Foto: Index/FAH
RODITELJ ste? Vjerujem da ćemo se složiti kako je biti roditelj jedna od najljepših stvari u životu. Gledati kako zamotuljak koji je došao iz rodilišta raste, uči, promatra svijet onim radoznalim očima, uči, stvara, i postaje subjekt u tom svijetu – postaje netko tko ne samo da će vaše gene prenijeti u budućnost, već i netko tko će graditi taj vrli novi svijet XXI. stoljeća, vrijeme kada je ovaj Planet postao manji i povezaniji nego ikada.
Zanimljivo je doba za živjeti, unatoč crnim kronikama i vijestima o ratovima – u biti ih ima manje nego ikada. Automobili voze sami, o astronomiji na tjednoj razini saznajemo koliko su nam nekada trebala stoljeća, čovječanstvo gleda već kako poslati prve ljude na Mars. Uostalom, evo ovog ljeta dobili smo i fotografije Plutona visoke rezolucije – planeta koji je do prije koji mjesec kroz najveći teleskop izgledao samo kao par piksela na ekranu. Od par piksela do hrpe fotografija i podataka – sve u vremenskom razdoblju jednog godišnjeg odmora. Francuska gradi fuzijski reaktor. Na pragu smo vremena kada će čovječanstvo raspolagati s više resursa nego ikada.
Gdje vidite vaše dijete za 50 godina?
Gdje vi vidite tog vašeg juniora ili juniorku, koji je ovih dana u vrtiću ili osnovnoj školi? Gdje svoje dijete možete zamisliti za 20 ili čak 50 godina? Inženjer? Netko tko šalje letjelice na druge svjetove? Netko tko upravlja cijelom automatiziranom tvornicom? Netko tko programira samovozeće automobile? Netko tko zahvaljujući sve boljem prijevozu radi izvrsne kolače od sastojaka iz pola svijeta? Netko tko je glumac, slikar? Sudac Europskog suda?
Za razliku od vas – znate kako Republika Hrvatska vidi vaše dijete: kao pomoćnog radnika. Kao nekoga tko, već duboko sijed, za siću slaže hamburgere. Kao onoga koji lopata ono što robot ne uspije iskopati. Kao sezonskog konobara koji je zimi na socijalnoj pomoći. Ili kao vječno nezaposlenog društvenjaka davno zaboravljenih znanja. I kao nekoga tko će jednog dana u mirovini sam gladovati, jer za života neće uspjeti ništa sakupiti.
Hrvatski obrazovni sustav – čak i službeno tjera vašu djecu da postanu luzeri. Da ih drugi, koji su se uspješno reformirali i koji se upravo sada reformiraju, preskoče (jer prva Afrika uvelike gazi naprijed, o Dalekom istoku nećemo ni slova više trošiti koliko su napravili!). Hrvatska užurbano, punom brzinom i svim silama radi na tome da buduće generacije Hrvata postanu doslovno pomoćni radnici.
Za informatiku – nema se novca
U narednih 20 godina mnoga će zanimanja nestati i mnoga nova će se roditi. Varate se ako mislite da će netko tko danas s 30 godina radi za blagajnom u supermarketu tu dočekati mirovinu – online trgovina i samonaplatne blagajne su iza ugla. Ako želimo reformirati poljoprivredu – trebamo negdje upola manje seljaka nego sada. Mnoga jednostavna zanimanja, tipa taksista – nestat će, kao što su nestali kondukteri u gradskim autobusima. Zamijenit će ih roboti.
Rađaju se i rodit će se nova zanimanja – uglavnom vezana za informacije, informatiku, telematiku, mehanotroniku, robotiku i srodna znanja. Neće svi biti programeri, daleko od toga, ali poslova vezanih za tehnologiju će biti sve više. I što onda u iščekivanju takvog svijeta Hrvatska radi? Ništa. Radi se sve da bi škola ostala kakva je bila! Radi sve da se ne bi reformirala, radi sve da se slučajno ne bi pokazalo kako je nekih nastavnika previše, a drugih premalo. Kupuje sadašnjost uhljeba na račun budućnosti naše djece.
Kaže tako ministar Vedran Mornar kako Hrvatska još nema novca potrebnog da informatika postane obavezni predmet u osnovnim školama, ali da će do 2022. godine kroz projekt 'e-Škole' biti uloženo 180 milijuna eura kako bi 50 posto hrvatskih škola postalo "digitalno zrelima".
''Situacija nije trenutno dobra. Što se tiče informatičke tehnologije, zadnja oprema je iz proračuna kupljena 2008. godine. Kroz ovaj projekt 'e-Škole' pokušat ćemo broj škola opremljenih digitalnom tehnologijom značajno podignuti. Do 2022. godine uložit ćemo 180 milijuna eura i time ćemo pokušati barem 50 posto škola učiniti digitalno zrelima, a to znači nastavu uz pomoć tehnologije, poslovanje, hardware, software i sadržaji'', rekao je Mornar. Opširnije
Ministar, poznat da je u svom mandatu uspio naći vremena za posjet svim mogućim crkvenim velikodostojnicima, pa onda i posjet Samsungu, ali nije uspio s pokretanjem prijeko potrebnog građanskog odgoja (koji je za razliku od zdravstvenog bio spreman prošle jeseni) i općenito nismo za njegova mandata vidjeli reforme – kaže eto da možda se nešto uspije do 2022. godine! Godine do koje će proći još dvije Vlade i sedam generacija djece!
Posebno je znakovito ovo ministrovo „Do 2022. godine uložit ćemo 180 milijuna eura…“ Tko će uložiti? Pa Vedran Mornar je tehnički ministar Vlade na odlasku, ne misli valjda da će upravljati ministarstvom još dva mandata? Njegov ministarski mandat je izum Zorana Milanovića, i jedno od definitivno promašenijih kadroviranja – Mornar je dobro pazio da se za svog mandata nikome ne zamjeri. I upravo je u tome problem. U ministrima koji se izmjenjuju, a nikome se ne bi zamjerili. Šefovali bi, a ostavili stvari upravo onakvima kakve jesu.
Znate zašto nema informatike?
Ako mislite da su tu škole radi djece – grdno se varate. Škole su tu radi učitelja, nastavnika i službenika. Jer u Hrvatskoj politici nitko se ne usuđuje reći da su potrebe djece ispred potreba učitelja, nastavnika i službenika. Nitko se ne usuđuje reći da učiti djecu robotiku više vrijedi nego hrpa zastarjele lektire s kojom se ionako današnje generacije ne mogu poistovjetiti. Nitko se ne usuđuje reći da su stotine nastavnika društvenih predmeta višak, a tehnologije manjak – i zato će uredno nastaviti po starom. Učiti djecu da sutra sjede na birou rada. Učiti djecu da znaju podatke napamet, a o korelacijama nemaju pojma. Učiti djecu da budu u političkom smislu borgovske radilice, a ne samosvjesni pojedinci.
Hrvatska politika se grozi pada nataliteta – ne zato jer nas ima manje, nego zato što više ne može opravdati toliko kadrova u školama, koji su vjerni glasači. Hrvatska politika se grozi promjena školskih programa – jer to znači da su neki nastavnici postali suvišni, a nekih drugih nema. Hrvatska politika se grozi talentirane djece – jer sutra će oni postati neovisni intelektualci koji će gaziti po toj politici. Zato su programi za talentiranu djecu, tipa onih u Zvjezdarnici u Višnjanu prvi „izletjeli“ iz financiranja. Ne zato jer nema novca – već radi straha politički elita.
Hrvatska ne želi neke buduće nobelovce koji bi onda dijeliti savjete političkim vođama. Želi one koji će biti sretni da stranci lijepe plakate za kakvu sinekuricu. Hrvatska politika želi školu iz koje izlaze radilice, neškolovani i nekritički ljudi koji će obavljati pomoćne poslove – jer to upravo znači život ove i ovakve politike.
Hrvatska politika još dodatno obožava uravnilovku – pa se grozi činjenice da bi nastavnike informatike trebalo platiti više od drugih (jer ih jednostavno nema), što bi značilo i sukob sa sindikatima, što hrvatsku politiku opterećuje i nervira.
