KONVENCIONALNA mudrost o hrvatskoj političkoj sceni naučava da HDZ ima svoje stabilno glasačko tijelo koje vrijedno izlazi na svake izbore, pa čak i ako je na dan izbora snježna mećava ili orkanski vjetar. Iz iskustva nataloženog godinama naučili smo zaključivati da je HDZ stranka otporna na sve vlastite skandale, da je uspjela toliko ljudi uhljebiti, tolike privilegije biranima osigurati da uvijek može računati na svojih nekoliko stotina tisuća glasača. Čak se može čuti i da bi glasači HDZ-a glasali za ovu stranku da joj nekim čudom predsjednik postane i Milorad Pupovac, kojega desno-nacionalističko biračko tijelo u Hrvata posebno mrzi.
Jučerašnji izbori za Europski parlament pokazali su da je ta konvencionalna mudrost snažno dovedena u pitanje i da je moguće da svjedočimo tektonskim pomacima na hrvatskoj političkoj sceni, početku posve novih odnosa moći u kojima bi HDZ mogao zauvijek izgubiti svoju poziciju “stožera hrvatske stranke”, kako se sami vole nazivati. HDZ je s glavnim kandidatom Karlom Resslerom i pod vodstvom predsjednika stranke i premijera Andreja Plenkovića dobio tek 244 tisuće glasova (22,7 posto), što je samo za dvadesetak tisuća više od broja članova stranke. Riječ je o najgorem izbornom rezultatu HDZ-a na nacionalnim izborima od 1990. do danas. Riječ je o, bez okolišanja, debaklu.
Vjerni glasači HDZ-a koje je otjerao Plenković
Istina, HDZ je zahvaljujući Plenkovićevoj bahatosti na europske izbore izašao s iznimno slabom listom, na kojoj nije bilo teškaša iz desnog krila stranke (i Plenkovićevih antagonista), poput Davora Stiera i Mire Kovača, koji bi privukli krajnje desne glasače. No slabi ili kompromitirani kandidati nikad nisu bili prepreka za HDZ pa ovakav rezultat sugerira da se tu radi o nečemu dubljem. Naime, već mjesecima desni dio političke scene ključa od bijesa prema HDZ-u i Plenkoviću, i to zbog: koalicije sa SDSS-om, ratifikacije Istanbulske konvencije, prihvaćanja Marakeškog sporazuma, sabotiranja raspisivanja referenduma za koje su desno-klerikalni aktivisti skupljali potpise itd. Čak se spominju i socio-ekonomske teme poput masovnog iseljavanja, naročito mladih, što se konačno počinje zamjerati HDZ-u i Plenkoviću, kojega se percipiralo kao “briselskog poslušnika”.
Takve frustracije potpiruje proteklih godina nastala mreža desničarskih portala i televizijskih emisija koja širi narativ o tome da Hrvatskom i dalje vladaju Udba i Udbini potomci, među kojima je, naravno, i “sin vojne lekarke” Plenković, te da današnji HDZ predstavlja izdaju onog Tuđmanovog. Prvi put se mogla svakodnevno među vjernim glasačima HDZ-a čuti rečenica: “Uvijek sam glasao za ADZ, ali više nikad neću!”
Koalicija krajnje desnice mogla bi potopiti HDZ na parlamentarnim izborima
Na kraju su se ti glasovi rasuli između Hrvatskih suverenista, Marijane Petir i Neovisnih za Hrvatsku, od kojih su samo prvi, odnosno Ruža Tomašić, prešli izborni prag, ali čini se da su to glasovi koje je HDZ dugoročno izgubio. Ujedinjena krajnja desnica bi, pak, mogla dobaciti i do 20 posto glasova jer je za tisuće i tisuće razočaranih glasača HDZ-a ta stranka postala previše centristička i briselska, iz njihove perspektive čak i ljevičarska. Ako se krajnje desne stranke i grupacije za parlamentarne izbore uspiju ujediniti u koaliciju, a zajedništvo je velika opsesija njihovih glasača, lako je moguće da ostvare veliki izborni uspjeh i, još važnije, HDZ-u zauvijek uzmu dio nekoć vjernih glasača.
Oni koji su se razočarali u Plenkovića i nakon skoro tri desetljeća vjernosti HDZ-u odlučili dati glas najvećim kritičarima HDZ-a s desna, možda su zauvijek izgubljeni za “stožernu hrvatsku stranku”, pa čak i ako Plenkovića u budućnosti zamijeni nova verzija Tomislava Karamarka. Osjećaj prevarenosti i iznevjerenosti je kod mnogih trajan, što se manifestira u dubokoj ogorčenosti HDZ-om, koji u očima takvih glasača prestaje biti garancija opstojnosti RH i postaje najveća prijetnja voljenoj “hrvatskoj državi”.
Nestanak velikih stranaka desnice i ljevice kao europski trend
Iako Hrvatska poslovično kasni za ostatkom suvremenog svijeta i Europske unije, smanjivanje HDZ-ova utjecaja i prostora na političkoj sceni te uspon krajnje desnice zapravo bi mogli biti pokazatelj da konačno počinjemo pratiti neke europske trendove. U niz europskih zemalja proteklih godina su stare stranke, koje su prethodno desetljećima vladale, doživjele poraze ili čak potpuni krah te postale stranke s jednoznamenkastom podrškom na izborima.
U Njemačkoj su nekad konzervativni CDU i ljevičarski SDP dobivali zajedno i više od 80 posto glasova na izborima, sada su na europskim izborima ove dvije stranke zajedno dobile oko 35 posto glasova. U Francuskoj su konzervativci i socijalisti, nekadašnje stranke Charlesa de Gaullea i Francoisa Mitteranda, također već doživjeli krah te se glavna politička bitka vodi između pokreta En Marche predsjednika Emmanuela Macrona i desno-populističke Nacionalne fronte Marine Le Pen. Pad HDZ-a na ovim europskim izborima u mnogočemu slijedi europske trendove i nije uopće isključeno da se neće nastaviti.
Bernardić je sačuvao fotelju, ali svi problemi SDP-a su ostali
Iznenađenje je i 18,7 posto za SDP, koji je tako dobio četiri mandata u Europskom parlamentu, kao i HDZ. Stranka koja je prošle dvije godine provela u javnoj svađi pod vodstvom blijedog Davora Bernardića, kojega su svi odavno otpisali, uspjela se ujediniti u kampanji za europske izbore i zbog nje, a tome je svakako pomogla i inteligentno složena lista, valjda prvi Bernardićev doista vješt politički potez otkako vodi SDP, na koju je stavio neka od najpoznatijih imena stranke pazeći i na rodnu ravnopravnost, a istovremeno ne gurajući svoje kritičare u zapećak.
Bernardić je zapravo sastavio listu na suprotan način od Plenkovića i tako udario temelj SDP-u da ostvari neočekivano dobar rezultat, čemu je pomogla i disperzija glasova na čak 33 liste. D’Hondtova metoda sinoć je najviše pogodovala baš SDP-u, što je također iznenađenje ovih izbora jer je prethodno najviše išla u korist HDZ-a.
Hoće li Hrvatska konačno sustići europski trend uspona Zelenih?
Ipak, SDP teško s 200 tisuća osvojenih glasova može biti dugoročno zadovoljan. Rezultat na ovim europskim izborima spasio je Bernardićevu fotelju predsjednika, ali nije riješio nijedan od brojnih problema ove stranke, ponajviše probleme njene programske pogubljenosti, narušenih unutarnjih odnosa i neuvjerljivog lidera.
To što se niz novih stranaka i koalicija na ljevici - od START-a do Možemo! - nije baš dobro proveo na ovim izborima ne može biti utjeha za SDP. Naime, najveći pobjednici europskih izbora su baš Zeleni, a iako Hrvatska kaska za trendovima, ne znači da ih nikad ne sustigne. Okrupnjavanje nekoliko novih igrača na prostoru od centra do radikalne ljevice bi na parlamentarnim izborima itekako moglo polučiti i dvoznamenkasti rezultat - sjetimo se da je ORaH na prošlim izborima osvojio više od 9 posto glasova - a među takvim glasačima sigurno ima i mnogo onih koji su birali SDP kao manje zlo.
HDZ i SDP s ovakvim rezultatima idu u pravcu velike koalicije, još jednog fenomena u kojem Hrvatska kasni za nizom drugih zemalja Europske unije, koja bi im tek mogla doći glave.
Ruža Tomašić - najpopularnija političarka na desnici
Iznenađenje izbora je i izvrstan rezultat koalicije Hrvatski suverenisti koja se uspjela nametnuti kao najpopularnija grupacija na krajnjoj desnici zahvaljujući sljedećem: 1. Ruži Tomašić i 2. percepciji da su se oni ujedinili nasuprot stranke Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića koja ujedinjenje nije htjela.
Ruža Tomašić je dobila i najviše preferencijalnih glasova, ona je nedvojbeno omiljena političarka na desnici, i to zahvaljujući tome što se već dokazala svojim radom i direktnošću. Glasači koji svoj glas daju Ruži Tomašić znaju točno što time dobivaju, nema tu preokreta i zaokreta, što je izuzetak u odnosu na opću prevrtljivost hrvatske političke scene, a mnogi su to honorirali. Iako je Tomašić dosad promijenila tri stranke (iz HSP je otišla u HSP AS, a onda u HKS), ona je to činila jer su se ljudi oko nje upuštali u političke spletke u kojima nije htjela sudjelovati.
