Jedina kraljica na austrijskom tronu rodila se na današnji dan 1717. godine. Žena koja je vladala 40 godina kao hrvatsko-ugarska i češka kraljica nikad nije trebala zasjesti na austrijski tron, no okolnosti u kojima je rođena omogućile su joj sasvim drukčiji životni put.
Njen otac Karlo VI. bio je svjestan pritiska oko nasljedstva. Habsburška loza nije imala ni jednog muškog nasljednika, stoga je bilo bitno da kralj dobije sina. 1716. Karlo je mislio da je taj problem riješen, no njegov sin Leopold umro je u dobi od samo sedam mjeseci.
Marija Terezija naslijedila je svog oca 1740. godine. Karlo je prije svoje smrti nastojao osigurati potporu aristokratskih krugova da priznaju imenovanje Marije Terezije sljedećom kraljicom, odnosno caricom. Najveći protivnik te ideje bio je pruski kralj Fridrik II., koji je odmah po Karlovoj smrti okupirao Šlesku i započeo Rat za austrijsko naslijeđe, koji je trajao osam godina.
23-godišnja kraljica odmah se našla u velikim problemima radi Pruske. Nije uspjela povratiti Šlesku, no dobila je kraljevsko priznanje od Fridrika II., a spor je riješen tako da je njen muž Franjo Lotarinški postao novim carem Svetog Rimskog Carstva. Iako je de facto bila carica, službeno tu titulu nije nosila, no njeni odani krugovi uvijek su ju zvali caricom, a ne kraljicom.
Provođenje reformi
Marija Terezija posebnu je pozornost obraćala na unutrašnja pitanja. Poznata je kao jedna od prosvijećenih vladara, smatrala je da se obrazovanjem i brigom za običnog čovjeka može postići i bolje društvo. Bila je inspirirana Voltaireom, Rousseauom i mnogim drugim misliocima tog vremena. Otvarala je škole i akademije, među kojima se nalazi i Theresianum – vojna akademija na kojoj su se školovali i mnogi Hrvati.
Zanimala ju je i sekularizacija školstva. Isusovcima je oduzela mnoge posjede na kojima su se nalazile obrazovne ustanove i uvela je obavezno osnovnoškolsko obrazovanje za sve dječake i djevojčice. Ta reforma izazvala je veliki revolt među seljacima koji su htjeli da im djeca rade u polju, a ne da se bave nekim glupostima poput matematike i lektire. Međutim, u tim stvarima je bila uporna i uhitila je one najglasnije koji nisu željeli promjene.
Tijekom njene vladavine također je ukinuta praksa progona vještica. Smatrala je da je smrtna kazna nešto barbarsko te da nije u skladu s kršćanskim učenjima. Osim toga, kao majka šesnaestero djece, posvetila se pitanju medicinskih pitanja u svojoj zemlji. Otvarala je bolnice, a još više rađaonica; čime je popravila demografsku sliku u austrijskim zemljama.
U hrvatskim udžbenicima često se naglašavaju njeni napori da poboljša status kmetova u zemlji. Izdavala je urbare, posebne dokumente koji su uredili odnos između feudalaca i kmetova. Smanjene su obveze kmetova i određena je maksimalna tlaka, a dio kmetskih obveza pretvoreno je u državni porez. Naravno da je takva reforma nailazila na otpor među plemićima, no Marija Terezija imala je svoj prosvjetiteljski plan i sprovela ga je neovisno o pritužbama.
U Hrvatskoj je stekla veliku popularnost kada je osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće, posebno upravno tijelo u kojem su se nalazili pojedinci odani austrijskom dvoru. Od 1767. do 1779. godine Hrvatska je imala poseban položaj koji nije ovisio o Mađarskoj. Poslovi su se dogovarali isključivo s Austrijom, zaobilazeći prohtjeve mađarskih plemića.
Međutim, ovlasti Vijeća preseljeni su 1779. godine na Ugarsko namjesničko vijeće, čime je Hrvatska postala potpuno podložna Mađarskoj. Hrvatska politika 19. stoljeća i nastojanja da se odupru mađarskoj hegemoniji uvelike je određena ovim događajima.
Franjo Lotarinški umire 1765. godine, a nakon njegove smrti Marijin sin Josip postaje njen suvladar i uči se kako bi jednog dana naslijedio majku. Vladavina Marije Terezije završava njenom smrću 1780. godine. Vladala je punih 40 godina te ostavila dubok trag u povijesti srednje Europe.