Foto: Novosti
ANALITIČAR i sociolog Slaven Letica, koji je sudjelovao u inicijativi za promjenu naziva zagrebačkog Trga maršala Tita, nazivajući jugoslavenskog državnika ‘despotom, diktatorom i masovnim ubojicom’, prije tri i pol desetljeća tvrdio je da je Tito ‘velikan’, ‘humanist’ i ‘etičko-revolucionarni genij’ koji je kao ‘čovjek i državnik’ zaslužio ‘najgrandiozniji spomenik’ u Zagrebu: bolnicu koja će se nazvati njegovim imenom, donose Novosti.
Citirane riječi objavljene su 11. travnja 1981. u 319. broju magazina Start, godinu dana nakon Titove smrti. Letica u autorskom tekstu analizira tadašnje planove za izgradnju nove bolnice u Zagrebu, predlažući u tom kontekstu i razmatranje njegove ideje: da se Vila Zagorje, nekadašnja Titova vila u kojoj danas stoluje predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, prenamjeni u znanstveno-medicinsku ustanovu i nazove ‘Klinička bolnica Maršal Tito’.
"Tako bi se najadekvatnije obilježila uspomena na velikana koji je, premda profesionalno udaljen od medicine, sav život posvetio miru, humanizmu i blagostanju čovjeka’, piše u svojem prijedlogu Letica, koji je nedavno, u skladu s javnim djelovanjem od devedesetih godina, kritičare predsjednice Grabar-Kitarović nazvao kriptokomunistima što dolaze iz titoističkih krugova.
Letica u svojem tekstu obilno citira i hvalospjeve koje je o Titu napisao tadašnji šef hrvatskog zdravstva Boško Popović, a dio teksta u kojem, nakon analize planova za gradnju nove zagrebačke bolnice, iznosi vlastiti alternativni prijedlog, prenosimo iz Novosti.
Ovako je 1981. pisao Slaven Letica:
Mislim, i pokušat ću to argumentirati, da bi takvom namjenom prostor ‘Vile Zagorje’ optimalno poslužio gradu, republici, pa i državi, i da bi na najadekvatniji način obilježio i sačuvao uspomenu na čovjeka kojem je taj prostor bio namijenjen za njegova života. Naime, velik dio svojeg života, misli i rada Tito je – iako profesionalno udaljen od medicine – posvetio miru, humanizmu i blagostanju ČOVJEKA. Dakle, istom onom tematskom okviru kojem medicina svojom pozicijom i funkcijom mora služiti.
Izravni doprinosi Tita javnozdravstvenoj doktrini, razvoju zdravstvene službe i, posebno, medicinske etike vrlo su rijetko isticani, a golemi su.
U nadahnutom eseju o Titovu doprinosu razvoju medicine i medicinske etike (i etike revolucije), pisanom u povodu Predsjednikove smrti, Boško Popović – predsjednik Republičkog komiteta za zdravstvenu i socijalnu zaštitu SRH – na briljantan način skicira veličinu Titovih doprinosa. Između ostalog, on piše: ‘U brojnim ratovima mnogi su veliki vojskovođe gubi bitke i ratove, ne toliko zbog nadmoći neprijatelja ili krive ratne strategije, već često zbog odnosa prema bolesnima, ranjenima, poginulima i umrlima. (…) Odnos vojskovođa prema oboljelim i ranjenim vojnicima kao nevažnim i suvišnima, kao opterećenju, prenosio se na njih same i narod; oni su sami sebe shvaćali kao nešto bezvrijedno i štetno što je imobilizirajuće djelovalo na opći odnos vojnika i naroda prema idejama i ciljevima ratovanja.
Titova narodnoslobodilačka borba imala je humani sadržaj
Veličina Titove narodnooslobodilačke borbe, njezin duboko humani sadržaj i inspirativna snaga odgledaju se u cijelom svom toku i trajanju, a naročito u najhumanijoj borbi u povijesti – borbi za ranjenike i tifusare na Neretvi – upravo u odnosu prema ranjenim i oboljelim drugovima. (…)
Motivacijska snaga odnosa prema bolesnima i ranjenima izvirala je iz spoznaje svakog borca da je svaki čovjek vrijedan najveće žrtve, iz spoznaje i osjećaja sigurnosti svakog partizana da i on sam u sličnim okolnostima neće nikada biti prepušten milosti sudbine i neprijatelja. Duboko humani i vojnički genijalan Titov odnos prema ranjenim i oboljelim partizanima, narodu, pa i zarobljenom ili ranjenom neprijatelju, doveo je do potpune identifikacije vojske s narodom i naroda s Titom. Odnos Tita i njegovih boraca prema ranjenicima i bolesnima bio je, jest i bit će inspiracijom i mjerilom etičnosti u svakom ratovanju i u općem odnosu prema bolesnom i nemoćnom čovjeku. (…)
Danas je, naravno, vrlo teško sagledati i shvatiti sav sadržaj humanizma i etičnosti u odnosu Tita i njegovih boraca prema ranjenim i bolesnim drugovima: u ratu koji je, po svojoj socio-psihološkoj strukturi, najsnažniji psihotični poremećaj među ljudima, u ratu koji svojom prirodom vrijednost čovjeka srozava vrlo nisko i koji najveće humaniste dovodi u krajnja moralna iskušenja, Tito je našao dovoljno mudrosti i moralne snage da integritet čovjeka, njegovo dostojanstvo i sigurnost suprotstavi svim drugim borbenim ciljevima.
Etičnost Titovih liječnika partizana i njega samoga nadmašila je sve etičke norme
Sjećajući se danas s ponosom i tugom Tita, iz nepreglednog niza njegovih ratnih, političkih i državničkih pobjeda i podviga, bitka za ranjenike, bolesne, djecu i nemoćne – koja je trajala kroz čitav dugi i krvavi rat – mora se činiti samo dijelom jednog grandioznog djela, iako je po sebi sasvim dovoljna da ispuni smisao života milijuna humanista, filozofa i ratnika. (…) Etičnost Titovih liječnika partizana i njega samoga nadmašila je sve etičke norme što ih je povijest medicine zabilježila. Zbog toga je ta etika bila, jest i bit će osnovni etički izvor i kriterij ponašanja sadašnjih i budućih zdravstvenih radnika’.
Nakon citiranih redaka, čini nam se, svaki bi komentar o Titovu medicinsko-etičkom i etičko-revolucionarnom geniju bio suvišan. Malen i simboličan znamen za to svakako bi mogla biti izgradnja Kliničke bolnice Maršal Tito, na mjesto koje je Zagreb prije dvadesetak godina poklonio svome negdašnjem sugrađaninu, predsjedniku i revolucionaru.
Izgradnjom, npr. specijalizirane kirurške kliničke bolnice jugoslavenskog značaja (kardiovaskularna kirurgija, neurokirurgija, transplantacijska kirurgija itd.), Zagreb bi podigao najgrandiozniji spomenik Titu čovjeku i državniku. Takva klinika mogla bi biti od goleme koristi (zdravstvene, obrazovne i znanstvene) za Zagreb, Hrvatsku i Jugoslaviju. U perspektivi – jer je lokacija dovoljno velika – mogao bi se izgraditi cijeli medicinsko-obrazovni centar.
Titovo medicinsko sveučilište
Praktične, kratkoročne i dugoročne koristi za društvo i čovjeka – od takve bolnice – jedva je moguće u cjelini i navesti. Prije svega, takva bi bolnica mogla djelovati kao snažan integrativni faktor usitnjene i deficitarne zagrebačke, hrvatske i jugoslavenske specijalizirane kirurške medicine. Dalje, obrazovne, informacijske i znanstvene funkcije bolnice na zagrebačkom, jugoslavenskom, pa i međunarodnom, nivou bile bi goleme. Svakako, ne smije se podcijeniti činjenica da bi snaga Titove ličnosti inspirativno djelovala na vrijednosne i etičke orijentacije učenika, studenata i nastavnika ‘Titova medicinskog sveučilišta’. Napokon, klinika bi mogla poslužiti (i sigurno bi poslužila) kao značajan element povratka i zapošljavanja u zemlji nekih naših vrhunskih medicinskih stručnjaka, kardiologa, neurokirurga, vaskularnih kirurga, itd., koji danas rade u nekim svjetskim medicinskim centrima.
Sredstva. Mislim da bi medicinska koncepcija i lokacija dviju novih bolnica u Zagrebu imale veliku motivacijsku i mobilizatorsku snagu na širem društvenom prostoru. Bolnica u Novom Zagrebu po novoj, bitno reduciranoj, koncepciji mogla bi biti izgrađena uz znatno skromnija sredstva od prvotno planiranih (700 starih milijardi, cijene iz 1981.). Po vrlo slobodnom računu, ta bi cijena mogla biti 400–450 milijardi. Izgradnju bolnice financirao bi zagrebački udruženi rad i građani.
Bolnica Maršal Tito, zbog razmjerno sređene cjelokupne infrastrukture (cesta, instalacije, zemljište), mogla bi se izgraditi za još 300–400 milijardi. Takva bolnica, koja bi zadovoljavala šire javnozdravstvene potrebe od zagrebačkih, mogla bi se, djelomično, financirati samoupravnim sporazumima SIZ-ova cijele republike (orijentacijski: 30 posto ostala Hrvatska; 70 posto Zagreb), a možda bi postojala i spremnost nekih subjekata izvan republike da sudjeluju u gradnji bolnice.
Nakon navedenih podataka mislim da nije čudno što tvrdim: skicirani zagrebački bolnički program bio bi plebiscitarno prihvaćen i u sadržajno-koncepcijskom i u financijskom pogledu."