Ministar turizma i sporta Tonči Glavina izjavio je da će ovogodišnja turistička sezona biti specifična te je apelirao na cijeli turistički sektor da snizi cijene ponuda za 10 do 20 posto.
Ministar bi, razumije se, smanjio cijene. Istina, ne na svojoj vili, ona može ostati kao i prošle godine, ali općenito, smanjio bi cijene. Samo ne bi krenuo od države, jer država je osjetljiv organizam. Ako joj dirnete PDV, odmah joj pozli. Ako joj spomenete osjetno skuplje cestarine od slovenskog vinjetnog modela, državu uhvati slabost.
Ako joj taknete parafiskalne namete, mora sjesti i popiti čašu vode. A kakav ste onda, molim lijepo, ministar, HDZ-ovac, pa i Hrvat općenito, ako od vaše izjave vašu voljenu državu uhvati slabost?
Smanjite očekivanja kako država ne bi morala smanjivati svoja!
Apelira zato ministar - svi u turističkom poslu "moraju smanjiti očekivanja". To je osobito lijepa fraza, "smanjiti očekivanja". Svi bi trebali biti odgovorni. Spustiti cijene. Biti umjereni. Pripaziti da se sezona ne rasprši. Pripaziti da prihodi ne padnu.
Pripaziti da krojači državnog proračuna u studenome, kada Zagreb obavije smog, premijeru na sjednici Užeg kabineta Vlade ne kažu nešto u stilu: "Šefe, nema dovoljno!"
U cijelom tom procesu, gdje trebaju biti odgovorni i vlasnici apartmana i vlasnici restorana i konobari, oni koji peku palačinke i oni koji prodaju kineske igračke na štandovima - samo jedni ne moraju biti odgovorni. Država.
Državu je zanimljivo, ministar Glavina u toj lijepoj vježbi kolektivnog moraliziranja nekako zaboravio spomenuti. A baš je država u tom lancu vrijednosti najveći sudionik. Onaj sa štandom zauzme dva kvadrata. Apartman ima možda trideset. Restoran stane na terasu, kuhinju i nešto stolova. A država se prostire na više od pedeset šest tisuća četvornih kilometara.
Turizam nam se dogodio iz prirodnih i povijesnih razloga, a ne zato što smo dobro planirali
Jer, ne daj Bože, da netko krivo shvati pa pomisli kako mi već treće desetljeće turizam zapravo ne razvijamo, nego nam se događa. Povijest, ratovi, naši junaci, Bog, slučajnosti, zemljopis, kako god želite - sve to nam je dalo dugu, razvedenu, bogatu i predivnu obalu, a raspad Austro-Ugarske ostavio je iza nas gomilu država koje nemaju izlaz na more.
Nekako smo najbliže. Dobri smo domaćini, znamo jezike, imamo i dobre autoceste. Ali treba li graditi hotele ili apartmane? Hoće li primorski gradovi ostati mjesta u kojima se živi ili će se pretvoriti u tematske parkove bez ljudi? Hoćemo li turizam razvijati ili samo puštati da se događa? O tome nema ni riječi.
Na par stotina metara imate hotel s pet zvjezdica i stambene objekte koji se iznajmljuju studentima iz država gdje boca alkohola košta više nego karta do Splita niskobudžetnim prijevoznikom. Pa se onda čudimo "maloj vanpansionskoj potrošnji", jer ekipa uglavnom kupuje pizzete s kečapom.
Ili drugi primjer.
Otočno mjesto koje na papiru ima 70 stanovnika, a u stvarnosti 20 - jer se ostalih 50 prijavilo da ne plaća porez na vikendicu i dobije besplatan prijevoz - u sezoni primi tisuću turista. Ti turisti kupuju u lokalnoj trgovini, koja, naravno, sukladno enormnoj potražnji, podigne cijene. I onda kažemo: raste inflacija. A što drugo očekujete od države koja ima manje od četiri milijuna stanovnika, a godišnje primi preko 20 milijuna turista, i to često platežno sposobnijih od domaćih?
To je razvoj? Ne, to je korištenje prilike po modelu: dok ide - ide. Problem bicikla. A kao što znamo, tu problem nastaje kada se iz bilo kojeg razloga prestanu okretati pedale.
Država ne bi "smanjivala očekivanja" kada se radi o njezinoj potrošnji
Ne može biti ni kriva vlast koja je izmislila da jedan Brač, koji je prirodna, prometna, komunalna i na svaki drugi način cjelina - otok je po definiciji cjelina - ima sedam općina i jedan grad. Otok Vis, koji zimi ima možda par tisuća ljudi, ima dva grada!
Tu čovjek i ministar mora biti osobito nježan. Hrvatska ima stotine općina i gradova, a svaka od njih ima svoje dostojanstvo, svoj grb, svoj dan općine, svoju svečanu sjednicu, svoje komunalno poduzeće, svoju naknadu, svoj pravilnik, svoj cjenik - onaj pravi i onaj za prave ljude.
Mnoge lokalne samouprave imaju i svoju turističku zajednicu. A gdje je nemaju baš svoju, imaju područnu, županijsku, zajedničku, pridruženu ili neku drugu organizacijsku varijantu iz hrvatske administrativne flore, jer ništa kod nas ne smije biti jednostavno.
Turističku zajednicu koja, istina, nije napravila nikakvu razvojnu strategiju. Jer razvoj je, priznajmo, vrlo opasna stvar. Ako napravite strategiju za male iznajmljivače, zamjerit će se hoteli.
Ako strategiju napišete za hotele, zamjerit će se mali iznajmljivači. Zato je najbolje uzeti službenu karticu, naručiti brošuru, ažurirati logotip i otići na turistički sajam u Düsseldorfu, kao da je 1974., samo umjesto postera imamo roll-up banner.
Nitko se nije sjetio da bi tu mogli početi s "rasterećenjem", "uštedama", pa da bi eto država mogla početi "smanjivati očekivanja". Opasne su to za političara teme...
Zato se ministar Glavina drži sigurnog. Apelira. Ne baš za svoj apartman, apelira onako općenito, za druge. Sve drugo bi naime bilo opasno.
Pojednostaviti sustav? Pitati treba li baš svaka općina imati administrativni aparat kao da upravlja omanjom državom? Donijeti neke strategije gdje bi jasno rekli kakav turizam želimo pa se time zamjerili ili jednoj ili drugoj skupini birača?
Cijene počinju kod države, a ne kod iznajmljivača i restorana
Postoji nešto još gore. Moglo bi se dogoditi da netko otkrije kako cijena apartmana ne počinje kod iznajmljivača, a cijena večere ne počinje kada sjednete za stol, nego puno ranije: kod države.
Ugradi se kroz PDV, među višima u Europi, ugradi se kroz porez na dohodak, kroz porez na dobit, kroz doprinose na plaću, kroz cijenu rada, kroz turističke pristojbe, članarine turističkim zajednicama, komunalne naknade, komunalne doprinose, naknade za uređenje voda, parafiskalne namete, cestarine, koncesije, javna davanja i sve one male obvezne stavke koje vam samo dolaze ako imate obrt ili firmu.
Ugradi se država i u rad konobara, sobarice, čistačice, recepcionara i kuhara. Svaki taj radnik ima neto plaću, ali oko nje stoji cijela državna konstrukcija bruto iznosa, doprinosa, poreza, evidencija, obračuna i propisa. Ne da stoji bruto - nego stoji i bruto II, jer običan bruto državi nije dovoljan!
Kada se svi ti troškovi sliju u cijenu noćenja, ručka, parkinga i kuglice sladoleda, država stane pred mikrofone i s blagim izrazom zabrinutosti kaže privatnicima da bi bilo lijepo kada bi malo spustili cijene, kako bi eto pomogli toj istoj državi.
Čekam naredni stupanj, ako sezona nekom nesrećom krene malo lošije. Ako ne spustite cijene - niste dovoljno Hrvat. Jer pravi domoljub ne pita, odmah spušta cijene kako bi pomogao, ne ministru, ne turizmu, nego Hrvatskoj.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala