IZRAEL po većini ekonomskih parametara na bi trebao pripadati području svijeta u kojem se nalazi. Razlike između njega i okolnih država su toliko velike da bi trebalo tražiti sve do srednje Europe, točnije do Austrije, da se pronađe država koja se može uspoređivati po standardu i ekonomskoj razvijenosti s Izraelom.
Iznimke su samo Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati, ali s obzirom na to da je njihovo bogatstvo isključivo rezultat golemog izvoza nafte i plina, može ih se zanemariti. Geografska okruženost je ne samo vojna, demografska i religijska činjenica Izraela nego i ekonomska. Geografski bliske zemlje su najčešće usporedive i po standardu, a na svijetu su rijetki otoci razvijenosti u području siromaštva.
Razlika je još impresivnija s obzirom na to da za razliku od naftom i plinom bogatih država Bliskog istoka Izrael oskudijeva energetskim sirovinama, čiji izvoz neizmjerno obogaćuje države izvoznice.
Izrael je potpuno drugačiji od ostalih zemalja regije
Razlika između Izraela i ostalih država Bliskog istoka je golema, a prema BDP-u po stanovniku pretječe skoro sve velike izvoznice sirove nafte i plina na tom području (iznimka je Katar). I to postiže bez nalazišta nafte ili drugih važnijih sirovina.
Izrael je 2022. ostvario 54.600 dolara BDP-a po stanovniku, manje od Katara (88.046), ali više od Ujedinjenih Arapskih Emirata (53.758 dolara). Ali BDP Zaljevskih država poput Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata je "umjetno" napuhan zbog velikog izvoza nafte.
Velika izvoznica nafte Saudijska Arabija ostvaruje 56 posto BDP-a po stanovniku Izraela, a Irak i Iran tek oko 10 posto. Države s kojima Izrael graniči na kopnu, poput Egipta, Libanona, Sirije i Jordana, ostvaruju manje od 10 posto BDP-a po stanovniku Izraela.
Čak se ni Turska i Grčka ne mogu mjeriti s ekonomskom snagom Izraela. Grčkih 20.737 dolara BDP-a po stanovniku je manje od 40 posto izraelskih, a Turskih 10.616 dolara po stanovniku manje od petine.
*Sirija od početka građanskog rata 2011. nije veliki izvoznik nafte
Ekonomski se odvojio od sive regije i uglavnom trguje s SAD-om, Kinom i EU
Većina izvoza proizvoda Izraela odlazi u SAD, čak svaki četvrti dolar izvezene vrijednosti. Drugo najveće izvozno tržište je Kina, na koju otpada otprilike 8 posto izvoza. Dakle na te dvije države otpada trećina izvoza.
Izrael je svoju ekonomiju jednostavno odvojio od lokalnih država i povezao se s najrazvijenijim državama na svijetu. Više od petine izvoza proizvoda odlazi i u EU, posebno Njemačku, Irsku i Nizozemsku. Zbog konstantnih ratova sa susjednim državama Izrael je bio prisiljen pronaći daleka tržišta za svoje proizvode i u tome je uspio.
Najveći pojedinačni izvozni proizvod Izraela su, s udjelom od oko 14 posto i 10 milijardi dolara vrijednosti, brušeni dijamanti. Povijest obrade dijamanata u Izraelu je jako stara, seže još u vrijeme prije proglašenja nezavisnosti. Smatra se da su je uspostavila dva rumunjska Židova koja su imigrirala iz Belgije. Većina izvoza odlazi na tržište SAD-a, Hong Konga i Indije.
Visokotehnološki proizvodi su oslonac ekonomije Izraela
Gledajući cijelu industriju, najviše izvezenih proizvoda spada u elektroniku i strojeve. Čak petina izvoza su proizvodi koji se mogu svrstati u te kategorije. Malo je poznato da je Izrael jako velik izvoznik mikročipova, većinom za Kinu i Irsku.
Početkom ove godine je Intel, veliki proizvođač mikročipova, najavio investiciju od čak 25 milijardi dolara u novu tvornicu na području Izraela. U Izraelu je locirano skoro dvjesto kompanija koje posluju u nekom dijelu procesa proizvodnje mikročipova, a istraživačke i razvojne centre su otvorili divovi poput Applea, Samsunga i Qualcomma. Zemlja sa samo 10 milijuna stanovnika ima čak 30 tisuća stručnjaka za proizvodnju mikročipova.
Jako je razvijena i izvozno orijentirana farmaceutska industrija (15-ak posto ukupnog izvoza) i industrija proizvodnje optičkih, medicinskih i drugih preciznih instrumenata (oko 13 posto izvoza). Zapravo je udio visokotehnoloških proizvoda u izvozu Izraela usporediv s SAD-om, Njemačkom, Francuskom i Austrijom. Učinci koje fokusiranost na izvoz visokih tehnologija imaju na nacionalnu ekonomiju, ali i društvo puno su drugačiji od učinaka izvoza sirovina.
Start-up nacija i Silicijska dolina Bliskog istoka
Dakako, Izrael ostvaruje velike prihode i od turizma, što spada u izvoz usluga. Prije pandemije je zemlju posjećivalo 4.5 milijuna turista godišnje. Uglavnom se radi i o gostima dobre platežne moći, ponajviše iz SAD-a, Rusije, Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva.
Ipak, turizam je tek treći najveći sektor usluga. Izrael nekoliko puta više zaradi na izvozu IT tehnologije nego na turizmu, a na poslovnim uslugama gotovo dva puta više. Glavni grad Tel Aviv se smatra jednim od globalnih centara IT industrije.
Start-upovi su motor razvoja Izraela, zbog čega se često naziva Start-up nacija i Silicijska dolina Bliskog istoka. Prema informacijama kompanije CrunchBase, koja se bavi prikupljanjem poslovnih podataka, Izrael prikupi 1000 dolara godišnje investicija u start-upove po stanovniku.
91 posto ulaganja u istraživanja i razvoj u Izraelu provodi privatni sektor, što je najveći postotak među zemljama OECD-a. Izrael je jedina zemlja članica te organizacije u kojoj je više od 50 posto istraživanja i razvoja financirano iz izvora izvan zemlje.
Postojanje započeto ratom i oskudicom, danas je jedna od najrazvijenijih država na svijetu
Izrael je nakon proglašenja nezavisnosti 1948. pao u veliku ekonomsku krizu zbog prvog Arapsko-izraelskog rata i velikog priljeva židovskih izbjeglica iz Europe i ostatka Bliskog istoka. Cijelo desetljeće, od 1949. do 1959., provodile su se oštre mjere štednje.
U manje od četiri godine od stjecanja nezavisnosti stanovništvo Izraela se udvostručilo, zbog čega je bilo nužno uvesti kontrolu raspodjele hrane. Dnevni unos hrane je ograničen na samo 1600 kalorija, osim za djecu, trudnice i starije.
Kao i uvijek u takvim situacijama ubrzo se pojavilo crno tržište, koje vlasti nisu uspjele kontrolirati. Ali 1952. je potpisan ugovor o reparacijama između Zapadne Njemačke i Izraela, što je dovelo do ukidanja mjera štednje sljedeće godine zbog popravljanja ekonomske situacije. Situacija se opet pogoršala nakon Jomkipurskog rata 1973., a sve do sredine 80-ih se Izrael nalazio u ekonomskoj stagnaciji. Inflacija je bila trocifrena i javni dug je oštro rastao.
1985. je uveden ekonomski stabilizacijski plan da bi se srušila inflacija, koji se sastojao od smanjenja državnog deficita, devaluacija nacionalne valute šekela, kontrole sindikata s ciljem smanjivanja rasta plaća, onemogućavanja središnjoj banci da "printa novac" za pokrivanje državnog deficita te uvođenja tržišno orijentiranih reformi koje su uključivale privatizaciju kompanija u državnom vlasništvu.
Kao posljedica navedenih reformi, 90-te su obilježili veliki rast BDP-a (u prosjeku više od 5 posto godišnje), vraćanje godišnje stope inflacije na jednoznamenkaste brojeve, ali i blagi rast nezaposlenosti. Udio javnog duga u BDP-u pada s gotovo 300 posto na 80 posto.
Obrazovano stanovništvo - garancija budućnosti Izraela
U 21. stoljeću Izrael zadržava politike koje su od njega stvorile ekonomsku silu u moru siromaštva, nejednakosti i ekonomija baziranih na izvozu nafte. Politike liberalizacije iz sredine 80-ih su oslobodile kreativni potencijal stanovništva pa je već desetljećima država svjetski predvodnik u visokotehnološkoj proizvodnji.
Ulaganje u obrazovanje, visoko obrazovano stanovništvo i tehnološki visoko razvijena industrija su od Izraela napravili ekonomsko čudo usred pustinje. Strukturno je država bliže zapadnoj Europi, SAD-u i Kini nego okolnim državama.
Sve to je stvoreno u de facto vojnom okruženju država koje ne priznaju Izrael i koje su nekoliko puta ratovale protiv njega. Zapravo, da Izrael nema toliku prednost u naoružanju, za što su primarno zaslužni visoka tehnološka razvijenost i prihodi od izvoza kompleksnih proizvoda jer se od toga naoružanje i financira, odavno bi prestao postojati.
Impresivno je da država s manje od 10 milijuna stanovnika, koja je od dana kada je osnovana u svojevrsnom vječnom ratu protiv svih susjeda, bez prirodnih resursa, usred pustinje i u jednoj od najsiromašnijih regija u svijetu, uspijeva konkurirati najrazvijenijim državama na svijetu. Izrael je to postigao primarno ulaganjem u znanje svojih građana te oslobođenjem tržišta i ljudi.