SMRT Kristiana Vukasovića, mladića s posebnim potrebama koji je u kolovozu u nesvjesnom stanju iz splitskog zatvora prevezen u bolnicu, gdje je nekoliko tjedana kasnije umro, i dalje nije razriješena.
Već sad je jasno da je priča o smrti 18-godišnjeg mladića ujedno i priča o ogromnim propustima u hrvatskom pravosuđu.
Večeras su za Provjereno Nove TV progovorili Kristianovi roditelji.
Njegov otac Stipan Vukasović rekao je da je bio emotivan i preosjetljiv. Mentalna i tjelesna oštećenja bila su njegova prepreka normalnom životu. Kao da to nije dovoljno, s 13. se pojavila još jedna dijagnoza, piromanija, koja je bila pod kontrolom sve do ovog proljeća.
"Mirovao je pet godina. Zašto se to ponovno pokazalo, to zna sam Bog i njegova bolest. Da nije bilo te bolesti, on to ne bi napravio", rekao je Stipan.
"Mog sina više nema. Ovo moram goniti do kraja da se nikome ne ponovi"
Neki su mu glasovi rekli da zapali i zapalio je ne bi li sebe oslobodio. Zbog toga je s 18 godina i 3 mjeseca završio u pritvoru te je osuđen poput zdrave osobe. Zatvor Kristian nije uspio izdržati.
"Cijeli sustav – od pravosuđa, uprave cijelog zatvora i odvjetnika – znao je od čega on boluje. Nitko se za njega zauzeo nije", rekao nam je Stipan.
"Ja znam samo jedno: Moga sina više nema. A ovo moram istražiti i goniti do kraja da se ovako nešto ne ponovi nikome više", kroz plač je rekao Stipan.
Otac premotava svaki detalj noćne more
Kristianov otac premotava svaki detalj noćne more iz koje ne može izaći.
"Bio je četvrtak kad je prvi put zapalio. On je ostao doma sa suprugom i malo je zapalio poviše kuće, gdje je moje privatno vlasništvo. Došli su vatrogasci, pogasili su. Došla je policija, napisala zapisnik i nisu ga odveli jer je malo izgorjelo", ispričao je Stipan.
"Ja sam odmah pitao: 'Jesi ti Kristian?' On je rekao: 'Nisam tata.' Kad sam mu rekao da ne laže i da kaže istinu, rekao mi je: 'Nisam tata ja, nego nešto u meni jače.'"
Sljedeći dan, u petak, opet je zapalio. Sve je priznao i obitelji i policiji, koja ga je prvo odvela na hitnu te potom u Split na psihijatrijski pregled. Međutim, na psihijatriju nije primljen, već su zvali oca da dođe po njega u policiju. Kada su došli kući, Kristian je otišao u sobu, a Stipan zaspao na kauču.
"Probudio me oko jedan manje kvarat i rekao: 'Tata, ponovno gori.' Ja sam došao ispred vrata, vidio sam dim i nazvao sam vatrogasce. Ja govorim: 'Kristian, što si napravio?' Odgovorio mi je: 'Tata, ubij me, nisam ja'", ispričao je Stipan.
"U subotu je došla policija oko devet sati ujutro i odveli su ga. Bili su korektni i nisu mu stavljali lisice. Opet su ga odvezli na psihijatriju i nazvao me: 'Tata, mene vode u policiju u Omiš jer me neće na psihijatriji primiti'", dodao je.
Prespavao je tamo, a u nedjelju su ga odveli na Županijski sud u Splitu, gdje mu je sudac odredio 30 dana istražnog zatvora.
"Ja sam pitao mogu li ga vidjeti. On su pitali gdje se nalazim i ja sam rekao da sam ispred Županijskog suda. On kaže on odmah ide u zatvor na Bilice, a ja sam odgovorio da Kristian mora dobiti tablete. Pustili su me gore. Pokucao sam, vidio suca, njegovu tajnicu, sa strane odvjetnika i Kristiana s dva pravosudna policajca i lisicama na rukama", rekao je Stipan.
Sa sobom je imao nalaze o invaliditetu i oštećenju funkcionalnih sposobnosti koje je nudio sucu. Međutim, sudac mu je rekao da je Kristian punoljetan i da mora odgovarati za svoje postupke.
"Rekao sam da je to dijete od 18 godina i tri mjeseca. On mi je rekao da ima svog odvjetnika po službenoj dužnosti, da ja s njim nemam ništa. Rekao sam mu da je on bolestan i pitao zašto ga šalje u zatvor. On je rekao da je takva procedura, da tako mora ići", ispričao je Stipan.
Više puta završio u Zagrebu
"U zatvoru su svi prema njemu bili korektni, no smetalo mu je što pričaju neke grozote, o ubojstvima, nasilju i slično. On je osjetio neki nemir, nije mogao zaspati, znojio se, sav se tresao, razmišljao o tim pričama, došlo mu je da sebi naudi i to je ispričao za vrijeme doručka, nakon čega je obaviještena nadležna služba i on je završio ovdje", stoji u otpusnom pismu Zatvorske bolnice.
