ZANIMLJIV je katolički kalendar - samo dan nakon što se veselo proslavi rođenje Božjeg Sina, eto nama spomena na prvu kršćansku žrtvu, đakona Stjepana, kojega su ubili (da ponovimo gradivo) Židovi. A dva dana kasnije zapadno kršćanstvo prisjeća se nevine betlehemske dječice, koju je u svom bijesu i strahu za prijestolje pobio Herod Veliki.
Kako veli tekst, mudraci (doslovce, magi) s istoka dolaze u Jeruzalem vođeni pojavom nove zvijezde na nebu da bi se poklonili novom judejskom kralju. Usput, Novi Zavjet ne kaže koliko je bilo tih mudraca, ali katolici će reći trojica, a pravoslavci – dvanaestorica. Očito neupućeni u političku situaciju u Judeji, odlaze i kralju Herodu, kojemu vele da je novi vladar rođen u Betlehemu (rodnom mjestu kralja Davida). Herod lukavo kaže mudracima da i njega to zanima, pa da mu svakako donesu vijesti kad se vrate.
Mudraci u snu dobivaju poruku da se ne vrate opasnom kralju, a poočim Josip da bježi s Marijom i djetetom u Egipat. Herod shvaća da je nasamaren i naređuje da se u Betlehemu i okolici pobiju svu dječaci do dvije godine. I tako u samom predgrađu Jeruzalema nastaje neopisiv pokolj. Neki tumači vele da se vjerojatno radi o petnaestak beba, a neki da ih je ipak bilo više.
Stravična scena, koja ledi krv u žilama.
Samo što se to nikada nije dogodilo.
Novi Zavjet ne možete tek tako proglasiti mitološkom knjigom, jer u sebi definitivno sadrži puno više povijesti nego bilo koji nama poznati mitovi. Likovi koje spominju Evanđelja stvarno postoje u to vrijeme i na tim prostorima, a jedan od njih je i Herod Veliki, tadašnji kralj Judeje, kojega su na to mjesto instalirali Rimljani.
I ne samo da je Herod postojao, nego je doista bio iznimno okrutan i beskrupulozan. Čovjek koji se u sukobu Marka Antonija i Oktavijana opredijelio za ovog prvog, pa se onda morao dodvoravati pobjedniku, stalno je bio mučen mišlju da bi mogao izgubiti i prijestolje i glavu. Dodatne probleme mu je stvaralo njegovo idumejsko podrijetlo – i jedan dio Židova nikada ga nije smatrao svojim (iako je on prihvatio judaizam). Sve vrijeme vrtjele su podmukle i krvave igre prijestolja, u kojima je Herod uvijek izlazio kao pobjednik, pri čemu je ubio suprugu Marijamnu, punicu Aleksandru i svoja tri sina. Zapisi koji pomno nabrajaju njegova nedjela vele da je već smrtno bolesni vladar izdao i naredbu da se pobije tisuće Židova na vijest o njegovoj smrti (što nije izvršeno).
Svejedno, on nikada nije naložio da se pobiju dječica u Betlehemu.
Pošteno govoreći, nitko ne zna tko je napisao Evanđelje kojega se tradicionalno zove Matejevim. Nastalo je negdje nakon 70. godine prvog stoljeća, dakle, barem 40 godina nakon Isusove smrti i nekih 75 godina nakon navodnog masakra u Betlehemu. Nitko ozbiljan danas ne misli da je Evanđelje uistinu pisao Isusov apostol Matej, iako se definitivno radi o Židovu, odličnom poznavatelju judaizma.
Matej se u mnogim dijelovima svog teksta oslanja na Marka, zatim na zbirku Isusovih izreka, ali ima i neke svoje vlastite "podatke". Jedan od takvih jest i ova priča o pokolju betlehemskih beba, kojega nemate ni u naznakama u bilo kojem drugom novozavjetnom tekstu. Cijela priča o magima koji dolaze s istoka, o čudesnoj astronomskoj pojavi (koju je totalno bezveze tumačiti kao komet ili npr. konjunkciju planeta), očita je bajka, odlično sastavljena - ali bajka. I tekst o stravičnom pokolju - nadahnut povijesnom činjenicom Herodove okrutnosti - samo je jedan od dijelova te pažljivo satkane bajke.
O Herodu puno ranije piše Nikola iz Damaska – koji je s judejskim kraljem osobno i prijateljevao - i koji je poslužio kao izvor i Josipu Flaviju za njegove Judejske starine. Heroda se ne štedi, nabrajaju se brojni njegovi zločini, ali nitko i nikada ne spominje grozomorno ubojstvo malenih. Ono je dio bajke - ili, bolje rečeno, legende, kakve su se u ono vrijeme znale plesti po pitanju rođenja znamenitih osoba. Pisac Matejevog Evanđelja u tom je pletenju vrhunski majstor, ali nipošto historiograf.
Naravno, u blagdanu betlehemske nevine dječice netko može tražiti i dublje značenje - recimo, spomen na svu nevinu djecu koja su stradala od raznih ratova, gladi i pošasti. Biblija vrlo često iznosi priče s univerzalnim značenjem, pa otuda i toliko dugi interes za nju.
Samo što naši hrvatski katolici imaju i jedan prilično čudan običaj da se upravo na dan bolnog prisjećanja na činjenicu da su odrasli iz svojih interesa spremni ubiti i mališane, sjete u svojim molitvama i čovjeka za kojega je povijest odavno dokazala da je okrvavio ruke i ubijanjem djece.
Nije, doduše, Pavelić osobno nikoga smaknuo - a prema Mateju, nije to ni Herod učinio. Jedino je izgradio državu u kojoj je bilo normalno da se ubijaju djeca po Kozari, da ih se u nehumanim uvjetima zatoči (pa i smakne gušenjem) u Jasenovcu, da ih se pošalje u jedini dosad postojeći dječji koncentracijski logor u Jastrebarskom.
Hrvatski katolik zna uistinu biti čudnovati stvor - ujutro će otići na misu i pomoliti se za duše nevine (sve od reda židovske) dječice, a onda će se predvečer pojaviti u nekoj crkvi koja će davati misu zadušnicu za čovjeka koji je bez problema naređivao smaknuće srpske, romske i židovske djece, a spram kojega je čak i okrutni Herod Veliki bio primjer čovjekoljublja.
Ili da preimenujemo blagdan nevine dječice u Poglavnikovo?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala