Krenuli smo sa splitskog željezničkog kolodvora u četvrtak navečer vlakom za Osijek i natrag, na vožnju dugu 30-ak sati, kako bismo iz prve ruke doznali kako izgleda voziti se u jednom od najsporijih brzih vlakova na svijetu.
Prema mobilnim aplikacijama koje smo koristili, "ekspresna" vožnja Hrvatskih željeznica najčešće se kretala 30 kilometara na sat, ponekad i 20, iznimno rijetko 50. Zlobnici će reći da je toliko spor da se njegova vožnja ne mjeri satom, nego kalendarom.
Vlak je u povratku tradicionalno kasnio. Došli smo sat i 27 minuta izvan zakazanog vremena. Trebalo nam je 14 sati i 10 minuta od Osijeka do Splita. Koliko je poznato, brzi vlak na toj relaciji kasni gotovo svaki put otkad je linija uvedena. A od Splita do Osijeka nam je trebalo 13 sati i 43 minute.
Pogledajte video 14-satne vožnje od Osijeka do Splita
SPLIT - ZAGREB - OSIJEK
22:07 Split, Kolodvor
Splitski kolodvor bio je osrednje popunjen kad smo se ukrcavali i sjedali u naš kupe gdje su već bile dvije državljanke Velike Britanije. Nismo se ni snašli, a vlak je već krenuo. Dočim smo otvorili vrata omanjeg staklenog bunkera sa šest zbijenih, ali začudo novih i čistih sjedala, pomislili smo da naše suputnice nisu normalne. Unutra je bilo milijun stupnjeva. Sauna! Vruće kao Željka Markić na ljetovanju dok krši prometna pravila. Kao da nam čitaju misli, zavapile su: "Znate li kako ugasiti ovo grijanje? Umrijet ćemo!". Tražile su, kažu, konduktera ili bilo koga od osoblja, ali bezuspješno. Tvrde da A/C ne radi. Iz drugih kupea putnici izlaze u mali hodnik u potrazi za kisikom. Pridržavaju se za metalne šipke jer vlak se treska i zaustavlja.
Klima nije radila, hvatalo se zraka, bilo je nepodnošljivo vruće
22:11 - Split, Predgrađe
Stali smo na prvu stanicu. Zove se "Split Predgrađe" i nalazi se u centru Splita. Doduše, širem centru, odmah iza Jokera. Na Kopilici. To je zbilja bilo predgrađe prije dosta godina kad još nisu postojali mnogi kvartovi. Putem do Predgrađa prošli smo i kroz tunel zanimljive povijesti. Pisalo se da nema uporabnu dozvolu kad je prije koju godinu kroz njega HDZ-ov gradonačelnik pompozno pustio slavni splitski metro. Nadzemna podzemna vozila je čitava dva kilometra, spajala baš ove dvije točke, centar i centar koji se zove Predgrađe. Metro je ugašen par mjeseci i više stotina tisuća naših kuna kasnije.
22:13
Vozila sam se tim metroom. Pisala sam neku reportažu, mislim da su novinari i političari bili rijetki putnici koji su uopće njime prošli.
Još jednom prilikom sam putovala vlakom HŽ-a, kad sam tek krenula u osnovnu školu. Rekli su da nas vode u Labin. Potražila sam to mjesto na karti, našla sam jedino onaj Labin u Istri. Krenuli smo sa splitskog kolodvora. Bio je Sveti Nikola i natrpali su nam ruke poklon-vrećicama s čokoladicama. Nakon 20 minuta vožnje iskrcali su nas na livadi preko puta kućice s natpisom "Labin".
"Aaaah, to je ta predivna Istra", pomislila sam, žvačući Kinder-jaje. Bila sam fascinirana kad su sam shvatila da su vlakovi toliko brzi da njima možete od Splita do Labina kraj Pule doći za samo 20 minuta! A tad se još do Zagreba išlo starom cestom po sedam, osam sati.
Putnici su pokušavali upaliti hlađenje, tražili su osoblje, ali bezuspješno
22:36 - Kaštel Lukšić
Aha. Evo nas sada, opet stajemo, a nismo ni pošli kako treba. Nakon pola sata vožnje brzim vlakom iz Splita, stigosmo u Kaštela. Kaštel Lukšić. Britanka Lauren maše dlanom po svom licu, kao da će je to spasiti. Prijateljica joj scrolla po Instagramu. Pitam ih zašto nisu išle autobusom, što njih na ovo tjera?
Lauren mi odgovara: "Krećemo se InterRailom! Platiš oko 500 eura i imaš cijeli mjesec besplatno po čitavoj Europi svim vlakovima. Imaš i jeftinije, kraće solucije. Sedam dana, 300 eura i slično. Nama se to svakako isplati", objasnila mi je. Ona i suputnica baš su na zadnjoj godini studija prava i ne, nisu došle na Ultru. Kažu da je pravo i kod njih neviđeno teško. Klime još nema. Nema ni klimatologa, konduktera. Vijećamo tko će izaći pitati radi li hlađenje u drugim kupeima. Lauren predlaže da odem ja, jer znam jezike, pa ako su Hrvati...
22:39
...nisu Hrvati. Prošla sam sve kupee, svi su uredni, čisti, puno bolji od očekivanog. A putnici su većinom bili stranci. I nikome ne radi klima. Nešto petljaju, pokušavaju. Osoblja još nema. Neka je Japanka najviše osjetila našu muku, već je tražila osoblje. Rekli su joj da se strpi dok ne budu pregledavali karte, što god to značilo. Možda je nisu ni razumjeli. Djelovala je živčano. Tu je s djetetom. Vraćam se u kupe gdje se Britanke smiju. Izdišemo. Lauren dira tipke oko klime. Govorim im da nismo mi nesposobne i da nikome drugome nije pošlo za rukom upaliti uređaj. Koji ima dva dugmeta. Očito je da ne radi. Lauren mi priča kuda su sve putovale i da još nisu vidjele ovako male kupee, da su tako tijesni.
22.42 - Kaštel Stari
U Kaštel Starom je izašlo nešto ljudi. Nije još nitko došao pregledati karte. Prozori su zatvoreni, mislim da smo iscrpili sav zrak iz hodnika.
23:00
Došao je stariji gospodin, kondukter.
"Nije da ne radi, nego ne znate upalit", govorio je prošavši rukom, vrlo kratko, po uređaju iznad vrata, kao da je na touch. Proučavajući papiriće koje smo mu pružili, pitao je "Ima li 'ko do Ljubljane?", Britanke su šutjele jer idu do Zagreba, a ionako ga nisu razumjele. Meni je znakovito pogledao kartu i rekao "a naputovat ćeš se ti". Pravila sam se Englez.
Sat vremena nakon što smo krenuli, upaljene su klime i krenule su gužve
23:23 - Prgomet
Evo nas kod Prgometa, Perkovića. Nestalo mi je interneta. Nema ga već par minuta. Restartala sam mobitel. Sad više ne mogu na Google Mapsu pratiti gdje smo. Kroz prozor se ne vidi, mrkli je mrak. Vlak se dobrano puni, ljudi vuku kufere, mahom mlađi svijet. "InterRail", ističe se riječ u kakofoniji i zvuku kotačića što klize tijesnim prolazom vagona ispred kupea. Odlazim do WC-a. Nemaju muški i ženski, samo jedan, zajednički, za 14-ak sati vožnje i onda još toliko natrag.
Drugi je WC u susjednom vagonu sa spavaonicama. Zahod izgleda kao oni avionski. Uredan je, i on je čist, ima sapuna, papira. Teško je pogoditi gdje se pali slavina, senzor je čudan, treba dotaknuti neku posebnu točku na umivaoniku. Kad sam potegla jackpot, iz špine je navrla vrela, kipuća voda, praćena parom, kao iz čajnika. Saperlot! To se više niti jednom nije ponovilo.
00:00 - Drniš
Stigli smo u Drniš. U kupe nam se uvalio neki čovjek. Britanke je pitao znaju li hrvatski, a onda i "sprechen sie Deutsch?", bio je razočaran kad su odmahnule glavom. U meni je našao saveznika. U dahu je ispričao da je nemila gužva u prva dva vagona, da ljudi spavaju po podu, da je tamo, iza restorana, kaos. Otišla sam prošetati. Gužva je, stvarno je. Ali OK je. Nije baš tolika drama. Momak s biciklom leži na podu, prtljaga je razbacana, ali nije na Marakani kao u paklu.
00:28 - Knin
U Kninu smo. Ljudi ulaze, vuku kufere, ruksake, torbe. Mole možemo li ih primiti u kupe. Odbijamo. Sad nas je previše. Nema mjesta. Jedva i mi stanemo. Jer, dok sam šetala vlakom, u kupe je ušla i žena sa psom.
Puna je pritužbi. Osvrće se, koliko može, kuka da je prostori mali. Da je tijesno. Klaustrofobično. Sjedimo jedna preko puta druge i udaramo se koljenima. Pas je sladak. Rasni. Basset Griffon Nešto. Nikita se zove. Nosi onu plastičnu satelitsku antenu oko vrata da se ne češe. Ima problem s kapkom, ali inače je u super stanju, ići će na izložbe.
Ljudi naviru, pitaju mogu li sjesti, žale se da su kupei previše tijesni
Čovjek koji je ušao u Perkoviću i govorljivo pričao o gužvi nije se predstavio. Ne znamo kako se zove. Izgleda kao pjesnik Enes Kišević. Enes Kišević u Kninu izlazi da zapali cigaretu. Njegovo sjedište ostaje prazno, a onda kreće navala. Trojica su došla moliti da ih primimo, jedan je čak bez pitanja išao sjesti, ali časno smo obranili Enesovo mjesto. Enes se ubrzo vratio i u kupe donio miris dima. Zalupio je vratima i trznuo psa Nikitu. Ispričao mu se: "Pspsps oprosti, oprosti, spavaj maleni".
02:10
Svi smo budni. Nestalo mi je interneta drugi put. Nije mi bilo jasno zašto mi se ovo uporno događa, kad eto odgovora: "Dobrodošli u BIH. Trenutno koristite mrežu BiH telekom". Enes priča da je iz Imotskog, da njega u Cisti Provo prebaci u roaming, a to je, kaže, 11 kilometara od granice. Tvrdi da smo sada na pet kilometara. Britanke se isto žale na probleme s mrežom. Po karti smo kod Žagrovića sela. Enesu je vlak kasnio u Prgomet desetak minuta. On i vlasnica psa, inače medicinarka, prisjećaju se kako je u onoj državi vlak vozio kroz BiH preko Banje Luke.
"U onoj državi od Splita do Zagreba je trebalo tri sata kraće jer se kroz BiH išlo"
"Od Splita do Zagreba vlaku je tada trebalo tri sata kraće! Tri sata kraće u onoj državi, kad je kroz Bosnu išao! A sad ide ovim terenom nekadašnje Republike Srpske Krajine", sveznalački će Enes s primjesom gnušanja u glasu. Medicinarka tvrdi da je prijašnji vlak bio "kao Orient Express! Imao je super restoran i ljudi su čekali da uđu, navala je bila, ali sicevi su bili fuj". Enes se sjeća da se tada moglo pušiti unutra, a vlasnica psa dodaje i da se moglo piti.
Ona Enesa oslovljava s "gospodine", ali on time nije zadovoljan. Pita ga kako se zove. Isprva joj ne želi reći. Kažem da je najbolje da ga zove Enes jer sliči na Kiševića, izgovorim to ne očekujući da će znati pjesnika, a kad ono čovjek se smrtno uvrijedi.
"Ne, ne, ne! Nemojte me s njim uspoređivati! On se ponavlja! On je tako... mlak!" naljuti se donedavni Enes.
"Molim? Enes Kišević vam je mlak?! E pa onda ćete biti Damir Avdić!", obznanim Avdiću što kod njega izazove još veće, ideološko zgražanje. Potpuno gađenje! Pas zacvili, pokrije oči ušima, a Britanke ustuknu ispustivši mobitele iz ruku! Izgleda da bi čovjek u ovoj reportaži, ako mora birati, od živućih pjesnika najradije bio Ante Nadomir Tadić Šutra, ali kakva bih ja bila novinarka da samo tako mogu mijenjati imena u tekstu, dajte molim vas malo ozbiljnosti.
03:45 Plitvička jezera
Idućih sati putnici su tragali za idealnim položajem spavanja u kojem ne dotiču nikoga, a da ih pritom ništa ne boli. Kad se čovjek pomiri da je to nemoguće u ovako malom prostoru, postane mu puno lakše.
Neki su uspjeli zaspati. U 3:45 sam shvatila da vlak stoji dosta dugo negdje kod Plitvičkih jezera. Možda 10, 15 ili 20 minuta.
Klima je počela nenormalno raditi, postalo je nepodnošljivo hladno
U kupeu je nenormalno hladno. Jedna Britanka, ona koja nije Lauren, obrazom i gornjom usnom zalijepila se za staklo vrata kupea poput nekog kukca. Usta su joj blago otvorena. Noge pruža ka Damiru Avdiću, sklupčanom u sjedalu i ušuškanom u deblju, bijelu jaknu. Druga Britanka pak spava s putnim jastukom oko vrata i povezom preko očiju. Nikita se, od repa do satelita proteže od Avdićevih do mojih nogu, a noge njene također usnule vlasnice miješaju se s nogama Britanki. Dosta je konfuzno, da ne znate, rekli biste da smo neka opaljena obitelj na ljetovanju. U kupeu za koji svi kažu da je tijesan nalazi se šest sjedala, a nas je, uz tonu prtljage, pet i pas.
05:25 - Karlovac
Smrzavam se. Dlake na rukama mi se ježe. Pa se smire, pa se nakostriješe. Ne mogu spavati od hladnoće. Svi su zaogrnuti nečim, u dugim rukavima i jaknama. Jedina ih nisam ponijela. Grijem se o sic. Tu i tamo Nikita me očeše o noge i odledi ono što klima ohladi. Kako li je njoj? Ovo je za pingvine, nije za pse. Britanka Lauren se budi. I ona ne može spavati od hladnoće, iako ima duge rukave.
Putnici nose jakne, deke, griju se kako znaju
Opet petlja po klimi, zna da ne može, ali pokušava namjestiti grijanje. Otvorili smo vrata da izađe ta studen, ali ne pomaže, hladnoća navire od svukud. Avdić se budi. Kaže da mu je neudobno. Šapće.
"Vozim se često vlakom pa sam zato i ponio ovu jaknu i duge rukave, ali i dalje mi je hladno. Probija. Ne pomaže. A ti nisi išta ponijela? Moraš uvijek nešto, smrznut ćeš se", savjetuje mudro prije nego što ponovno pokuša zaspati. Srpanj je. I tresemo se od studeni.
06:19 - Zagreb
Stižemo na Zagrebački kolodvor.
Kupe se prazni. Pozdravljamo se. Odlazi Avdić, odlazi pas sa satelitom i njena vlasnica, odlaze Britanke. Koristim priliku da posjetim WC vlaka. Do sad nisam mogla jer su svi spavali, bilo bi glupo da ih budim i preskačem. Sad barem nema gužve, pomislim naivno. Neka baka upečatljivo dubokog dekoltea ispred mene utrčava i zalupi mi pred nosom vrata zahoda. Odlazim u drugi. Potežem kvaku, ali ne ide. Na vratima piše da je u kvaru. Odlazim do trećeg vagona. Ne nalazim zahod. U restoranu vlaka pitam "ima li koji funkcionalan WC u ovom vagonu?", konobar kaže "nema". Pitam "a ima li kava?", odvrati "to ima, da".
U Zagreb smo iz Splita došli promrzli nakon 8 i pol sati vožnje
Eksiram začuđujuće dobru kavu i odem vidjeti je li ona nesvakidašnje odjevena žena u sedamdesetom desetljeću života izašla iz WC-a. Nije. Još je unutra. Pokucam. Možda joj se nešto dogodilo. Ne reagira. Čekam još pet minuta. I čekam. I nema je. Najednom otvara vrata. Ne vidim je. Zaslijepi me dim pokojnih cigareta. Tek nakon par trenutaka razaznajem ljudski oblik. Najprije žuto-bijele zube, široki osmijeh i onaj dekolte. U tom WC-u uopće nema prozora. Gospođa izlazi iz dime kulise nasmiješena i ležerna kao da ništa nije napravila. Kao da nije ispušila pola kutije u pola metra kvadratna. Odustajem opet od WC-a i vraćam se u kupe.
Sve će se promijeniti kad uđemo u daleki grad na istoku
06:48 - Zagreb
Saperlot! Začula se truba i krenuli smo iz Zagreba za Osijek. Stigao je Duje, snimatelj ovih videa koja vidite uz članak.
07:05 - Vrbovec
U kupeu nam se pridružuje ljubazna starija gospođa sa sudokuom i kemijskom u ruci. Iščuđava se, pita jesmo li vidjeli onu lokomotivu što je zadimila cijeli WC. "Strašno, ta je gospođa parni stroj! Stalno se vozim ovim vlakom, sve sam doživjela, sva kašnjenja i kvarove, ali ovo još nisam", zaprepašteno će naša suputnica. Pitamo je koliko misli da ćemo kasniti u Osijek.
"Teško je to reći, prošli put sam kasnila sat vremena, a nekad i ne zakasni kad se ide prema gore, ja uvijek kad se s nekim dogovorim, javim 10 minuta prije, pa da znaju jer se ne mogu pouzdati u ovaj vlak. A tak je kak je. Stara pruga. Dobro je i da ovo imamo. A vi ste iz Splita došli?" pita nas znatiželjno ljubazna gospođa. I onda ispriča kako će sve biti lakše kad jednom uđemo u daleki grad na istoku.
"Joj kako smo mi znali fičekima preko Bosne ići, natovariti ih pa ravno na more, tad se išlo brže, kraće, u onoj državi, a onda rat, pa su počeli gledati sve na granici... Ali sad kad uđemo u Šangaj, ovi Slovenci će nas puštati, pa bu na toj granici barem opet bilo bez kontrola", nada se putnica.
Duje je na to pristojno ispravi da nije Šangaj, nego Šengen (Schengen). Ja na to ispravim Duju da ćemo, koliko se vozimo, iza ovih Ašikovaca, jamačno uskoro ugledati kineski Šangaj. Pitomača, Đurđenovac i onda cijeli Daleki istok. Razmislim malo, pa kažem gospođi "Ali Bosanci neće skoro ući u Šangaj. Tako da za ovo naše povezivanje Dalmacije i Slavonije to baš ništa ne znači". Složi se kimanjem glave i vrati se sudokuu.
Najsporiji brzi vlak na svijetu ide jedva mrvicu brže od ovoga
08:11 - Bjelovar
Duje kroz prozor gdje su maločas bili suncokreti gleda kukuruze. Dobro su nikli. Pita hoćemo li izaći nabrati. Mogli bismo usput i napraviti reportažu iz Bjelovara i vratiti se u vlak, sve stignemo, a da se ne zadišemo. Ovo je super, zapravo, ako ti pobjegne ovaj vlak pješice ga vrlo lako uhvatiš na idućoj stanici.
Negdje uz prugu na čas se našla cesta. Običan, obiteljski auto projurio je kraj naše pruge. Izgledalo je kao da je netko lansirao raketu. Lako izgubite dojam koliko sporo se zapravo vozite, sve dok ne vidite neko normalno vozilo prosječne brzine.
Pitam se što je s djecom koja se rode u ovom vlaku. Gdje završe osnovnu i srednju školu? Dio obrazovanja je obavezan, HŽ im to mora organizirati. Odrasti će, a neće se stići školovati dok dođemo do Osijeka. Ili Splita. Što ako netko, ne daj bože, putem netko i umre, kuda ih strojovođa pokapa? Održi li kondukter sprovod u nekom od tijesnih kupea? Bude li otvoreni šank u restoranu vlaka? Previše je neodgovorenih pitanja.
U prosjeku se krećemo 40 km/h
Aplikacija koja mjeri sporost kretanja na mobitelu kaže da sad idemo 30 km na sat. Da bismo stigli odraditi put od 13 sati od Splita do Osijeka, trebamo ići najmanje 50 na sat ako prolazimo 680 kilometara, koliko ima ceste. Podatak o željeznici nemamo, da to imamo mogli bismo znati je li ovaj naš vlak zapravo najsporiji brzi vlak na svijetu. Kad sve uzmemo u obzir, pretpostavljamo da idemo u prosjeku više od 40 km/h.
Najsporijim brzim vlakom na svijetu smatra se švicarski Glacier Express koji ide oko 38 km/h i put od 290 kilometara prevali za osam sati. Naš konkurent je mrvicu jači.
10:22 - Đurđenovac
Vlak je skoro pa prazan. Suncokreti klize niz veliko staklo kupea. Žute se čitava polja. U restoranu nema nikoga. Izuzev konobara i dva konduktera. Jedan nosi bluetooth slušalicu. Zaključujemo da mu treba u brzom vlaku za brzu komunikaciju da mu neka brza radnja ne promakne. Tu su i odrasli ljudi, izviđači, odjeveni u dječju odjeću. Imaju narančasta odijelca, kao oni iz američkih serija što prodaju kolačiće od vrata do vrata. Nose marame svezane oko vrata. Prolili su neko čokoladno mlijeko po podu kupea pa se razlilo u hodnik. Maramicama i ubrusima saniraju štetu.
11:36 - Osijek
Prije nego što smo stigli u Osijek, gospođa sa sudokuom požalila se da je bodu komarci. Tu, u vlaku. Kaže da je pročitala da je sada pušteno nekoliko tisuća testnih, impotentnih komaraca kako bi se smanjila njihova populacija. Čuj to, impotentni komarci. Što sve nećeš u vlaku saznati.
U Osijek smo stigli nakon 13 sati vožnje, kupili smo jastuke i deku
U Osijeku smo ostali od podneva do navečer, čekajući vlak za Split. Iskoristili smo vrijeme da napravimo ono najvažnije: kupimo jastuke i ogromnu deku. Jastuke da imamo na što nasloniti glavu, a deku radi one neizdržive hladnoće.
OSIJEK - ZAGREB - SPLIT
20:00 - Osijek
Kad smo se u osam sati navečer vratili na osječki kolodvor, dočekala nas je solidna gužva. Kolodvor izgleda nedovršeno. Visoka trava izbija iz asfalta, posvuda je građevinski materijal s obližnjeg gradilišta kroz koje prolazimo da dođemo do vlaka. Tu je neka staklena konstrukcija, izgleda prašnjavo. Ulazimo u mali kupe da još jednom zaginemo. Ta 14 sati duga vožnja vlakom je strašno naporna, i psihički i fizički, pogotovo kad se patite u stolicama. Ima i opcija da se unajmi ležaj, ali mi smo, eto, odabrali ovo. Jesmo li spomenuli da je u kupeu namijenjenom šest osoba samo jedna utičnica?
21:15 - Našice
Restoran u vlaku je posebna priča. U TV prilozima najavljuju ga kao "ugostiteljska ponuda koja će privući putnike", a na meniju se nudi vrhunski spremljena Snjeguljica, zatim Smoki, Macho sladoled, tradicionalni slavonski Čipi Čips, Kikiriki, ali i hladna plata - pršut, kulen, sir te sendvič sa šunkom, kulenom ili pršutom. Cijene su očekivane. Sendvič je 25-30 kuna, plate od 60 do 90, Pringles 35, a Smoki 15 i Snjeguljica po 15 kuna. Kava je također 15 kuna. Ponuda restorana je možda neviđeno skromna, ali je osoblje super. Restoran je, zaključujemo s računa, očito dan u najam privatniku kojem ovo teško da se može isplatiti.
Restoran u vlaku sprema vrhunsku Snjeguljicu i - hladne plaće
Restoran je uglavnom prazan. A kad nastupi najveća gužva, u ona doba kad se svi vagoni popune, putnici dođu i zaspu u objektu koji bi u pravilu trebao privređivati cijelu noć, dok traje vožnja.
Cjenik je preveden i na engleski. Na prvu je jasno da je Google prevoditelj imao pune ruke posla. Iz ponude stranci mogu izabrati čitave nečije mjesečne hladne plaće, odnosno "cold salaries". Nude se tako hladne plaće s kulenom, ali i hladne plaće s pršutom, sirom i tipfelerom. Smoki je preveden kao smokve, odnosno "figs".
22:52 - Pitomača
Mrak je. Pun je mjesec pa se nešto i vidi. Na stanici tu i tamo uđe netko, ali u kupeu smo za sad sami. Očekujemo da će u Zagrebu nastati prava navala kad se ukrca ekipa s InterRail kartama. Očito ovo ne bi imalo puno smisla bez njih. Rečeno je bilo da će vlak prometovati do konca kolovoza. Možda su baš interrailaši razlog zašto je i uspostavljena linija. Svako malo nešto zaškripi, zastenju tračnice ili neki dio nečega u što se uopće ne razumijem, ali znam da ne bi trebalo klapati ni cviljeti. Duju ti zvukovi prisjete kako je nagibni vlak izletio iz tračnica kraj Kaštela, tamo 2009. godine kad je šest ljudi poginulo. Osvećujem se tako da prepričavam priču Marka Twaina, Ljudožderi u vlaku, gdje su od silne gladi putnici zaglavljeni u vagonu počeli jesti najukusnije suputnike.
U Zagreb smo kasnili 20 minuta, ušlo je hrpu putnika s InterRail kartama
01:05 - Zagreb
Kasnimo 20 minuta. Došli smo na Zagrebački kolodvor u 1 i pet. Prema rasporedu smo trebali doći u 00:45, a s kolodvora krenuti u 1:10.
U 1:29 još smo stajali na kolodvoru. Ušlo je milijun ljudi. Među njima dvije gospođe od kojih je jedna imala istu kartu kao i ja. Isti vagon, isti sic. Kasnije sam se sjetila da nisam pogledala njen datum. Sjele su tu u kupe s nama. Krenuli smo prema Splitu u 1:31, s 21 minutom zakašnjenja.
02:00
Gospođama je u kupeu bilo, kako su zaključile, strašno neudobno. "Kupe je suviše tijesan, nemamo gdje s nogama", kritizirale su kao da smo Duje i ja vlasnici. Zamolile su osoblje da ih prebaci u vagon s krevetima. Primijetili smo da na podu u prolazu vagona spavaju neki momci. Pozvali smo ih unutra. Smjestili su prtljagu i zavalili se. "Bolje išta nego ništa", rekli smo im. Na engleskom, naravno. Britanci su. Doputovali su, pogađate, InterRailom.
03:30
Nešto je užasno smrdjelo. Kao kad se u autu zapali lamela uslijed loših pokušaja parkiranja na uzbrdici. Samo što smo u vlaku. Koji valjda nema lamelu. Ne vidimo nikakav dim kroz prozor. Kupili smo one jastuke pa nam je mrvicu lakše. Klima nije niti blizu onoliko raspaljena kao kad smo išli za Osijek. Ugodnije je, ali itekako tijesno. Britanci su ogromni. Ne znaju kud će s nogama. I rukama. Tu je i neki momak iz Našica.
Nešto je smrdjelo zapaljeno, stajali smo više puta, ne znamo zbog čega
Sad nas je u kupeu petero. Duje, dva Britanca, Našičanin i ja. Duje je stavio jastuk na kantu i na njega glavu. Ne znam udaram li nogom njega ili Britanca. Boce s vodom držali smo na podu. Sve se kotrljaju. Britanac noktiju nalakiranih u crno naslonio se na drugog Britanca koji se umotao u tkaninu od glave do pete pa sad nalikuje na ljudsku sarmu. Stisli su se. Možda bježi k njemu jer misli da ga namjerno tučem. Netko hrče.
05:00 - Plitvička jezera
Opet smrdi nešto zapaljeno. Duje se probudio. I njemu smrdi. Gleda ima li dima. Stojimo na Plitvičkim jezerima, kao što smo stajali i kad smo išli prema Osijeku. Sjetim se jedne retro reklame za brzi vlak koju sam neki dan našla, dok sam istraživala o ovoj temi, oglašavali su prijevoz brzim vlakom na relaciji Beograd-Zagreb za samo četiri sata. Nama je od Osijeka do Zagreba, na toj znatno kraćoj relaciji, trebalo pet sati i pet minuta, dosta godina kasnije, kad reklame u novinama nisu crno-bijele, a karte se kupuju preko interneta.
05:52 - Gospić
Kasnimo. Oko Gospića smo po planu trebali biti u 04:48.
06:33 - Zadarsko zaleđe
Budim se svako pola sata nadajući se da ću vidjeti na ekranu mobitela neki veliki broj i da smo u Splitu ili makar negdje puno bliže. Ne mogu više izmišljati položaje spavanja u ovoj ljudskoj Rubikovoj kocki, sve me boli.
Ljudi koji su kupili karte spavali su na podu
06:43
Na Google karti se mala plava točkica pomakla doslovce 2 milimetra u ovih 10 minuta. Prošao je kondukter s brkovima i dijeli kroasane. 7Days. Saperlot! Nisu ih dijelili put Osijeka. Duje i ja prošetali smo do restorana. Putem smo saznali da su ovi momci koje smo pozvali u kupe baš imali sreće. Neki putnici su očito cijelu noć proveli spavajući na podu vagona. A ima i putnika koji su noćili u restoranu. Na stolovima nema puno kava, možda jedna, dvije. Ljudi spavaju, čela naslonjenih na stolnjake. Na ploču stola.
Torbe su im po stolicama i podovima. Sa zvučnika trešti Daleka obala, zatim Neno Belan. "Stojin na kantunu, glava u balunu, aaaa, di si ti". Izgleda kao da ovdje traje teški after party, DJ je pojačao muziku do kraja i nije ga brige što su ovi debelo u zemlji snova. Neki drže sunčane naočale da im ne tuče svjetlo, dok pokušavaju uhvatiti još koju sekundu sna, a ekipa bliže šanku odnosno regalu s čašama i konobarom, ugodno ćaska.
07:27 - Knin
Svanulo je i odmah je lakše. Vratili smo se u kupe. Vozimo se maksimalnom brzinom. Kroz prozor gledam neko bilje. Mislim da je kantarion. Imam osjećaj da doslovce mogu izaći, ubrati ga i vratiti se u vlak. Sad mi je žao što nismo nabrali i one kukuruze. Što je sporije od brzog vlaka HŽ-a? Jedino hrvatsko pravosuđe.
Kasnili smo, kondukteri su dijelili vodu i kroasane
07:35 - Drniš
Kondukter dolazi i dijeli vodu. Super! Ni to nije bilo put Osijeka. Pitala sam za koliko smo u Splitu. "Za sat vremena, kasnimo", rekao je. Suputnici primjećuju da je klima ugašena. Naglo nam je postalo nekako toplije. U susjednom kupeu srećemo Srbe koji su na put također krenuli iz Osijeka. "Klima kad je trebalo da grije, ona je hladila, a kad je trebalo da hladi, ona je grijala. Nezaboravno iskustvo", dobacuju u prolazu.
08:07 - Čista Mala, Danilo, Perković, Smrdelj...
U 8:42 trebali smo, prema rasporedu, doći u Split. A mi se vučemo po u šibenskom zaleđu. Čista Mala, Danilo, Perković, Smrdelj... Stiže manekenka iz Ražina, stiže manekenka s Meteriza. Koja se presvlači u bunkeru. Pleše se posljednji tango u Đevrskama. Rupe, Dubravice, Konjevrate. Miss Bilica, miss Dubrave, miss Gaćeleza. Prva i zadnja pratilja iz Žitnića i Unešića.
"Platio sam krevet, nije bilo mjesta, spavao na stolici, jako loše iskustvo"
08:15 - Perković
Stali smo u Perkoviću. Osim što ga Arsen spominje u pjesmi, to mjesto ima još neku funkciju, tu se navodno nešto događa, odvajaju se vagoni i presjeda se za Šibenik. Nema vlaka od Perkovića do Šibenika, nego presjedate u autobus. To mi je i Enes Kišević, odnosno Damir Avdić pričao, da je kupio kartu za vlak od Šibenika do Perkovića i da su mu rekli "dobro, kupili ste kartu za naš vlak, znači ukrcat ćete se na autobus...".
08:20 - Perković
U Perkoviću stojimo možda i desetak minuta. Dosta dugo. Na puš-pauzi upoznajemo putnika koji se ukrcao u Zagrebu, predstavlja se kao Čovjek Bez Dlake Na Jeziku. Njegovu izjavu možete pogledati i u videu. Evo što misli o putovanju.
"Jako loše iskustvo. Kasni vlak u polasku, kasni u dolasku. Menadžerima koji bi trebali organizirati ovo putovanje teško je dodati još koji vagon, nego ljudi spavaju po podu, a platili su karte. Ja sam platio i krevet, a na kraju ga nemam. Jedva sam našao stolicu na kojoj ću spavati. Krenuo sam u 1 i 50, trebao sam biti u 8 sati u Splitu, a sad se nalazimo u Perkoviću. Vlak je 3. srpnja počeo voziti i odmah je kasnio dva sata u noći. Nemam pozitivna iskustva. Jedino je karta jeftina", kaže Čovjek. Pitali smo ga je li mu smiješno što se vlak zove "brzi". Smije se. "Sad mi je smiješno. Ovo je jako brzi vlak. Kod svake vrbe stane".
"Ovo mi je prvi i zadnji put da idem vlakom, pobjegao mi je katamaran za Korčulu"
09:20 - Labin
U Labinu stojimo previše dugo. Nikad vam ne kažu zašto. Samo stojite. Ako smo u istarskom Labinu, to znači da nam treba samo 20 minuta do Splita, po onoj mojoj procjeni s početka teksta. E, da, klima je stvarno ugašena još u Drnišu tako da su se ljudi pokupili iz kupea i pokušavaju uhvatiti zraka u prolazu nad mrvicu otvorenim prozorima. Unutra je baš, baš vruće. Britanci dišu na škrge. U kupeu je ostao samo Našičanin. Izgleda nesretan. Priča da mu je sad pobjegao katamaran za Korčulu, jer kasnimo. Trebali smo biti u Splitu u 8:42, sad je 9:20. Nemamo šanse. Pitam Našičanina je l' mu ovo prvi put da ide vlakom? "Prvi i zadnji", kaže.
10:00 - Kaštela
Oko 10 sati dovukli smo se do Kaštela.
Pričam s Britancima. Kažu mi da u njih nema ovako dugih vožnji ni noćnih vlakova. Objasnim im: "To je zato što je Hrvatska teritorijalno veća od Velike Britanije". Dodam: "Mi smo vam površinski nešto kao Rusija, li-la".
