Jovo Stanisavljević Čaruga (Slavonske Bare, 1897. - Osijek, 27. veljače 1925.) bio je poznati hrvatski odmetnik čiji je život postao dio narodne legende. Započeo je kao bravarski šegrt u Osijeku, no njegova životna putanja dramatično se promijenila početkom Prvog svjetskog rata.
Čaruga je služio u austrougarskoj vojsci, ali mu se ratište nije svidjelo. Krivotvorenjem isprava proglasio se natporučnikom i napustio bojište, navodno odlazeći na liječenje i odmor. To je bio početak njegove kriminalne karijere koja ga je kasnije odvela u razbojništvo.
Nakon što je bio osuđen na zatvorsku kaznu zbog prijestupa, uspio je pobjeći i pridružio se razbojničkoj družini Kolo gorskih tića. Ta skupina, sastavljena od pripadnika zelenoga kadra, operirala je po Slavoniji pod krinkom borbe protiv kapitalizma i zalaganja za jedinstvenu državu Južnih Slavena. Godine 1920. Čaruga je preuzeo vodstvo družine.
Zeleni kadar bio je skupina bivših austrougarskih vojnika koji su dezertirali iz vojske pred kraj Prvog svjetskog rata ili neposredno nakon njega. Nazvani su po zelenim uniformama koje su nosili kao vojnici Austro-Ugarske. Nakon raspada Monarhije 1918. godine mnogi od njih nisu htjeli ili nisu mogli nastaviti služiti u državama koje su nastajale na njenim ruševinama.
Zeleni kadar se često povezivao s raznim razbojničkim i pljačkaškim skupinama koje su harale ruralnim područjima bivše Austro-Ugarske, osobito u Hrvatskoj i Slavoniji. U tom kaotičnom razdoblju dolazilo je do anarhije, a oni su pljačkali bogate zemljoposjednike, trgovce i druge imućnije slojeve, dok su ih neki seljaci smatrali borcima protiv stare vlasti i simpatizirali ih.
Iako nije bio organiziran u formalnu političku ili vojnu strukturu, zeleni kadar simbolizirao je kaos i nesigurnost koji su vladali nakon raspada Austro-Ugarske, a u novoj Kraljevini SHS vlasti su ih nastojale suzbiti.
U narodu je Čaruga postao poznat pod nadimcima Gorski Tić i Slavonski Robin Hood. U pričama je opisivan kao zaštitnik siromaha koji napada isključivo bogate, slično legendarnom engleskom odmetniku. Njegove razbojničke aktivnosti bile su toliko rasprostranjene da je u Slavoniji proglašeno izvanredno stanje.
Kada bi mu se vlasti previše približile, Čaruga bi pobjegao u Zagreb, gdje je vodio potpuno drugačiji život. Predstavljao se kao uglađeni gospodin, a uspio je čak postati i vojni nabavljač 17. pješačkoga puka Vojvoda Mišić, što bi danas odgovaralo poslovima javne nabave.
Čarugina osobnost bila je obilježena izrazitim egoizmom. Nakon plaćanja računa često bi ostavljao velikodušne napojnice uz riječi: "Sad svima pričaj da je Čaruga bio ovdje!" Ako nije imao priliku za takvu vrstu samopromocije, ostavljao bi poruke pod pepeljarama: "Ovdje je bio Čaruga!"
Nakon napada na posjed grofova Eltz 1923. godine glava mu je ucijenjena na 120.000 dinara. Nedugo potom je uhićen. Tijekom kriminalne karijere koristio je različite lažne identitete, uključujući imena Nikola Drezgić i Mile Barić. Osuđen je na smrtnu kaznu vješanjem, koja je izvršena 27. veljače 1925. u Osijeku. Čaruginu smrt pratile su 3000 ljudi.
Kada je općinski činovnik prozvao Jovana Stanisavljevića, Čaruga je nadodao: "Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga. Moj naklon, gospodine krvniče. Zbogom narode, Čaruga putuje."
Pokopan je na osječkom groblju sv. Ane, a o njegovu grobu sada se brine Poglavarstvo grada Osijeka.
Unatoč kriminalnoj prošlosti Čaruga je ostao upamćen u narodnoj predaji. Na njegov grob u Osijeku i danas donose cvijeće, a njegova životna priča inspirirala je brojne knjige. Redatelj Rajko Grlić ovjekovječio je njegov lik u filmu Čaruga iz 1991. godine.