Ako uspije okupljanje stranaka krajnje desnice za parlamentarne izbore, to će biti posve novi moment hrvatske političke scene od kojega se HDZ nikad neće oporaviti.
Nova dijaspora kao politička prilika za osvetu HDZ-u
Znakoviti su i neki rezultati iz dijaspore, naročito onaj iz Irske. Iako je ondje glasalo tek 54 Hrvata, rezultati nagovještavaju da bi nova hrvatska dijaspora mogla postati snaga koja će također raditi HDZ-u o glavi. Naime, HDZ je u Irskoj dobio samo jedan glas, a prethodno se već izblamirao kada je hrvatske iseljenike u Irskoj pozvao na zajedničko druženje. Odgovorili su mu psovkama i uvredama, smatrajući da je baš HDZ glavni krivac za njihovo iseljavanje iz domovine.
Novoj dijaspori se u ovoj kampanji za europske izbore nitko od političara nije direktno obraćao, što je propust koji bi trebalo popraviti do parlamentarnih izbora. Nema sumnje da je većina tih ljudi zauvijek otpisala Hrvatsku, no to ne znači da ih se ne bi moglo motivirati da izađu glasati kako bi kaznili HDZ. Svakako treba pokušati jer riječ je o stotinama tisuća novih iseljenika među kojima bi se mnogi htjeli osvetiti HDZ-u.
Mislav Kolakušić - hrvatski Trump?
Među brojnim iznenađenjima ovih izbora najveće je definitivno uspjeh bivšeg suca Mislava Kolakušića i njegove neovisne liste, koja je osvojila jedan mandat. Kolakušić je vodio inovativnu kampanju, fokusirajući se na društvene mreže i direktne susrete s građanima, a slao je poruke koje ispunjavaju najveću čežnju velikog dijela hrvatskog glasačkog tijela - vladanje čvrstom rukom. Nemali broj Hrvata fantazira o “hrvatskom Orbanu” ili “hrvatskom Putinu”, oduševljava se idejom politike koja se vodi udaranjem šake o stol, a Kolakušić je baš to i ponudio u kombinaciji sa svojim pedigreom borca protiv korupcije. On želi istovremeno biti eurozastupnik, premijer, ministar policije i pravosuđa i predsjednik RH, što se upućenima u funkcioniranje političkog sustava može čini kao ludost, ali mnogi žele baš takvog lidera. Također, Kolakušić nikako nije glup, što znači da bi svoje sporne ideje itekako pokušao ostvariti. Prva istraživanja pokazuju da je niz glasova dobio u dijelovima Hrvatske u kojima je prethodno izvrsno stajao HDZ, odnosno da privlači domoljubno orijentirane glasače željne nemilosrdnog i ne nužno proceduralno pažljivog uvođenja reda i iskorjenjivanja korupcije.
Kolakušićeva želja zauzimanja više pozicija izvršne vlasti podsjeća na tvrdnju Donalda Trumpa iz kampanje, kada je ponavljao “Only I can fix it” (“Jedino ja to mogu popraviti”) u vezi s neučinkovitošću koja vlada u Washingtonu. Predsjednički izbori, na koje Kolakušić sigurno izlazi, pokazat će je li Hrvatska dobila svoju verziju Trumpa odnosno Putina, za čime mnogi itekako žude.
Sukob establišmenta i snaga koje ga žele srušiti
Bolji način za analizu rezultata ovih europskih izbora od zastarjele konvencionalne mudrosti o lijevima i desnima jest promatrati ih kao sukob starih snaga, odnosno hrvatskog establišmenta i onih koji taj establišment žele srušiti te uvesti posve nove političke odnose u Hrvatskoj, što prepoznaju i neki komentatori na desnici.
Stare su snage HDZ, SDP, Amsterdamska koalicija, Milan Bandić, HNS i djelomično Hrvatski suverenisti (i SDSS), dok su nove snage Mislav Kolakušić, Neovisni za Hrvatsku, Živi zid, Možemo!, START, Pametno, Radnička fronta itd. Ta podjela nije do kraja izvedena pa je lako moguće od nove snage u samo par izbornih ciklusa postati stara snaga, kao što je na svojim leđima osjetio Most. Istovremeno se vidi da snage starog poretka nisu nikad bile slabije u Hrvatskoj (HDZ i SDP su na ovim izborima zajedno dobili tek 40 posto glasova!) te da nove snage na putu do pobjede mnogo više zaustavlja vlastita nedoraslost izazovu nego nepostojanje glasačkog tijela koje bi ih moglo podržati.
HDZ se kao vodeća politička snaga establišmenta nikad nije činio trulijim i slabijim nego danas. Sljedeći parlamentarni izbori su prilika da ga se konačno sruši.