Informatika je daleko više od programiranja. Informatika uči korelacije, međudjelovanja sustava, informatika uči analizu informacija, informatika uči pretraživanje informacija. Pod „informatiku ovdje smatramo i robotiku – jer bi već u osnovnoj školi trebalo učiti sastavljanje robota. To je budućnost. Tko to bude znao – biti će tražen i dobro plaćen. Tko bude ulagao u robotiku – ulaže u budućnost svoje djece i samog sebe (jer netko će mu morati plaćati mirovinu). Tko to ne radi, a Hrvatska ne radi – neka se snalazi s mrvicama globalnog stola.
Zar zaista mislite da ova i ovakva politika koja vlada Hrvatskom – želi da vaša djeca steknu takva znanja? Informatike, robotike, korelacija, pa čak i da znaju ono osnovno – proguglati što je koji političar govorio prije deset godina? Da vaša djeca steknu ta znanja – 90% sadašnjih hrvatskih političara, i iz vlasti i iz oporbe bilo bi vilama istjerano iz svojih kabineta i fotelja, u stilu seljačke bune.
I ovo gore su razlozi zašto nema informatike u školama, a ne nedostatak novca. Svatko tko vam spomene nedostatak novca za školstvo – laže. Jednostavno laže. Državi proračun je pun para k'o blata, ali je stvar – prioriteta. U Hrvatskoj su djeca zadnji prioritet – jer ne glasaju. Uhljebi nemaju ništa od njih. Ne vjerujete? Idemo dati primjere.
Državni proračun
Državni proračun je jedina prava istina države. Dakle, za budućnost djece – informatiku, novca nema, barem tako kaže ministar. Ali ima točno 674.800.134 kuna samo ove godine za pomoć općinama, gradovima i županijama koje se ne mogu same financirati. Uključivo i one koji su pokušali naručiti Superba 4x4 s trozonskom klimom. Za to se ima. Ima se i 55 milijuna kuna svake godine za potpore političkim strankama, nitko od toga ne voli odustati. Ured za udruge troši 110.164.095 kuna na godinu (što ne bi udruge mogle same, nije to u temelju dobrovoljno organiziranje?).
Stručna služba Savjeta za nacionalne manjine je 37.174.010 kuna. Ne bi mogle malo manjine o svom trošku? Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti - 64.022.500 kuna. Što ono od njih korisnoga dobivamo? Ne bi bilo zgodno zaboraviti stavku: Međunarodni sporazum - Sveta stolica i RH 295.330.800 kuna. Plus dodatno nešto što se zove – Dug prema sporazumu – 60.000.000 kuna.
Samo ove godine.
A ako niste znali – biti Srbin, Talijan, Mađar ili Rom može značiti i nacionalnost, ali i profesiju, pa tako imamo:
Srpsko narodno vijeće - 7.500.000 kuna.
Romsko nacionalno vijeće – 3.000.000 kuna.
Savez Mađarskih udruga – 2.700.000 kuna.
Talijanska unija – 2.000.000 kuna.
Neka cvjeta 1000 cvjetova, no zašto manjine moraju biti tako naslonjene na Državni proračun?
Ukratko, za vjeroučitelje se ima, za ekipu u HAZU koji jako pazi da naši najbolji znanstvenici ne dođu tamo se ima, za manjine se ima, za udruge se ima – ali za djecu i informatizaciju se nema.
Djeca su budućnost – koju hrvatski političari ne vide
Cijele generacije hrvatske djece lošim obrazovnim programima, koji ne uključuju ono što se u ovom svijetu danas traži i plaća bit će gurnuti na margine globalnog društva. Bit će gurnuti na pomoćne poslove koji će biti još i slabije plaćeni nego danas, jer će ih biti sve manje, a konkurencija neškolovanih no željnih bilo kakvog posla će biti sve veća.