Završio je u Zagrebu u bolnici.
"Došao je u sobu s još šest odraslih zatvorenika od kojih jedan 'šefuje drugima' – kako i kada gledati televiziju, kako i gdje sjediti i sl. Njemu je to smetalo, a smetalo je i ostalim zatvorenicima, ali mu se nitko nije usudio suprotstaviti. Stalno je bio 'u nekoj panici', zvao policajce jer tog 'šefa' nije mogao 'organski smisliti'. Dodatno ga je 'srušilo' što je dobio produžetak pritvora (mislio da će na slobodu 30.4.) tako da je 'skroz pukao'", stoji u otpusnom pismu iz Svetošimunske, bolnice u Zagrebu.
Nedugo nakon povratka u zatvor, razrezao je žiletom oba zapešća i opet završio u Svetošimunskoj.
"Pitao sam ga zašto je to učinio i on je rekao da nije mogao izdržat u zatvoru, da ga maltretiraju, da ga vrijeđaju. Čak mi je rekao da mu je jedan pritvorenik znao dati četiri do pet šamara. Ja sam mu na to odgovorio: 'Kristiane, zbog čega?' Kaže: 'Ne znam, tata. Možda sam mu ja rekao nešto što mu nisam trebao reći.' Ja sam ga pitao je li se obratio policajcu. Odgovorio mi je da je, ali da mu je policajac rekao da ništa nije vidio", ispričao je Stipan.
U srpnju je počelo suđenje. Ocu Stipanu je odvjetnik po službenoj dužnosti rekao da suđenje nije za javnost.
"Vjerovao sam sustavu, a izdali su me kao Juda Isusa"
Kristian je na suđenju sve priznao. Dobio je osam mjeseci zatvora, a u obrazloženju presude stoji da je Kristian u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv, bitno smanjene mogućnosti kontrole ponašanja zbog iznimno jakog poriva. U obrazloženju također stoji da vještak misli kako bi zbog takve smanjene ubrojivosti mogao počiniti isto ili teže kazneno djelo te da mu je potrebno psihijatrijsko liječenje.
"Vjerovao sam sustavu, vjerovao sam svemu, a oni su me izigrali isto kao Juda Isusa", rekao je Stipan.
Sucu se, čini se, jako žurilo jer osim Kristianova imena, u presudi stoji i neko drugo, potpuno nepovezano ime. Jednostavno, sudac je očito kopirao neku tuđu presudu.
U presudi također piše: "Sud je uvjerenja vrsta i visina kazneno pravne sankcije u dovoljnoj mjeri utjecati na okrivljenika da neće vršiti ovakva ili druga kaznena djela, ali i da će biti dovoljno upozorenje drugim mogućim počiniteljima ovakvih ili drugih kaznenih djela, te da će se ovakvom kaznom ispuniti svrha ovog postupka."
U trenutku presude Kristian je imao 18 godina i sedam mjeseci, tjelesno i mentalno oštećenje, poremećaj prilagodbe, poremećaj kontrole poriva, mješoviti poremećaj ophođenja i emocija, bronhitis, aretrijsku hipertenziju, metabolički poremećaj, disharmoničan intelektualni razvoj i iznadprosječno izražene teškoće iz kruga ADHD-a. Sudac Marijo Franetović osudio je Kristiana da bi poslao primjer drugima.
"Trebao je ići u ustanovu koja ima adekvatno liječenje. Kazniti ga jer je kriv. Nikad neću reći da nije kriv. Kriv je, ali ne on, nego bolest njegova. Trebalo mu je pomoći, a ne ga ubiti", rekao je Stipan.
Na kraju mu je sud ukinuo zatvor. Prekasno.
"Nisam ni znao da je njemu sud ukinuo zatvor. Nitko me nije obavijestio. Ne bih za to ni saznao da nisam išao po dozvolu za suprugu. Prekinuli su mu sud 21., a 24. je umro", kroz suze je rekao Stipan.
"Volio je Hajduka i hrvatsku reprezentaciju"
Roditelji još ne znaju što se događalo u zatvorskoj ćeliji kobne noći.
"Volio je navijati za Hajduka i hrvatsku reprezentaciju. Ovo mu je najdraži medo, njegove igračke. Uvijek kad prođem pored sobe, osjećam da je on tu, da plače. Znam zatvoriti vrata pa opet dođem i otvorim ih u nadi da ću ga vidjeti tu, a njega nema", ispričao je Stipan.
Sin mu je patio, a on mu nije mogao pomoći. Nitko ga ništa nije pitao, nitko mu ništa nije dopuštao s opravdanjem da je Kristian punoljetan.
Kristian je imao puno problema. A najveći problem bio je sustav
Kristian je bio mladić s ogromnim problemima. No najvećim problemom na kraju se pokazao sustav. Sustav koji ga je izdao i ostavio da umre.
Sustav koji mora dobiti ime i prezime.