Pisali smo puno o onome što se sve češće događa na ulicama hrvatskih gradova i o čemu se sve češće piše, ali što ne dobiva podjednaku pažnju – maloljetničko nasilje, odnosno nasilje u kojemu su maloljetnici glavni akteri i/ili ujedno i njegove žrtve.
Imamo konstantno maltretiranje maloljetničkih bandi na istoku Zagreba, o čemu se najmanje govori, imamo mnogo slučajeva vršnjačkog nasilja (o čemu se srećom sve više piše i govori), imamo navijačko nasilje (usmjereno često protiv nacionalnih i drugih manjina), napade na novinare, imamo "obična" ulična razbojništva, pa i paljenje Vjesnika, što su uzrokovali maloljetnici i mlađi punoljetnici, u još uvijek skroz nerazjašnjenim okolnostima...
Nameće se pitanje objašnjava li dovoljno izraz "maloljetničko nasilje" ili je bolje da sva ova nasilja kategoriziramo drugačije jer ovdje se ipak radi o prilično različitim događajima, okolnostima i motivima? I ako uopće izraz "maloljetničko nasilje" ima ikakvu svrhu, koja je to?
Osvrnimo se zato na neke različite primjere u kojima su sudjelovali maloljetnici zadnjih tjedana/mjeseci. Haranja maloljetničkih bandi na istoku Zagreba moglo bi se opisati tipičnim uličnim, banditskim razbojništvom povezanim sa specifičnom socijalnom situacijom počinitelja; vršnjačko nasilje u školi povezano je s krnjenjem autoriteta nastavnika, često vrlo toksičnim djelovanjem roditelja na vlastitu djecu, ali i na nastavnike.
Napadi na nacionalne manjine i njihove događaje mogu se okarakterizirati kao nasilje iz etničke/nacionalne mržnje; tučnjava na Trgu bana Jelačića i dan poslije na Interliberu izgleda da je motivirana navijačko-regionalistički; palež Vjesnika pak je nešto što proizlazi iz, čini se, sasvim novog fenomena "digitalnih izazova"...
To su očite razlike, pa je zato površno sve ove događaje stavljati pod "istu kapu". "Djeca nisu dobro" - može se čuti sve češće. No, to da djeca nisu dobro ima više lica: razapeta između odbijanja autoriteta nastavnika i prezaštitnički (a opet i preambicioznih) nastrojenih roditelja; jako aficirana "digitalijama" punih algoritamskih ekstremizama i kojekakvih bizarnih izazova i ideja; mentalno "oštećena" (bilježi se pojam ozbiljnih psihijatrijskih dijagnoza u maloljetnika); ukotvljena u specifičnu socijalnu i kulturološki situaciju koja nerijetko vodi kriminalu... Vodeći se tom kategorizacijom, pokušajmo vidjeti dio po dio o čemu se sve radi.
Prvo, škole i trokut "učenici-nastavnici-roditelji". Nastavnici sve više gube autoritet u školama, do te mjere da kao što su nekoć učenici strahovali pred roditeljima ako bi nastavnik nešto rekao, tako sada nastavnici strahuju pred roditeljima ako se išta usude reći (jer napraviti mogu vrlo malo) učenicima.
To potpuno obrtanje odnosa praćeno je kontinuiranim trendom pedagoškog pedocentrizma ("dijete u središtu" često znači i da je "dijete uvijek u pravu") koji je sve više stezao remen oko ovlasti nastavnika. Još se autor ovih redaka, mlađi čovjek, sjeća da u školi nije bilo ništa neobično ako bi nastavnik stjerao radi lošeg ponašanja učenika u kut – danas bi o tome odmah brujale naslovnice i institucije.
Nadalje, školski je sustav preopterećen pravilima, procedurama i protokolima (hipernormativizan), pa je bilo kakvo jače pokretanje nekog disciplinskog postupka praktički onemogućeno vremenskim trajanjem, uplivom hrpe aktera (pedagozi, psiholozi, socijalne službe, roditelji, ravnatelji, nastavnici...) i posljedičnom sporošću, a često i opasnošću cijelog postupka. Jednostavno, nastavnici odbijaju nakon svega imati "previše problema u životu" zbog nekog neposlušnog malog.
Konačno, tu je i ideologija hiper-ambicioznosti i "pet-nulaštva" - ocjene su potpuno devalvirale kao ikakav pokazatelj, nerijetko se sve ispod prosjeka 5,00 (riječima: "pet-nula") smatra neuspjehom i razlogom više da se vrši pritisak na nastavnike i školu. Ravnatelji mahom dižu ruke od svega...
Drugo, "digitalije" i algoritmi. Hrpa ekrana ne samo u školi nego i općenito u životu prešla je put od simbola progresa ("konačno u 21. stoljeće"!) do nečega što treba ograničavati. O tome smo također pisali.
Tri su najveća problema sa sveprožimanjem digitalnih tehnologija među djecom i mladima:
Navodno je čak i palež Vjesnika u nekoj vezi s nekim izazovom s mreže Tik-tok. Možemo samo pretpostaviti koliko narušavanje granice između "virtuale" i stvarnosti ima utjecaj na doživljaj nasilja...
Treće, mentalna oštećenja. Nije novost da postoji porast psihijatrijskih dijagnoza kod djece i mladih. To je problem koji je eskalirao u pandemijskom i neposredno postpandemijskom razdoblju, koji je izgleda katalizirao ono što je dugo tinjalo ispod površine.
Svi gore navedeni problemi - od potpunog kaosa po pitanju tko je, za što i gdje autoritet, preko hiperambiciozno-narcističkih "zahtjeva okoline", sve do virtualnih čudesa - povezani su s opadanjem mentalnog zdravlja u mladih.
Agresija u slučaju nasilnika te povlačenje u slučaju žrtve dvije su strane istog novčića – nepostojanja jasne unutarnje i vanjske vertikale koja bi upravljala životima u najosjetljivijem razdoblju. A sad zamislimo, mi svi ostali, kada ti mladi uđu u svijet rada, te kada ćemo iz njihovih redova morati regrutirati, između ostalog, i liječnike, majstore, čuvare sigurnosti, graditelje i sve ostale poslove za koje je potrebna neka vještina, neko umijeće od vitalnog interesa....
Četvrto, specifična socijalna i kulturološka situacija. Ovaj problem posebno nadilazi ekskluzivno maloljetnički problem, ali izgleda da se upravo na toj populaciji može najmalignije odraziti. Nemali broj maloljetnika koji dolaze iz obitelji socijalnih slučajeva, roditelja u sukobu sa zakonom, pripadnika deklasiranih slojeva, a nerijetko i neke manjine (poput romske) sa specifičnim običajima i dugom tradicijom vezanosti za socijalu, okreću se organiziranju u bande i posežu za uličnim razbojništvom, kriminalom i ostalim vrstama nasilja.
Kad se takvi slučajevi spoje s problemima školskog sustava i ostalim institucionalnim slabostima, dobiva se kombinacija u kojoj prevladava čista anarhija - svi nadležni i "odgovorni" u školskom i socijalnom sustavu dižu ruke, čak i policija (čitaj: država) ne reagira i povlači se...
Ne, nemamo problem s nasiljem koji bi se mogao nazvati ekskluzivno "maloljetničkim", nego imamo mnoge probleme koji se posebno na razne načine odražavaju upravo na maloljetnicima. Oni nisu svodivi pod jedan problem i veliko bi pojednostavljivanje bilo kada bi se oni pokušali reducirati na samo jednu stvar.
Imamo problem autoriteta, općih društvenih vrijednosti, društvene anomije, predominacije digitalne tehnologije i virtualne radikalizacije, institucionalnog, socijalnog i pravnog sustava. Taj se problem, sasvim očito, ne rješava frazama poput "područje nulte stope tolerancije na nasilje", niti zazivom mnogih novih komisija, povjerenstava, radnih skupina i radionica...
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala