U vremenu kada je Francuskom harala revolucija i događali su se neki od najvećih društvenih obrata u ljudskoj povijesti, nastala je potreba da se ozakoni novi sustav. Francuska revolucija nastojala je ukinuti stari politički sistem te stvoriti društvo u kojemu vlada zakon, a ne kralj. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina najbolje opisuje želje i promjene koje su htjeli revolucionari. Na današnji dan je usvojena.
Prosvjetiteljstvo kao preduvjet novoj Europi
Europa kasnog 18. stoljeća bila je mjesto promjena. Ideje prosvjetiteljstva bile su duboko utkane u mislima obrazovanih i školovanih ljudi. Većina njih odbacila je staro vjerovanje da je kralj poslanik od Boga i da je njegova funkcija gotovo božanstvena te da zbog toga treba biti nasljedna. Osim toga, oni su prihvatili prosvjetiteljsku ideju da su svi ljudi jednaki te da bi se takvima i trebali tretirati pred sudom. Ideja ljudske slobode i prirodnog prava također se činila logična.
Prosvjetiteljstvo je svakako utjecalo na Francusku revoluciju, a 1789. godine počeo je show u Parizu koji će preobraziti cijeli kontinent u idućih 100 godina. Ipak, prije nego što su revolucionarne ideje prešle granice Francuske, čelnici nove francuske vlade napisali su dokument koji će postati osnova budućeg francuskog ustava.
Sadržaj Deklaracije
Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina ispisao je Marquis de Lafayette uz pomoć američkog odvjetnika Thomasa Jeffersona. Jefferson je ukomponirao ideje Deklaracije neovisnosti koju je napisao u SAD-u 1776. u francuski dokument. Finalnu verziju uredio je francuski teoretičar i klerik Abbé Sieyès koji se fokusirao na ljudska prava i slobode.
Prvi članak Deklaracije govori da su svi ljudi rođeni slobodni i jednaki pred zakonom. Kako je Francuska revolucija počela radi nejednakosti francuskih staleža, bilo je bitno da se jednakost stavi na prvo mjesto. Deklaracija govori i o političkim organizacijama. Smatra da svakoj političkoj stranci cilj mora biti očuvanje prirodnih prava čovjeka poput slobode, sigurnosti, otpora i prava na posjedovanje.
Dokument slobodu definira kao neograničenu. Svatko može raditi što želi sve dok njegova sloboda ne ograničava tuđu. Dakle, granica nečije slobode je samo tuđa sloboda. Zakoni su potrebni takvom društvu kako bi se ono zaštitilo od nestabilnosti.
Kad je u pitanju kršenje zakona, svaki pojedinac smatra se nevinim sve dok se ne dokaže suprotno. Također, nitko ne može biti diskreditiran radi svojih uvjerenja, pogotovo vjerskih uvjerenja. U Deklaraciji se ističe vjerska sloboda neovisno o afilijaciji.
Dokument je postao osnova francuskog ustava iz 1791. godine u kojemu je ograničena moć francuskog kralja, uvedena je trodioba vlasti te su priznate ljudske slobode i jednakost pred zakonom. Bio je to početak vladavine prava. Iako vrlo krhka u početku, vladavina prava bilo je ono što su htjeli svi revolucionarni pokreti sredinom 19. stoljeća.
Kako je društvo napredovalo i pojavio se novi srednji sloj, politički vrh morao je sve više slušati javnost te pristati na ustav i zakone koji ograničavaju apsolutnu moć monarhista. Temeljne promjene koje se događaju u Europi tijekom 19. stoljeća počele su s Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina pa upravo zato rani novi vijek dijelimo u dvije etape: onu prije te onu nakon Francuske revolucije.