Rezolucija o otcjepljenju Međimurja od Mađarske jedan je od ključnih političkih i pravnih događaja u završnici raspada Austro-Ugarske Monarhije te u procesu formiranja nove državne stvarnosti na prostoru srednje Europe. Tim je dokumentom formalno izražena volja stanovništva Međimurja da se odvoji od Mađarske i pripoji južnoslavenskoj državi Kraljevini SHS, čime je zaključen dugotrajan proces političkih i nacionalnih prijepora u toj regiji.
Međimurje je stoljećima bilo u sastavu ugarskog dijela Monarhije, premda je većinsko stanovništvo bilo hrvatsko. Tijekom 19. i početkom 20. stoljeća provođena je intenzivna mađarizacija, osobito u školstvu i upravi, što je izazivalo otpor lokalnog stanovništva. Slom Austro-Ugarske 1918. otvorio je pitanje buduće državne pripadnosti tog područja.
U prosincu 1918. hrvatske postrojbe ušle su u Međimurje i preuzele vlast, a središte političkih zbivanja postao je Čakovec. Time je mađarska uprava faktički prestala postojati, no pitanje međunarodnopravnog statusa regije još uvijek nije bilo riješeno. U takvim okolnostima započelo je političko organiziranje lokalnih predstavnika.
Ključni trenutak dogodio se 9. siječnja 1919. godine, kada je u Čakovcu održana Narodna skupština Međimurja. Tom je prilikom donesena Rezolucija kojom se službeno proglašava otcjepljenje Međimurja od Mađarske i izražava želja za priključenjem Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Rezolucija se pozivala na pravo naroda na samoodređenje, jedno od temeljnih načela međunarodnog poretka nakon Prvog svjetskog rata, te je imala snažan politički i simbolički značaj.
Iako sama Rezolucija nije imala izravnu međunarodnopravnu snagu, ona je poslužila kao važan argument na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Konačna potvrda pripadnosti Međimurja Kraljevini SHS uslijedila je 1920. godine potpisivanjem Trianonskog ugovora, kojim su definirane nove granice Mađarske nakon rata.