HRVATSKA se na ovom Europskom prvenstvu našla u skupini koju se može opisati kao "turistička skupina", jer su Hrvatska, Španjolska, Italija, i Albanija države u kojima je to jedna od glavnih djelatnosti. Nakon usporedbe Hrvatske sa Španjolskom, na red dolazi usporedba s Albanijom.
To je jako drugačija usporedba od one sa Španjolskom, osim po već spomenutom faktoru turizma. Po svemu ostalome; od plaća, standarda, cijena do vlasništva na nekretninama u kojima se živi, Albanija je puno drugačija država. To je rezultat spleta povijesnih okolnosti i geografske lokacije, po kojima je Hrvatska sličnija Albaniji nego Španjolskoj.
Ali ipak je Hrvatska daleko uspješnija, bogatija i razvijenija država od Albanije, i puno bliže Španjolskoj po stupnju dostignutog socio-ekonomskog razvoja. Osim nižih cijena, što je očekivano s obzirom na to da se radi o siromašnijoj državi, postoji samo jedan faktor prema kojem se Albanija može opisati kao, uvjetno rečeno, "bolja država za život".
Uspoređujući s prosjekom EU, Albanija je od Hrvatske gledano prema BDP-u po stanovniku tri puta više udaljena nego Hrvatska od Španjolske. Tek je na 34 posto prosjeka EU (EU=100), 39 postotnih bodova dalje od Hrvatske. Za usporedbu, Španjolska je na 86 posto BDP-a po stanovniku od prosjeka EU.
Kao i Hrvatska, Albanija je prijašnjih godina imala puno većih problema s nezaposlenošću nego danas. Od 2012. do 2016. je bila preko 15 posto (Hrvatska nije puno bolje stajala). Ali zadnjih godina pada i trenutno je na 10.7 posto, ipak daleko više nego 5.3 posto u Hrvatskoj.
Nezaposlenost mladih je posebno izražen problem, s više nego svakom četvrtom (26.9 posto) osobom mlađom od 29 godina koja je nezaposlena, a ne školuje se. Ni u Hrvatskoj situacija po tom pitanju nije idealna, ali nešto bolja s obzirom na to da je skoro svaka peta osoba (19.2 posto) mlađa od 29 godina nezaposlena i ne školuje se.
Turizam se u Albaniji počeo razvijati tek zadnjih nekoliko godina, ali je već postao toliko važan da državni Institut za statistiku Albanije procjenjuje kako svaka peta osoba (20 posto) radi u turizmu. To je daleko više od Hrvatskih i 11.9 posto zaposlenih u turizmu.
Prosječna neto plaća preračunato iz nacionalne valute lek iznosi 620 eura neto. Prosječni radnik u Hrvatskoj stoga u mjesec dana zaradi kao prosječni radnik za dva mjeseca u Albaniji, i još ekstra. To je zbog prosječne plaće u Hrvatskoj od 1326 eura neto.
Kao zemlja slabije kupovne moći, Albanija prirodno ima manje cijene, ali ne ni izbliza toliko manje da bi nadoknadile razliku u plaćama. Sveukupno gledajući cijene svih artikala, Hrvatska je po pitanju razine cijena na 73.5 posto EU, a Albanija 61.4 posto.
Ipak, po pitanju cijena hrane i bezalkoholnih pića je Hrvatska malo skuplja od prosjeka EU, dok je Albanija 14.8 posto jeftinija. Ni to nije dovoljno da se realno nadoknadi razlika u neto plaćama. Usporedi li se razina plaća s razinom cijena, jasno je da stanovništvo Albanije puno teže živi, a to se i vidi na podatku o 46.6 posto stanovništva u riziku od siromaštva, nasuprot 20.7 posto Hrvatske.
U jednoj stvari Albanija ima prednost, a to je postotak vlasništva nad nekretninama u kojima se živi. Tako je u Hrvatskoj prošle godine 90.5 posto ljudi živjelo u nekretnini čiji su vlasnici, a u Albaniji čak 96.3 posto. Taj pokazatelj izdvaja Albaniju i Hrvatsku, s visokim udjelom vlasništva, od Španjolske i Italije.
Bez obzira na to što su Hrvatska i Albanija geografski relativno blizu, relativno veća blizina Hrvatske zapadu Europe je imala duboke posljedice. Povijesne, a time i ekonomske. Kao dio Austro-Ugarske Monarhije, Hrvatska je ipak bila koliko-toliko uključena u valove širenja industrije Europom, a i Jugoslavija je bila puno otvorenija od komunističke Albanije.
U Hrvatskoj zapravo postoji industrijski kontinuitet, jer je većina kompanija u Jugoslaviji izgrađena na temeljima već postojećih kompanija koje su nastale u Austro-Ugarskoj monarhiji, Albanija nije imala takvih povijesnih poveznica.
Zbog toga se Hrvatska u Jugoslaviji mogla ubrzano industrijalizirati, kao i sve države u Europi bez obzira na to s koje strane Željezne zavjese se nalazile. Doduše, neke su to postigle bez obzira na to što sve do kraja Drugog svjetskog rata nisu bile dio "industrijalizirane Europe", kao Grčka i Španjolska. Ali Albanija nije imala ni povijest kakve-takve industrijalizacije niti se uspjela industrijalizirati u 20. st.
Zbog toga je uvijek bila primarno agrarna država, tehnološki zaostala i bez veće industrijske baze. Od sredine 90-ih godina prošlog stoljeća važnost industrije, iskazana udjelom dodane vrijednosti u BDP-u, raste. Taj trend je jako spor, pa je s ukupnom dodanom vrijednosti od 6.54 posto BDP-a još uvijek daleko ispod Hrvatske (11.75 posto BDP-a), u kojoj važnost industrije kao u svim državama EU opada.
Danas je nogomet, možda više nego ikada prije u povijesti, velika industrija. Najbolji "ljudski kapital", tj. igrači, vrijedi desetke (neki stotine) milijuna eura. Sve je visoko profesionalizirano, analiziraju se performanse i isplativost ulaganja, sami brendovi najboljih klubova vrijede stotine milijuna eura, strateški se kupuju i prodaju igrači da povećaju efikasnost/rezultate.
Kao i sve industrije, nogometna se razlikuje među državama i nije svuda jednako zastupljena. Hrvatska zapravo ima relativno jaku "industriju nogometa", jako je povezana sa svijetom i u njoj se ostvaruje puno veća vrijednost "izvoza" nego "uvoza".
Prema podacima FIFA-e za 2023., Hrvatska je imala 1188 profesionalnih nogometaša, od čega 69 posto domaćih i 31 posto stranih. Veliki je "izvoznik" nogometaša, pa su njeni klubovi imali 12.8 milijuna dolara troškova međunarodnih transfera ("uvoz") i 45.2 milijuna dolara prihoda ("izvoz").
Albanija je iste godine imala 869 profesionalnih igrača, od čega 65 posto domaćih i 35 posto stranih. "Industrija nogometa" je puno manje razvijena, sa samo 0.9 milijuna eura prihoda klubova od međunarodnih transfera ("izvoz") i nepoznatom vrijednosti rashoda od međunarodnih transfera.