HRANA je jedna od temeljnih stvari koje su bitne za život i u hijerarhiji ljudskih potreba se nalazi na samom vrhu. Sasvim je prirodno da ljudi najviše reagiraju na rast cijena hrane jer se, za razliku od drugih proizvoda, tu radi o egzistencijalnom pitanju.
Stoga je sasvim normalno da su upravo cijene hrane bile predmet najvećeg zanimanja ljudi u vrijeme visoke inflacije, a iako njihov rast polako usporava, ipak se ne može tvrditi o kraju razdoblja visoke inflacije. Trenutna inflacija od 5.8 posto u Hrvatskoj je daleko veća od ciljane inflacije, koja iznosi 2 posto.
Upravo je hrana jedan od najvećih izvora inflacije, koja se definira kao opći rast cijena, i s razlogom su ljudi po pitanju inflacije najviše fokusirani na rast cijena hrane. Zbog te (pre)osjetljivosti je upravo hrana mnogima indikator standarda, a kada joj cijene rastu, dobiva se dojam da sve veći dio troškova obitelji odlazi na nju.
U Hrvatskoj se više troši na hranu nego u ostatku EU
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u listopadu ove godine su cijene hrane i bezalkoholnih pića u Hrvatskoj bile 41 posto veće od prosjeka cijena 2015. godine. U odnosu na listopad prošle godine, bile su 8.7 posto veće, a na mjesečnoj razini (u odnosu na rujan ove godine) su čak smanjene za 0.4 posto.
Ako se gleda prosjek u prvih deset mjeseci, ove godine su bile 14.7 posto veće. Zadnjih nekoliko godina (od 2015.) je upravo rast cijena hrane i bezalkoholnih pića bio drugi najveći od svih kategorija proizvoda i usluga, osim cijena restorana i hotela.
Pri računanju inflacije određuju se ponderi za pojedine kategorije proizvoda i usluga, što znači da rast cijena nekih stvari više djeluje na opću stopu inflacije od drugih. U Hrvatskoj upravo hrana i bezalkoholna pića imaju najveći ponder jer najveći dio troškova kućanstava otpada baš na te proizvode.
Podaci statističke agencije Eurostata pokazuju da su 2022. hrana i bezalkoholna pića činili 18.5 posto troškova prosječnog kućanstva u Hrvatskoj (u EU taj postotak za prošlu godinu iznosi 13.6). To je u Hrvatskoj manje nego 2021., kada su činili 19 posto, i manje nego 2020., kada su činili 20.8 posto.
Udio hrane i bezalkoholnih pića u troškovima je prošle godine bio veći nego 2019. i 2018., ali manji nego 2017. Od 1995. je vidljiv trend smanjivanja udjela hrane i bezalkoholnih pića u ukupnim troškovima, što je očekivano s obzirom na rast standarda. 1995. je taj udio iznosio 26.1 posto, daleko više nego danas.
U bogatijim državama se više troši na hranu, ali ona čini manji dio ukupnih troškova
Zakonitost je da se u bogatijim državama više sredstava troši na hranu, ali je udio hrane u ukupnim troškovima manji. Siromašni puno manje troše na hranu od bogatih, ali im trošak hrane predstavlja puno veći dio ukupnih troškova.
Ista zakonitost vrijedi ne samo među državama nego i u istoj državi s obzirom na standard, tj. što se država više ekonomski razvija, to se sve više troši na hranu, ali hrana čini sve manji udio ukupnih troškova. Činjenica da je u Hrvatskoj 1995. udio hrane i bezalkoholnih pića bio 26.1 posto, a 2022. 18.5 posto snažan je indikator da je standard narastao.
Ali prosjek EU je 2021. iznosio 14.3 posto, što znači da i po ovom pokazatelju Hrvatska zaostaje. Kada se pogledaju izdaci po članicama EU, njihova visina poprilično dobro prati razliku u standardu i drugim pokazateljima ekonomskog razvoja.
Najrazvijenije države EU sve imaju manji udio troškova hrane i bezalkoholnih pića u ukupnim troškovima, manje od 13 posto. U tu kategoriju spadaju Švedska, Finska, Njemačka, Austrija, Danska i Nizozemska.
Između 13 i 15 posto troškova odlazi na hranu u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Sloveniji. Relativna ekonomska zaostalost Hrvatske, Poljske, Slovačke, Češke, Mađarske, Litve, Latvije, Estonije, Portugala i Grčke, u odnosu na najbogatije države EU, ogleda se u činjenici da u tim državama troškovi hrane i bezalkoholnih pića iznose između 15 i 20 posto ukupnih troškova.
Rumunjska s 25 posto i Bugarska s 20.8 posto su, prema ovome, najsiromašnije države EU i sličnije Turskoj (23.2 posto), Srbiji (24.1 posto), Crnoj Gori (27.2 posto) i BIH (32.2 posto).
Je li Hrvatima hrana nedostupnija nego ikada u povijesti?
Zanimljivo je pogledati i povijesni kontekst jer ljudi prirodno imaju tendenciju romantizirati prošlost. S obzirom na to da je pravilo da bogatijima manji dio troškova odlazi na hranu nego siromašnima i da to pravilo vrijedi univerzalno, to može biti indikator rasta ili pada standarda. Postoje neka odstupanja (promjena navika, kulturološke razlike itd.), ali su premala da bi negirala pravilo.
Ustvari se radi o toliko čvrsto dokazanom odnosu između bogatstva i troškova hrane da se opisuje kao Engelsov zakon. Tako snažne i konzistentne korelacije po pitanju ljudskog ponašanja su rijetkost. Zbog toga se radi o snažnom indikatoru standarda stanovništva neke države, a preko njega se može pratiti rast/pad standarda u određenoj državi.
Iz usporedbe današnjeg udjela troškova hrane u ukupnim troškovima kućanstava i prijašnjih desetljeća, može se zaključiti da je danas standard u Hrvatskoj veći nego što je bio ikada u povijesti (kao i u većini svijeta).
Sa sigurnošću se može tvrditi da to vrijedi za devedesete. Ali prijašnja desetljeća je teže odrediti jer Eurostat vodi podatke Hrvatske tek od 1995. Iako nije savršeno usporedivo, zbog razlike u metodologiji izračuna i prikupljanja podataka, mogu poslužiti podaci Statističkog godišnjaka Jugoslavije 1918. - 1987.
Prema podacima Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije, 1963. je kućanstvima na prostoru Hrvatske 45.1 posto troškova otpadalo na prehranu (originalno "ishrana"). Ekonomski uzlet Jugoslavije 60-ih je vidljiv iz ovog podatka jer je do 1973. udio pao na 37.2 posto.
Isto tako je vidljiva realna stagnacija druge polovice 70-ih i kriza prvih godina 80-ih (82. je Jugoslavija de facto bankrotirala) jer je udio prehrane u ukupnim troškovima puno sporije padao, na 36.4 posto. Cijele osamdesete je trajala kriza, pa je do 1987. udio čak narastao na 37.3 posto.
Podaci nisu savršeno usporedivi s današnjim podacima Eurostata za Hrvatsku, ali su indikativni.
Hrvatska može bolje
Cijene hrane su važne, ali ih treba staviti u kontekst s ostalim pokazateljima standarda, kao što su plaće i ukupni troškovi. Hrvatska je definitivno napredovala, ali ne dovoljno brzo. Države koje su bile nekada puno dalje po pitanju standarda su se približile.
Ne treba biti ni pretjerani pesimist i tvrditi da je prije bilo sve bolje jer to, prema objektivnim pokazateljima, nije istina. Dakako, to ne znači da je sve dobro i da ne može bolje, ali da bismo znali put u budućnost, trebamo biti upoznati sa stvarnim stanjem u prošlosti i sadašnjosti.