O INCIDENTU u Rijeci, gdje su talijanski neofašisti jučer ujutro objesili povijesnu talijansku zastavu na Guvernerovu palaču, već dva dana bruji cijela Hrvatska.
Talijanski provokatori, koji sebe nazivaju "Vodoinstalateri" (Gli Idraulici), u međuvremenu su uhićeni, a njihovi fašistički drugovi koji su sletjeli u Krk su protjerani iz zemlje.
“Danas, na stotu godišnjicu zauzimanja Rijeke, htjeli smo pokazati da, kao i u to vrijeme, ima Talijana koji se ne predaju. Željeli smo pokazati da još ima Talijana koji ne prihvaćaju da ih predstavlja marionetska vlada koja ne brani nacionalne interese, vlada koja umjesto da brani vlastite granice i građane otvara vrata okupatorima, vlada koju čine muškarci i žene koji ne poznaju ljepotu, hrabrost, odvažnost i dostojanstvo. Danas je jedna skupina Talijana podigla našu trobojnicu na fasadi Guvernerove palače u Rijeci", stoji u izjavi ove fašističke skupine prilikom njihove akcije, namjerno izvedene na dan kad je prije sto godina talijanski pjesnik i nacionalist Gabriele D'Annunzio zauzeo Rijeku i uspostavio protofašističku "komunu" koja je trajala 16 mjeseci, ali inspirirala Benita Mussolinija, koji je na čelu fašističkog pokreta vladao Italijom od 1922. do 1943.
>> Na današnji dan Rijeka je postala prva fašistička država svijeta
"Vodoinstalateri" su možda minorna neofašistička skupina za koju ne zna ni većina Talijana. Ali da talijanski iredentizam, odnosno posezanje za "povijesno talijanskim" teritorijem ima mnogo širu podršku u toj zemlji, sugerira i spomenik D'Annunziju koji je podignut na isti dan, zbog čega je hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uručilo prosvjednu notu talijanskom veleposlaniku.
U Trstu spomenik D'Annunziju, na vlasti Berlusconijeva Forza Italia i Salvinijeva Liga
Radi se o odluci lokalnih vlasti, no nije slučajno da je u Trstu gradonačelnik Roberto Dipiazza iz desničarske stranke Forza Italia, a da je u pokrajini Friuli-Venezia Giulia predsjednik Massimiliano Fedriga iz još desnije orijentirane Lige, čiji je predsjednik Matteo Salvini izazvao pad talijanske vlade zbog svojih ambicija da postane premijer.
Poznavatelji talijanskih političkih prilika nam kažu da se Forza Italija, kojoj je na čelu notorni bivši premijer Silvio Berlusconi, još može smatrati strankom desnog centra, ali da je Liga na čelu s populistom Salvinijem ustvari postfašistička stranka. A to je ekstremna politička struja koja u Italiji ima kontinuiranu prisutnost od kraja Drugog svjetskog rata naovamo.
>> Ekstremni desničar je srušio talijansku vladu. Hoće li sad postati premijer?
Ipak, Ligu (bivšu Sjevernu ligu) je teško politički klasificirati, prvenstveno zbog njenog političkog vrludanja - od sjevernotalijanskog separatizma, preko euroskepticizma, do radikalnog protivljenja imigraciji. Upravo su na valu migrantske krize od 2015. naovamo te tjeskobe i ogorčenosti koje je ta kriza izazvala kod dijela Talijana, Liga i Salvini ostvarili ogroman politički uzlet, pa su prošlog mjeseca prema anketama imali podršku od nevjerojatnih 38%.
"Činjenica je da Salvini nije fašist. Ali kada istaknuti član vlade poput Salvinija koristi fašistički leksikon, namigujući ekstremni desnom glasačkom tijelu, vjerojatno je da će se nostalgičari za fašizmom osjećati slobodnije nego prije izraziti svoja mišljenja", komentira Alessandra Tarquini, profesorica suvremene povijesti na Sveučilištu La Sapienza, za Deutsche Welle.