"Žao nam je da smo morali spavati na podu jer je sve bilo popunjeno"
Kažu da su oduševljeni Hrvatskom, da su vidjeli mnogo lijepih krajolika.
"Zbog toga nam jedino nije krivo da smo išli vlakom. Ali žao nam je da smo morali spavati na podu neko vrijeme jer je vlak super popunjen. I kasnio je u Zagreb. Zato nismo bili sigurni gdje ćemo ući, ali dobili smo besplatan kroasan", pričaju Zac i Norton. Među sobom su komentirali da je kupe strašno neudoban i da im je bilo lakše ispružiti se na podu.
Proputovali su lijep dio Europe željeznicom i imaju mnogo iskustva. Do sad još nisu vidjeli ovakav vlak sa sličnim kupeima. Očekivali su klasična sjedala. "Mislim da bi ovaj vlak bio u redu za dnevno putovanje, ali ne za noćno. Nismo se uspjeli naspavati. Nema mjesta, vruće je i gužva je", poručuju Britanci.
"Ispričavamo se na kašnjenju"
10:10 - Split, Kolodvor
U 10:10 doživjeli smo ono za što smo mislili da će biti nemoguće. Stigli smo na odredište. "Ispričavamo se na kašnjenju", začulo se slavodobitno sa zvučnika odakle je rečeno da ćemo sada pristati na splitski kolodvor. "We are sorry for delay", ponovio je glas s razglasa i na engleskom.
Putnici su ispustili uzvik oduševljenja. "Eeeeee!" obradovali su se ljudi na spomen kraja putovanja.
Vlak je, nakon 14 sati i deset minuta, došao iz Osijeka u Split. Uz 13 sati i 43 minute, koliko nam je trebalo da iz Splita stignemo u Osijek, ukupno smo prošli 27 sati i 49 minuta u nečemu što je definitivno dobra ideja, ali jako loše realizirana i možda čak sigurnosno upitna.
10:20 - Zaključak
Putnici su složni da su kupei premali za šest ljudi normalne tjelesne građe i da su neprilagođeni za noćnu vožnju. Čak i u takvim odjeljcima nema mjesta za sve koji su kupili karte, pa ljudi spavaju na podu prolaza vagona, što je nesigurno, higijenski - odvratno, a i otežava put do onog ispravnog zahoda. Ljudi spavaju po restoranu, što im sigurno nije udobno, dali su novac za normalan kupe ili sjedalicu ili ležaj, a ovime i restoran gubi svrhu.
Činjenica da povremeno, doduše jako rijetko, zasmrdi to nešto zapaljeno, i neviđeno sporo kretanje brzog vlaka definitivno ne ulijevaju povjerenje da su i on i tračnice tehnički ispravni. Jer da jesu, pa valjda bi zaista vozio brže. I HŽ-u je u interesu da dođu na vrijeme. Kašnjenje je stvarno najmanji problem. Mnogi su istaknuli pitanje klime koja ili ne radi pa je nepodnošljivo vruće i teško je disati jer brzo ostanete bez zraka u tako malo prostora ili hlađenje radi do te mjere da se u malim kupeima stvaraju kristalići leda i inje i stižu Elsa i Olaf.
Lakše je voziti se od Splita do Osijeka. Gužva je manja. Od Zagreba do Splita je najveća navala i tad nastaje većina problema.
Osoblje je super, ideja je dobra, ali treba uložiti novca i truda da bi ovo bilo humano
10:30
Svijetla točka je osoblje. Kondukteri i ljudi iz restorana su srdačni, ljubazni, susretljivi, preko svake očekivane mjere. Trude se naći mjesto ovima što spavaju na podu, podižu ih i smještaju gdje uspiju, ali jednostavno nema prostora za sve. Karata je očito prodano previše, dobar dio putnika je stigao preko InterRaila i pitanje je kako se to dogovara s HŽ-om, prate li oni koliko su karata uopće prodali ovi iz InterRaila, najave li putnici da dolaze u ovaj vlak i zašto ne spoje još koji vagon ako vide da će biti više ljudi, ili postoji neki tehnički problem zbog kojeg je to spajanje neizvedivo, a karte su prodane?
Interrailaši kažu da je njima karta besplatna. Nije to sasvim točno jer su kupili tu početnu kartu od 300 do 500 eura za sve željeznice u Europi, pa im i ovo ulazi u taj trošak. Ne znam bi li bili razočarani da znaju kako ova vožnja košta samo 40-ak eura. I to joj je veliki plus. Nema tako jeftinog prijevoza od Osijeka do Splita.
Povratna karta vlakom košta 303 kune preko weba HŽ-a, a na šalteru 320 kuna, dok ćete prijevoz autobusom samo u jednom pravcu, od Osijeka do Splita platiti više - oko 330 kuna. Busom ćete, istina, doći za barem tri sata manje nego brzim vlakom. Autom ćete od Splita do Osijeka doći za osam sati ranije nego što smo mi došli. Sve u svemu, dobra je ovo ideja, samo u nju treba uložiti puno organizacijskih vještina i novca.