OSTALI su Branko Vukelić, Berislav Rončević, Ana Lovrin, ostali su i Damir Polančec i Ivan Šuker, ali u novoj kadrovskoj križaljci hrvatske Vlade potkrala se barem jedna dobra vijest: otišao je Ratko Maček. Glavnogovornik Vlade koji je sam sebe nazivao spin doktorom, a svi ostali običnim lašcem, otisnuo se u privatni biznis. Otvara agenciju za politički marketing, odnosno za krizno komuniciranje, što sugerira da će raditi isto ono što je radio u Vladi, samo dalje od javnosti i još uvijek dovoljno blizu Ivi Sanaderu.
Lažeš prvi put, zadnji puti i nikad više
Mačekov odlazak nije toliko dobra vijest za oporbu, koja se na Mačeka mogla osloniti u svakoj aferi s obzirom da im je svojim nemuštim muljanjima samo davao municiju za paljbu po Vladi, koliko za hrvatsku javnost. Ona se godinama zgražala nad Mačekovim lažima, koje su ustvari bile Sanaderove laži. Glasnogovornik može lagati tri puta: prvi, zadnji i nikad više. Maček je lagao najmanje pet puta, što bi u svakoj drugoj demokraciji odavno bio razlog za smjenom ili ostavkom. No, u hrvatskoj demokraciji krojenoj po Sanaderovu modelu, javnost je bila prepuštena tvrdnjama glasnogovornika koji je u tolikoj mjeri izgubio vjerodostojnost, da više ni sam sebi u ogledalu nije mogao priznati govori li istinu ili opet nešto izmišlja.
Prisjetimo se nakratko Mačekove spindoktorske ostavštine. U siječnju 2006. godine Maček je govorio da će Vlada uspjeti naplatiti dug od 34 milijuna kuna od Kamen Ingrada. Dug nikad nije naplaćen. Potom, u dva navrata obmanjivao je javnost tvrdeći kako Vlada nije primila dokument kojim je Hrvatski fond za privatizaciju obavijestio Vladu da je Andrija Hebrang poništio nagodnu s Ostojom i Eltzom oko prijenosa dionica Liburnije. Tijekom afere Imostroj objašnjavao je da se ugovor o prodaji pedeset posto poduzeća MTS tvrtki Karin inženjering odnosi na polovicu poslovnog prostora, umjesto na poslovne udjele. A onda je došla Verona.
Ima računa, nema računa
Kad je Index objavio tu aferu, Maček je prvo tvrdio da Sanader uopće nije putovao u Veronu. Zatim da je putovao privatno. Pa poluslužbeno. Potom je izjavljivao da je Sanader bacio hotelski račun. Onda ga je odbijao pokazati, da bi ga nakon više od tri mjeseca navodno pokazao nekim novinarima, koji ga, pak, nisu objavili u svojim medijima.
Na to su se lijepo nadovezali Sanaderovi satovi. Prva verzija: Sanader je sve satove kupio prije stupanja na dužnost, ali već godina izrade pojedinih modela sugerira da je to laž. Druga verzija: za neke satove tvrdio je da ih je premijer dobio od stranih državnika, premda se radilo o tek jedan posto vrijednosti ukupne vrijednosti kolekcije satova. Treća verzija: govorio je da premijer Račan nije ostavio ni jedan svoj dar u Banskim dvorima, premda su dva izložena u prostorijama kojima Maček redovito prolazi. A kad je pritisak postao nepodnošljiv, shvatio je da je napad najbolja obrana.
Iskoristio je Ured za odnose s javnošću Vlade RH da bi upozorio na antipoduzetničku klimu u društvu. Evo kojim riječima: "Ured za odnose s javnošću Vlade RH uočava i lažni populizam koji, skrivajući vlastite, nerijetko dvojbene komercijalne interese i podrijetlo sredstava, pokušava zagovarati povratak na stari, prevladani društveni sustav socijalističkog i komunističkog morala i vrijednosti uravnilovke i egalitarizma. Hrvatskoj je javnosti takav sustav vrijednosti itekako poznat i Hrvatska je iz tog sustava vrijednosti izašla upravo radi stvaranja društva bogatstva, poduzetništva i slobodnog tržišta, u kojemu vrijednosti neće podlijegati politički i interesno obojenim medijskim hajkama".
U prijevodu: jest, Sanader ima sve te satove, istina, nije ih prijavio u imovinskoj kartici, ali tko tu činjenicu kritizira najobičnija je komunjara i jalnuški diletant.
"Političari moraju biti bogati"
Ili Mačekovim riječima, koje su mu priskrbile laskavu titulu laureata Feralova shita 2007. godine: "Mislim da se visokom politikom ne bi smio baviti nitko tko nema kuću, dva auta i barem 50 tisuća eura ušteđevine. Tko će premijeru koji živi u stanu od 30 kvadratnih metara vjerovati da može rješavati probleme građana?".
Bilo je tu još laži koje Maček tako gordo naziva "spinom". Primjerice, kad je u novinama objavljena vijest da je Vesna Škare Ožbolt izbačena iz Vlade, žestoko je to opovrgnuo, nazivajući to "zlonamjernim podmetanjima i špekulacijama". Za dan ili dva ministrica je odletjela iz Vlade. Na pitanje novinara zašto više od dva mjeseca na Vladinim web stranicama nema ni jednog novog dokumenta, prijedloga zakona ili izvješća, Maček je odgovorio kako je server već mjesecima pun te da na njemu nema mjesta ni za jednu novu fotografiju ili dokument.
Konačno, ušao je u glasnogovorničke anale priskrbivši Vladi prvu sudsku presudu zbog uskraćivanja podataka. Mislio da je novinarki Radija 101 Jeleni Berković može uskratiti podatke kao što je to činio ostalim njezinim kolegama, no ona se zainatila i Vladu tužila sudu zbog kršenja Zakona o dostupnosti podataka. Kasnije se pravdao da je materijale ostavio na porti ili nešto slično.
Maček je, dakle, o sebi stvorio famu kao o nekakvom spin doktoru, superiornoj glasnogovorničkoj sili koja vuče sve konce i sve drži pod kontrolom. No, njegove ludosti i laži izbile su u javnost čak i u ovakvim medijima, dobrim dijelom sklonima Sanaderu. Za činjenicu da je Sanader još uvijek dobro kotirao u javnosti, može zahvaliti samo premijerovim privatnim odnosima s vlasnicima i glavnim urednicima.
Kad ga trebaš nema ga, kad on tebe treba evo ga
Što je Maček ostavio iza sebe, osim gomile opsjena? U prvom redu, senzibilizirao je hrvatsku javnost na laž, pogotovo na onu koja dolazi iz centra političke moći. Sintagma "lažeš kao Maček" udomaćila se u rječniku dobrog dijela novinara, analitičara, političara pa i običnih konzumenata vijesti. Pored toga, uveo je načelo netransparentnosti i zatvorenosti kao model "komuniciranja" Vlade s javnošću. Sudska presuda nije ga nimalo pokolebala, pronalazio je najbanalnija objašnjenja (poput krcatog servera), redovito propustio objavljivati odluke sa zatvorenih sjednica Vlade (plasirajući ih direktno na objavu u Narodne novine), bilo je tu i bune fotoreportera kojima je bilo onemogućeno slikati premijera, što je sve bio značajan korak unatrag u odnosu na Račanovu otvorenu vladu. Tko zna, možda je to bio recept za izbornu pobjedu: što se manje zna o Vladi, teže ju je napadati.
No, najveća laž koju je Maček uspio prodati hrvatskoj javnosti, bila je ona prema kojoj je glasnogovornik Vlade uspješan spin doktor. Takva fama stvorila se među novinarima koji su je polako usvojili i počeli eksploatirati. Pa tako Mačeka nema kad ga trebaš, nego te on zove kad tebe treba. Dok ga novinari zovu u Vladu, on obilazi redakcije Nacionala i Globusa, pokušavajući ih uvjeriti da na naslovnicama objave Vladinu verziju priče o dionicama HT-a.
Međutim, treba mu priznati jednu stvar. Za razliku od kolega u SDP-u, Maček je posjedovao jednu dobru karakteristiku za tu vrstu posla: novinare je uvijek dočekivao sa smiješkom, čak i onda kad je bio nezadovoljan njihovim pisanjem, nastojeći time omekšati njihovu nabrušenost i prodati im neku novu muljažu. Osim toga, ono mnogo važnije, metodički je skupljao sve novinske članke i medijske objave, obrađivao ih i stvarao sliku o novinarima i medijima u kojima rade. Nerijetko su se u Sanaderovim javnim istupila mogli pronaći odgovori na kritiku, aluzije na neke komentare, često se "krala" novinarska ideja kako bi se napalo protivnički tabora (poput onoga "piškit ću, kakit ću"). Toga u Milanovićevu taboru nije bilo: tamo je vladala teorija urote i psihoza obračuna sa svim medijskim kritičarima.
Zbog svega toga Maček odlazi iz Vlade, ali ne i iz Sanaderove blizine. Za Vladu je možda dobro da je iz vidokruga uklonila notornog "Pinokija", jer je njegova pojava već postala kontraproduktivna, i omogućila mu da osnuje tvrtku koja će - u tome nema nikakve sumnje - odrađivati sve krizne situacije za Sanaderov kabinet. Maček je, dakle, otišao, ali nažalost ne dovoljno daleko. Sada nam više neće lagati u lice, već će to činiti posredno, preko nekog novog spikera, po svemu sudeći, nevažne, blijede, nekonfliktne osobe kao što je Zlatko Mehun.