Zašto se ovo događa? Zato što djeca u Hrvatskoj nisu prioritet. Ona ne glasaju. Ona ne donose saborske fotelje i manjinske potpore. Djeca su budućnost – a u Hrvatskoj političari ne vide budućnost dulju od četiri godine, do narednih izbora. Štoviše, novi svijet većina hrvatskih političara uopće ne razumije – promjene su toliko velike i toliko brze, a Hrvati od običnog radnika do sveučilišnog profesora, uz časne izuzetke, bore se za svijet prošlosti koji se nikada neće vratiti. Ne vjerujete? Pitajte prvoga na ulici koji spomene kako smo „nekada imali tvornice“ o tome što misli koliko robota treba takva tvornica. Pitajte poljoprivrednika s kojeg satelita dobiva podatke o tome što njegovo polje treba. Gledat će vas vrlo čudno. A upravo je to stoljeće u kojem živimo. I upravo se tako danas radi u državama čijem standardu težimo.
U međuvremenu, znate kako rade drugi? U Sjedinjenim Državama su zaključili da im radi sve češćih meteoroloških neprilika koje pokidaju komunikacijske veze trebaju radio-amateri. Dodatno i kako previše djece upisuje društvena zanimanja i da ih treba gurati prema tehničkim. Što su napravili?
Poslali radioamatere u škole i skautske kampove – kako bi pokazivali djeci komunikaciju bez Interneta i još uključili Međunarodnu svemirsku stanicu u program. Pa se klici javljaju astronautima, razgovaraju i usput uče komunikacije, fiziku i ostalo potrebno za vezu sa Stanicom koja se vrti u orbiti. Rezultat: ogroman porast zanimanja za tehnologiju, porast broja radioamatera i naravno porast zanimanja za tehnološke studije. Za to im je trebalo samo par godina! A kod nas – prolaze generacije, da bi se napravila neka polureforma.
Opravdanje za nerad
Stoga, kada ministar govori o tome da informatike u školama neće biti – govori o neradu i nebrizi. Svom neradu, neradu svog sektora i općenito stavu hrvatske politike – nije nas briga! Jer politika će za glasove dati svima: prijevremenim umirovljenicima, crkvi, manjinama, udrugama, bilo kome tko će donijeti barem jedan jedini glas na izborima. Hrvatska politika ne razmišlja drugačije i zato se djeca i njihova budućnost ne uklapaju u viziju Hrvatske kakvu imaju političke elite. Proračun ne razumije potrebe koji nisu potrebe uhljeba. Politika ne razumije reforme koje ne donose glasove iste godine – štoviše grozi se reformi obrazovanja jer donose probleme.
U svom tom kaleidoskopu bjesomučnog trošenja državnog proračuna u kojem sudjeluju politika, crkva, udruge, manjine, bespotrebne općine i gradovi, svatko i njegov brat – tu mjesta za djecu nema. Tu mjesta za budućnost nema. Tu mjesta za nove generacije nema. Tu tom luđačkom trošenju posuđenog novca, tu informatike nema i neće je biti. Jer ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, ogrezloj u kriminal i uhljebništvo ne trebaju nove generacije – štoviše, sudbina novih generacija će biti da teškim radom kao sezonci u turizmu (jer drugo neće preostati) vraćaju dugove današnjeg zaduživanja.
Aktivirajte se sami – kada država već neće
Što vam na kraju savjetovati? Budite sa svojom djecom, kupujte im knjige i edukativne igračke, učite ih zakone prirode, tehnologiju i jezike, stvorite od njih ljude, ponosite i sposobne, unatoč ovom obrazovnom sustavu! Kupujte robote na sastavljanje i neka nauče koristiti lemilicu! Neka nauče sastavljati elektroničke komponente, neka znaju što su senzori, servo-motori, neka znaju što treba za otići u svemir i kako robot-usisavač pronalazi put po stanu. Nemojte dozvoliti da ih hrvatski obrazovni sustav učini pasivnim gledateljima i ljudima kojima će biti san sutra ući u državnu službu, jer alternativa će biti – sezonski pomoćni radnik.
A za političke elite ne brinite – oni će svoju djecu postati vani na školovanje. Netko vama i treba vladati.