George III., ili Juraj III., bio je kralj Velike Britanije i Irske u periodu druge polovice 18. stoljeća. Njegova je vladavina obilježena ratnim godinama u prvom svjetskom sukobu – Sedmogodišnjem ratu, a nakon toga Ratom za američku neovisnost. Teški politički zadaci doveli su ga do mentalnog sloma i mentalnih bolesti, zbog kojih se u konačnici morao povući.
Slab učenik Juraj
George III. bio je sin Fredericka Louisa, princa od Walesa, i princeze Auguste od Saxe-Gotha. Iako je odrastao u obitelji koja je imala glazbene, kulturne i akademske sklonosti, njegovo je djetinjstvo bilo obilježeno poteškoćama u učenju.
Iako su mu roditelji bili poštovani članovi dvora, on je bio dijete koje se razvijalo polako, osobito u intelektualnom smislu. Tako je počeo kasno učiti čitati i često su ga smatrali apatičnim zbog spore mentalne zrelosti. Njegovi roditelji također nisu bili dobri s njegovim djedom, aktualnim kraljem Georgeom II.
Godine 1751., nakon što mu je otac preminuo, George je postao prijestolonasljednik. Do svoje osamnaeste godine radio je na pripremama za preuzimanje prijestolja, no često je bio opterećen osjećajem nesigurnosti. U tom je razdoblju bio pod velikim utjecajem Johna Stuarta, koji je bio njegov učitelj, a kasnije i politički savjetnik.
Nasljeđuje krunu u izazovno vrijeme
Postao je kralj kada je imao 22 godine. Tada je još uvijek trajao Sedmogodišnji rat, sukob u kojem će Britansko Kraljevstvo pobijediti, no uz velik trošak i dugove koji su se isplaćivali cijelo stoljeće. Njegovi politički potezi i dalje su bili pod velikim utjecajem Johna Stuarta, što ga je dovelo u sukob s Parlamentom i često paralizirao britansku politiku.
Kralj George III. bio je uvjeren da je odgovornost za vođenje države u njegovim rukama i da je dužnost vladara osigurati integritet političkog života. Međutim, problemi u odnosima s parlamentom i ministrima rezultirali su njegovom nesposobnošću da održava političku stabilnost.
Kriza se dodatno pogoršala nakon donošenja i povlačenja različitih poreza i zakona koji su se odnosili na britanske kolonije, uključujući poznati Stamp Act iz 1765. godine koji je izazvao otpor u kolonijama i na kraju doveo do njihovog gubitka.
Američke kolonije odbijaju povećanje poreza
Stamp Act je, vrlo pojednostavljeno, značio da bi američki trgovci i javni službenici pri svakom izdavanju računa ili dokumenta lupili štambilj koji bi dodatno naplatili. Amerikancima je ovo bio izvor velikog nezadovoljstva jer su do sada uglavnom plaćali jako male poreze.
Ipak, nakon što se sedam godina ratovalo na dva kontinenta, Velika Britanija i Francuska potrošile su ogromne sume novaca kako bi prebacivale vojsku preko oceana. Britanija je odlučila kako će teret troškova rata prenijeti i na kolonije, što se Amerikancima, naravno, nije svidjelo.
Iako je kralj bio popularan kada je maknuo sve fiskalne zakone osim onog za čaj, Amerikanci su poprilično brzo počeli prigovarati kako nemaju glas u britanskom parlamentu. Kada je vlast u Londonu nastavila šutjeti po pitanju ovog problema, grupa prosvjednika bacila je ogromne palete čaja u more 1773. godine, čime je započeo niz sukoba poznatih kao Američki rat za neovisnost.
Rat je trajao do 1783. kada je britanska vojska poražena, a kralj je morao priznati neovisnost 13 američkih kolonija, koje se od tada zovu SAD. Gubitak posjeda u Sjevernoj Americi vjerojatno je najpoznatija stvar iz vladavine Georgea III.
Kralj se našao suočen s brojnim kritikama jer je rat forsirao sve do 1783., iako je, po mnogima u britanskom parlamentu, sve bilo jasno već par godina ranije. Osim toga, gubitkom rata Velika je Britanija i dalje imala problem s otplatom duga iz Sedmogodišnjeg rata, pa se našla u još većim problemima.
Mentalni problemi nakon gubitka Amerike
Godine 1788. George III. je pretrpio prvi od nekoliko psihičkih slomova. Zbog ozbiljnih napada ludila, liječnici su mu dijagnosticirali porfiriju, metaboličku bolest koja izaziva ozbiljne psihičke i fizičke simptome. Iako su njegovi liječnici vjerovali da će se oporaviti, George je doživio još nekoliko napada ludila, zbog čega je 1811. godine njegov sin, George IV, preuzeo funkciju regenta.
Posljednjih devet godina života George je boravio u dvorcu Windsor. Povukao se iz politike i živio u miru sve dok nije umrlo početkom 1820. godine.
George IV. vladao je sve do svoje smrti 1830. godine, a nakon njega nasljeđuje ga njegov brat William. Niti George VI. niti William IV. nisu imali zakonitih nasljednika, što znači da je nakon njih za britanski tron zasjela Viktorija, jedna od najpoznatijih britanskih monarha. Viktorija je bila najstarija kći Edwarda, trećeg sina Georgea III.
Vrijeme Georgea III. obilježeno je ratnim godinama i revolucijom nakon rata. Kako je njegova moć od samih početaka bila razvodnjena zbog političkih savjetnika, još u svoje vrijeme bio je poznat kao slab vladar, čija je najveća ostavština gubitak posjeda na zapadu.