Komemoracije za fojbe kao izlika za revizionizam
Što se pravih, otvoreno neofašističkih stranaka u Italiji tiče, dvije glavne su CasaPound i Forza Nuova (Nova sila). Obje su, doduše, bez zastupnika u talijanskom i europskom parlamentu i regionalnim skupštinama. No iako su marginalne u izbornom smislu, itekako su aktivne u talijanskom društvu.
Forza Nuova se također zalaže za deportaciju imigranata, zaustavljanje imigracije i očuvanje nacionalnog i katoličkog identiteta, izlazak iz NATO-a i približavanje Rusiji, ali poprilično je zaokupljena i iredentizmom te revizionizmom Drugog svjetskog rata.
Tako je 10. veljače prošle godine organizirala povorku kojom je komemorirala "mučenike iz fojbi", odnosno fašističke dužnosnike i vojnike, kao i talijanske civile, u krškim jamama u Istri, kao i u Sloveniji i u Italiji oko Trsta, koje su partizani nakratko zauzeli na kraju Drugog svjetskog rata.
Svaka sličnost njihovih komemoracija s korištenjem partizanskih pokolja na "križnom putu" s Bleiburga za rehabilitaciju hrvatskog fašističkog, odnosno ustaškog pokreta je, naravno, sve samo ne slučajna.
Inače, i Forza Nuova i CasaPound su se ranije ovog tjedna našle na udaru Facebookove nove politike zabrane veličanja bjelačkog nacionalizma i neonacizma na svojoj platformi. Facebook stranica CasaPound, koja je imala 240 tisuća sljedbenika na Facebooku, ukinuta je.
Facebookov glasnogovornik rekao je talijanskoj novinskoj agenciji Ansa da "za osobe ili organizacije koje šire mržnju ili napadaju druge na temelju toga što jesu neće biti mjesta na Facebooku i Instagramu".
Predsjednik CasaPounda Gianluca Iannone rekao je da je stranka "zgađena" ovim "napadom bez presedana" i da će "podnijeti hitnu kolektivnu tužbu"
"Hipsterski fašizam"
Casa Pound je osnovana krajem devedesetih kao svojevrsni "promussolinijevski klub za piće", piše Guardian. Nazvan je po pjesniku iz 20. stoljeća Ezri Poundu, koji je poznat po svom antisemitizmu i podršci Mussolinijevim fašistima u Drugom svjetskom ratu, uključujući radijska obraćanja kojima je iz Italije širio fašističku propagandu tijekom Drugog svjetskog rata, barem jednako koliko i po svojoj poeziji.
2003. su ovi neofašisti zauzeli, odnosno "skvotirali" napuštenu poslovnu zgradu u Esquilinu, četvrti Rima u kojoj žive brojni afrički i azijski imigranti. Iannone, bivši vojnik i frontman fašističkog punk banda Zeta Zero Alfa, nazvao je ovaj skvot "talijanskim veleposlanstvom".
Svaki idući od ukupno 106 centara koji su otada otvorili diljem Italije Iannone je opisao kao novo "zauzimanje teritorija". A ti centri nisu samo politički, već su u njima otvorene i teretane, pubovi, knjižare, motoristički, padobranski, ronilački i nogometni klubovi, tatoo-studiji i brijačnice. Sve je to u skladu s njihovom vizijom "metapolitike", koju su preuzeli od utjecajnog fašističkog filozofa Giovannija Gentilea, koji je fašizam opisao kao "totalnu koncepciju života".
Kako je Channel 4 pokazao u vrlo zanimljivoj reportaži od prošle godine, CasaPound nudi čak i besplatnu hranu i liječničke preglede - ali samo za etničke Talijane, naravno.
CasaPound tvrdi da predstavlja demokratsku varijantu fašizma, ali kritičari je optužuju za poticanje na rasizam i nasilje. Štoviše, glavni tajnik stranke Simone di Stefano u intervjuu za Guardian 2011. rekao je da je Mussolinijev fašizam "naša referentna točka, vizija države i ekonomije i koncept žrtvovanja". Na izborima prošle godine, upravo je Di Stefano bio kandidat stranke za premijera.
Na prosvjedima, poput onog protiv nove koalicijske vlade populističkog Pokreta pet zvijezda i ljevičarske Demokratske stranke, članovi CasaPounda redovito podižu desnice u fašistički pozdrav i skandiraju parole koje veličaju Mussolinija.
CasaPound ima svega nekih 5 tisuća članova, no predstavlja novo, nešto uglađenije i kultiviranije lice talijanskog fašizma - ono što su novinar Guardiana i autor knjige "The Dark Heart Of Italy" Tobias Jones i drugi novinar nazvali "hipsterski fašizam".
"CasaPound je uvijek bio na pola puta između politike i rock'n'rolla", rekao je odvjetnik stranke Domenico Di Tullio za Guardian. To, naravno, ne znači da CasaPound ne promiče rasizam i da se suzdržava od nasilja, dapače.
Hodočašće na Mussolinijev grob
Mussolinijev grob postao je inače svojevrsno mjesto hodočašća za talijanske neofašiste. Na tisuće njih svake godine posjećuju ga na 28. travnja, kada su ga 1945. strijeljali talijanski partizani.
Simpatije prema Mussoliniju i fašizmu, piše Jones, nisu tabu već nekih dvadesetak godina. A osim CasaPounda, u tom se razdoblju pojavila nova postfašistička stranka Braća Italije, nasljednica Talijanskog socijalnog pokreta, koja je na posljednje izbore išla u koaliciji s Forza Italiom. Tu je i već spomenuta Forza Nuova, kao i Socijalno-nacionalna fronta i druge manje neofašističke skupine.
Predvodnik Mussolinijeve rehabilitacije bio je upravo Berlusconi, koji je 2003. neslavno rekao da "Mussolini nije nikoga ubio", već bi ih samo "slao na odmor", odnosno u logore na talijanskim otočićima. A osim nostalgije za Mussolinijem, nostalgija za talijanskom vladavinom nad hrvatskim teritorijem, odnosno Istrom, Kvarnerom i Dalmacijom, jednako se često izražava.
Tako je tadašnji potpredsjednik talijanske vlade Gianfranco Fini 2004. rekao da su ti krajevi "bili i jesu talijanski". Roberto Menia, zastupnik još jedne ekstremno desne stranke Nacionalni savez, izjavio je 2005. da će "Italija povratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad Hrvatska uđe u EU".
Tajani: Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija
Tadašnji talijanski predsjednik Giorgio Napolitano rekao je 2007. da su partizanski pokolji u fojbama bili "barbarstvo stoljeća" i posljedica "krvožedne slavenske mržnje" i "slavenskog aneksionizma". Talijanska pošta je 2007. izdala marku s fotografijom Rijeke uz tekst "Rijeka - istočna zemlja nekoć dio Italije" (Fiume-terra orientale già italiana). Na kraju je, zbog žestoke hrvatske reakcije, ipak nije pustila u optjecaj.
A bivši predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani u veljači ove godine, također na komemoraciji pokolja u fojbama, iskoristio je odavanje počasti žrtvama da bi uzviknuo: "Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!" Kasnije je izjavio i da je Mussolini napravio "neke dobre stvari".
Svi ovi incidenti pokazuju da se radi o, ako ne sustavnoj politici Italije prema Hrvatskoj, onda definitivno o zabrinjavajućim stavovima talijanskih političara. A jučerašnji incident, kao i skandalozna Tajanijeva poruka zbog koje se kasnije napola ispričao, pokazuju da je talijansko koketiranje s fašizmom i snovima o "Velikoj Italiji" sve samo ne svršena stvar. I da je jačanje fašizma u susjednoj zemlji, k tome jednoj od najvećih i najznačajnijih članica EU-a, nešto što se itekako tiče i nas.
Pa ipak, stvar ne treba ni pretjerano dramatizirati. Eventualne talijanske aspiracije prema hrvatskoj (ili slovenskom dijelu obale) ne treba shvaćati previše ozbiljno, reći će poznavatelji. Za većinu Talijana pitanje povijesne talijanske vladavine nad istočnim Jadranom je ipak gotovo nepoznanica, a glavna asocijacija na Hrvatsku im je obala u kontekstu ljetovanja, a ne sad već daleke prošlosti.