INSTITUT za javne financije objavio je Osvrt na Smjernice ekonomske i fiskalne politike za razdoblje 2012.-2014. Autorica osvrta koji poprilično žestoko kritizira Vladine smjernice je znanstvenica s područja ekonomije Katarina Ott.
Ističe da bi se, prema Zakonu o proračunu, smjernice trebale izrađivati na temelju strategije Vladinih programa za trogodišnje razdoblje koje Vlada mora donijeti najkasnije do sredine svibnja. "Pretraživanjem weba moguće je naći tek prijedlog Strategije Vladinih programa 2010.-12., a ni u Smjernicama 2012.-14., se ovogodišnje strategije Vladinih programa ne spominju. U više se navrata spominje Program gospodarskog oporavka, ali iako je od njegova donošenja prošlo već više od godinu dana, u Smjernicama se vješto izbjegava pozivati na njegove eventualne učinke. Smjernice su upola kraće nego prethodnih godina i to bi im možda mogla biti kvaliteta, međutim, izostavljene su brojne detaljne tabele s konkretnim stavkama i razdjelima, koje su postojale u prethodnim smjernicama. Zbog toga nije moguće ustanoviti na koji će se način odvijati, primjerice, planirana smanjenja rashoda. Dodatno uznemiruje tekst na samom početku o potrebi 'stabilizacijskog djelovanja fiskalne politike uz istovremeno očuvanje socijalne pravednosti, zaštite najugroženijih slojeva stanovništva isto kao i aktivnog doprinosa povećanju konkurentnosti gospodarstva i ubrzanju njegova oporavka i rasta'. Naime, sve tu navedeno, u prošlosti je redovito dovodilo upravo do porasta rashoda", piše Katarina Ott.
"Smjernice su neutemeljeno optimističnije od EK-a i MMF-a"
"Smjernice ne donose čak ni 'prijedlog visine financijskog plana po razdjelima organizacijske klasifikacije koji sadrži visinu financijskog plana za prethodnu proračunsku godinu i tekuću proračunsku godinu, te prijedlog visine financijskog plana za sljedeću proračunsku godinu i za sljedeće dvije godine“ što je izričito navedeno u čl. 25 Zakona o proračunu. To znači da bismo u Smjernicama morali moći pročitati koliko su pojedini korisnici - primjerice ministarstva, Vlada, Predsjednik, Ustavni sud, državne agencije, zavodi i komisije - potrošili 2010., a koliko će potrošiti u godinama 2011.-14. No, toga nema", piše.
"Osim toga, naglasak je na udjelima prihoda, rashoda, deficita i javnog duga u bruto društvenom proizvodu, a BDP u kojem se ti postoci promatraju je diskutabilan. Smjernice predviđaju rast BDP-a od 1,5 posto u 2011., 2,5 u 2012., 3,5 u 2013. i četiri posto u 2014. Za razliku od Vlade, Europska komisija predviđa 1,1 posto 2011. i 2 posto 2012., a MMF 1 posto 2011. i 1,8 posto 2012. Prema MMF-u, BDP bi mogao postupno narasti i do 3 posto, ali tek 2015, jer će 'nisko povjerenje ograničavati priliv kapitala, a zbog slabe konkurentnosti će biti nizak doprinos vanjskog sektora'. No, i da ne postoje pesimističnija predviđanja MMF-a i Europske komisije, već i u samim Smjernicama naveden pad BDP-a od 0,8 posto u prvom tromjesečju 2011. ne opravdava iskazani optimizam. Ukratko, ukoliko se ne ostvari Smjernicama planirani rast BDP-a, padaju u vodu i sve projekcije udjela prihoda, rashoda, deficita i javnog duga u BDP-u. Naravno da postoje razne metodologije i obuhvati, svaka se brojka uvijek može i osporavati, ali činjenica je da su brojke u Smjernicama optimističnije od brojki iz drugih, ne baš nekompetentnih izvora", smatra Ott.
Autorica dalje upozorava na nužnost strukturnih reformi koje su teške, a u nekim društvima čak nemoguće. Ističe da ih trebamo provesti zbog sve očitijeg zaostajanja u rastu. Naime, u 2010. jedino je Hrvatska (osim Islanda) imala negativan rast, a i u 2011. i 2012. Europska komisija nam predviđa najniži rast među zemljama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama EU-a.
"Previsoke plaće s obzirom na produktivnost i dohodak po stanovniku"
Također napominje da je zbog visokih troškova hrvatsko gospodarstvo izuzetno nekonkurentno. "To zapravo nema puno veze s globalnom krizom, nego je naše trajno stanje. Prosječna bruto plaća viša je samo u Sloveniji, jednaka je u Češkoj, niža u Poljskoj, Slovačkoj, Estoniji, Mađarskoj, znatno niža u Litvi, te posebice u Rumunjskoj (manja od polovice hrvatske) i Bugarskoj (manja od trećine hrvatske). Plaće u Hrvatskoj su previsoke i s obzirom na produktivnost i u odnosu na dohodak po stanovniku. Tome treba dodati, među usporedivim zemljama, najniži porast izvoza i izuzetno visoke troškove poslovanja. I da se ne zanosimo turizmom - po porastu broja noćenja pretekla nas je Bugarska, a o Turskoj da se i ne govori. Iako po udjelu javnog duga u BDP-u 2010. nismo bitno lošiji od prosjeka novih zemalja članica EU-a i drugih usporedivih zemalja, po javnom dugu u postotku izvoza (260 posto) stojimo daleko najlošije, a nisko nam je i pokriće javnog duga deviznim rezervama (tek oko 70 posto). Samo Litva i Latvija imaju niže pokriće, dok primjerice Rumunjska ima 130 posto ili Poljska preko 100 posto.", ističe.
Autorica ističe da posebice zabrinjava negativna razlika u stvarnom i potencijalnom BDP-u koja se neprestano povećava od 1,8 u 2009. na 4,2 posto u 2010. te 4,7 posto BDP-a u 2011., što najjednostavnije rečeno znači da smo sve manje efikasni, odnosno stvaramo sve manje i manje od onoga koliko bismo mogli.
"Niska konkurentnost i posljedično zaostajanje rasta hrvatskog gospodarstva zaista opravdavaju dio zadnje rečenice Smjernica o nužnosti provođenja fiskalne konsolidacije 'orijentirane prvenstveno na rashodnu stranu proračuna', no ni prihode ne bi trebalo zanemariti. Nenaplaćeni porezi i doprinosi 2010. iznosili su oko 14 milijardi kuna, a upravo toliki je bio i deficit središnjeg državnog proračuna. Iako se sav taj iznos neće nikada naplatiti, upravo boljom naplatom poreza i doprinosa moglo bi se lakše ostvariti 'očuvanje socijalne pravednosti i zaštita najugroženijih slojeva stanovništva' iz prve rečenice Smjernica", zaključuje autorica.