao Dnevnike motociklista. Na Kubu se kreće vođen mitomanijom, a vraća kao drugačiji čovjek.

Zaljubljen, ali uznemiren odmakom koji je svijet u međuvremenu napravio. Stoga ovu crticu moram započeti s našim povratkom. Nakon 15 dana izolacije, na otoku s kojeg ljudi bez putovnice gledaju dvjestotinjak kilometara udaljen Miami, žicaju vas Niveu, ljube i u zamjenu nude rum, u gradovima koji su ruševine kockarskog raja američkih, prohibicijskih 20-ih, gdje ljudi s fiksnim telefonima hodaju ulicom i nađu vas bez dogovora jer znaju gdje zalazite, na mjestu gdje je netko otišao u zatvor samo zato jer smo razgovarali...

Nakon siromašnih i mirišljavih ljudi, koji su sretni iako kod kuće nemaju mjesta da se pošteno usprave, na pariškom aerodromu dočekalo me i presjeklo stotine individua zagnjurenih u mobitele, i zapušten zid na Facebooku, zarastao u spamu i reklamama. O Kubi nismo znali ništa. Prije svega, nismo znali koliko je velika, bogata i lijepa. Oni o nama? Znaju za Rakitića i Modrića, jer odnedavno im prikazuju nogomet na televiziji čak dvaput tjedno. Znaju i da imamo ženu predsjednicu.

300 dolara mjesečno i 300 km do Miamija 

Ja znam da me taksit u Zagrebu opljačkao čim sam se vratila. Iz zemlje gdje ljudi nemaju ništa, a dijele sve. Narednih sedam dana pila sam rum koji sam prošvercala. Imala sam internet, ali nisam ga željela. Željela sam da Francelis opet ode u zatvor jer se sedam dana družio s turistkinjama. Pa sam se narednih sedam mrzila jer to želim. Upoznala sam ga na baseball igralištu. Logično, jer je trener za 20 dolara mjesečno. I plaćen studij.

Ipak, živi od 300 dolara koje mu pošalje otac koji je pobjegao u Francusku. Francelis će također pobjeći, da može odgojiti mlađu sestru. Nekada je bio boksač, kao i mnogi na Kubi. Besplatno je, pa roditelji djecu masovno šalju na sport. Boksaju u cipelama, pod otvorenim svodom, uz čekiće umjesto napuhanih lutki, na betonu gdje se nekad tukao Felix Savon. Oni talentiraniji postat će "amateri" multimilijadera Castra i preseliti na drugi kraj grada. Stara Havana u međuvremenu će opet Americi reći "dobar dan".

Varadero, udaljen 200-tinjak kilometara dalje na Atlantskom oceanu, već dugo je mala Kanada. Hotelski kompleksi puni su Kanađana koji ovdje lete za 50 eura, piju mojito iz kante, i jedu škampe s majonezom. Kubu zapravo nikada nisu ni vidjeli. Mi smo, osim tjedna Havane, obišle i polja Vinalesa, gdje su se pod Unescom spremale kube za Chea, pa Karibe i vanzemaljski Trinidad prije nego smo krenule putovima revolucije, koja nas je naravno pojela. I ne možemo je u pet minuta predstaviti bolje nego njezinim licima. Ionako svi već nešto pišu, komentiraju. Bez tog stresa živjela sam još samo na Kubi. Zato me i zauvijek promijenila. Prvi put kada sam se vratila kući, a drugi put kada mi je Francelis poslao friend request...

Trebala sam o Kubi napisati puno više, ali nema potrebe. Kuba su ljudi koji su je preživjeli. Ovo su njihove fotografije, ovo je njihova borba.