Foto: Time to Talk
U okviru projekta “It’s Time to Talk!” ispitano je oko 2 000 djece (52 posto djevojčica i 48 posto dječaka) starosti do 5 do 18 godina iz 36 zemalja svijeta koje se nalaze u Africi, Aziji, Južnoj Americi i Europi (s naglaskom na Srbiju, Kosovo i Albaniju), a istraživanje će u potpunosti biti predstavljeno na Međunarodnoj organizaciji rada (ILO) koja se ovih dana održava u Argentini. Index je dobio uvid u studiju od 180 stranica, koja prvi put otkriva što o svojoj situaciji, u kojoj nemaju mogućnost za pravo djetinjstvo i mladost, misle djeca koja su zbog socioekonomskih uvjeta država u kojima žive prisiljena raditi od malih nogu.
Rezultati su donekle iznenađujući te pokazuju da se veliki dio ispitane djece ponosi time što mogu novčano dati doprinos preživljavanju svoje cijele obitelji, ali i da se žale na često grozne uvjete rade, nepravdu i eksploataciju kojoj su izloženi. Unatoč svojoj mladoj dobi, ispitanici prepoznaju kada se prema njima poslodavci ne odnose na fer način, dok njihov osjećaj ponosa zbog dobro obavljenog posla svjedoči o tome kako su ogromne ekonomske i kulturološke razlike između bogatih zemlja svijeta u kojima bi dječji rad bio nevjerojatan skandal i posve neprihvatljiv i siromašnijih kontinenata na kojima je zapravo uobičajena pojava.
11-godišnjak koji svaki dan najmanje četiri sata sakuplja plastičnu ambalažu
Jedan od takvih primjera je 11-godišnjak iz Mianmara, koji svaki dan provodi najmanje četiri sata sakupljajući i prodajući plastične boce. Njegov uobičajeni dnevni raspored izgleda ovako: budi se u 3 ujutro, u 4 mora pomesti dvorište potleušice u kojoj živi s obitelji, a u 6 slijedi pranje i spremanje za školu, u kojoj mora biti u 7 sati ujutro. Škola traje do 11 sati te nakon ručka, od podne pa do 16 sati ili duže, dječak sakuplja plastičnu ambalažu jer bi bez tog prihoda budžet njegove obitelji bio nedovoljan da pokrije njihove najosnovnije potrebe. Slobodno vrijeme ima između 16 i 18 sati, nakon toga slijedi večera i u 21 sat je vrijeme za spavanje.
No, dok ovaj 11-godišnjak iz Mianmara ipak dobiva neki novac za svoj svakodnevni rad, mnoga djeca rade neplaćeno. To je također jedan od važnijih zaključaka studije - 150 milijuna djece koja danas rade na svijetu rade u raznolikim uvjetima i u nizu formalnih i neformalnih ekonomskih sektora. Primjerice, djeca koja žive u ruralnim područjima mnogo više rade u poljoprivredi i stočarstvu nego djeca koja žive u gradovima ili izbjegličkim kampovima. Djeca ponajviše rade u turističkoj i uslužnoj industriji (npr. u hotelima i restoranima), u rudnicima, na plantažama, kao ispomoć u bogatijim kućanstvima, te u tvornicama, napose u tekstilnoj industriji.
Djecu su pitali i koja je njihova motivacija za rad, a iz njihovih se odgovora može izvući osam glavnih razloga: 1. kako bi pomogli roditeljima, 2. zbog siromaštva, 3. iz želje da imaju novca kupiti proizvode koji ne pokrivaju najosnovnije potrebe (npr. igračke), 4. kako bi mogli nastaviti svoje obrazovanje, 5. iz zadovoljstva, 6. kako bi naučili nove vještine, 7. iz želje za boljom budućnosti i 8. zbog zdravlja i pristupa sanitarnom čvoru. U svakom slučaju, neka djeca osjećaju obavezu ili pritisak da rade (oko 44 posto ispitanih), ali neka imaju više prostora da sami donesu odluku o tome (oko 23 posto ispitanih). Zanimljivo, najviše djece koja smatraju da imaju značajan udio u odlučivanju o tome hoće li raditi žive u Južnoj Americi, dok je većina djece koja rade u Aziji i Africi manje-više prisiljena raditi.
Veliki strah od fizičkog i seksualnog nasilja
Na svojim radnim mjestima ispitana djeca se najviše plaše fizičkog nasilja (a djevojčice dodatno i seksualnog zlostavljanja) te ozljeda, loših uvjeta rada i teškog fizičkog posla, mnogi osjećaju frustracije zbog toga kako se poslodavci odnose prema njima, a osjećaju i zamor te se osjećaju tužno i izolirano jer ih iskorištavaju i na poslu i unutar obitelji. Poseban strah je pak da će zbog obaveza na poslu morati obustaviti školovanje, koje većina vidi kao najvažniji način da se izvuku iz okolnosti u kojima se nalaze. Većina djece izjasnila se da se prema njima poslodavci ne odnose s poštovanjem, ali ni druga djeca koja ne moraju raditi te im se rugaju jer oni moraju.
13-godišnja djevojčica iz Zimbabvea ovako opisuje svoj uobičajeni dan: ustaje u 4 ujutro, nakon čega mora donijeti vodu u kuću koja je bez osnovnih sanitarnih instalacija. Zadatak joj je oprati suđe nakon obiteljskog doručka, nakon čega se na brzinu okupa i kreće u školu. Nakon škole radi na obiteljskoj oranici ostatak dana, a naročito joj teško pada kopanje. Nakon toga mora sakupiti drva za vatru na kojoj će se skuhati večera, poslije koje se brine o tome da mlađa braća i sestre odu spavati, te ih i poučava o pravilima ponašanja. “Jedino vrijeme za odmor koje imam je kada spavam. Blagoslov je biti dijete koje radi jer ću tako brže postati samostalna. Ali trebala bih raditi samo stvari koje mogu raditi djeca i trebala bih imati više vremena da se odmorim”, kaže ova djevojčica iz Zimbabvea.
Djeca koja rade u poljoprivredi
Mnoga su djeca zadužena za maloprodaju voća i povrća na tržnicama te su u studiji ispitane 124 djevojčice i 11 dječaka kojima je to posao. Jedan od njih je i 11-godišnjak s Kosova, koji svaki dan od 7:30 do 11 sati na lokalnoj tržnici prodaje voće i povrće, a poslijepodne ide u školu. On ističe da zadaću mora onda uvijek raditi navečer jer, otkad se u 7 ujutro probudi do popodnevne smjene, u školi većinom nema vremena za učenje.
To je ipak mnogo lakša situacija od one u kojoj se nalazi 14-godišnjakinja iz Sirije koja je s obitelji već godinama izbjeglica u Jordanu. Ona se svaki dan budi u 4 ujutro, preskače doručak jer mora autobusom putovati do radnog mjesta na poljoprivrednoj farmi. Tamo je od 7 ujutro do 5 navečer te mora brati plodove, piljiti korov i raditi razne druge poslove u uzgoju voća i povrća. Kaže da joj poslodavci prijete i deru se na nju ako po njihovom mišljenju ne radi dovoljno brzo. Nema pristup pitkoj vodi unatoč tome što je na farmi te može piti samo vodu koju donese sa sobom. Nakon što završi s poslom opet mora putovati autobusom oko sat vremena do izbjegličkog kampa u kojem živi, te se kada dođe doma prvo istušira. Oko 19 sati cijela obitelji zajednički večera, a nakon toga ova 14-godišnjakinja pomaže oko kućanskih poslova poput pranja rublja, te ima oko sat-dva vremena za gledati TV. Ide spavati oko 22 sata. Za pohađanje škole nema vremena.
Kako izgleda dan djevojčice koja radi u afričkom rudniku zlata
Jednako je depresivna i svakodnevica 13-godišnjakinje iz Burkine Faso koja je razgovarala s autorima studije. Ona radi u rudniku zlata, u kojemu je svaki dan od 9:30 do 17 sati. Ona svaki dan ustaje oko 7 sati te prvo mora donijeti vodu kako bi se mogla oprati, a onda doručkuje i sprema što će ručati tijekom kratke pauze u rudniku u kojem cijeli dan kopa.
Do rudnika mora putovati oko 45 minuta, što znači da svaki dan potroši sat i pol na putovanje do i od radnog mjesta. Kada se oko 18 sati vrati s posla, mora skuhati večeru, a poslije objeda se okupa. Od 20 do 21 sat ima vremena družiti se s prijateljima, a na spavanje ide najkasnije oko 21:30 sati.
Zakoni koji štite djecu se ne provode
Za hrvatski je kontekst nezamislivo koliko se često donošenje vode spominje kao jedna od najvažnijih radnih aktivnosti siromašne djece diljem svijeta. U podjeli poslova unutar društvenog konteksta u kojem tekuća voda u domu predstavlja više izuzetak nego pravilo, djeca svaki dan moraju nositi litre i litre vode s obližnjih izvora do svojeg doma. No, kao što se vidi iz već spomenutih priča, donošenje vode je za veliku većinu tek početak dugog radnog dana.
Studija je pokazala, što baš i nije iznenađujuće, da su djeca koja rade slabo ili nikako upoznata sa zakonima koji štite njihova prava i koji se očito loše ili nikako provode. Vladama i međunarodnim organizacijama ova studija nudi i niz preporuka kako bi mogli poboljšati uvjete života djece koja rade i zaustaviti radnu eksploataciju djece. U svakom slučaju, riječ je o fascinantnom štivu koje nudi uvid u jedan aspekt globalizacije koji je dosad bio skoro posve neistražen.