Nakon 62 godine viđen sisavac s bodljama ježa, njuškom mravojeda i stopalima krtice

Screenshot: X

ZNANSTVENICI su ponovno otkrili davno izgubljenu vrstu sisavca koja ima bodlje ježa, njušku mravojeda i stopala krtice. Životinja je snimljena u Kiklopovim planinama u Indoneziji više od 60 godina nakon što je posljednji put viđena, prenosi Guardian.

Attenboroughova dugokljuna ehidna, nazvana po britanskom prirodoslovcu Davidu Attenboroughu, prvi je put nakon 1961. snimljena kamerom tijekom zadnjeg dana četverotjedne ekspedicije koju su predvodili znanstvenici sa Sveučilišta Oxford u lipnju i srpnju.

Dijele ime s mitološkim stvorenjjima

Spustivši se s planina na kraju putovanja, biolog James Kempton pronašao je slike malog stvorenja koje hoda kroz šumsko šipražje. "Postojao je velik osjećaj euforije, ali i olakšanja što sam proveo toliko dugo na terenu bez nagrade sve do posljednjeg dana", kazao je opisujući trenutak kad je prvi put vidio snimku sa suradnicima iz indonezijske konzervatorske grupe Yappenda.

"Vikao sam svojim kolegama koji su još ostali i govorio 'našli smo, našli smo' - trčao sam od svog stola do dnevne sobe i zagrlio dečke", dodao je. Ehidne dijele svoje ime s grčkim mitološkim stvorenjima. Opisuju ih kao sramežljive, noćne stanovnike jazbina koje je jako teško pronaći.

"Razlog zbog kojeg se čine tako drugačijim od drugih sisavaca je to što su pripadnici monotremesa, skupine koja polaže jaja i koja se odvojila od ostatka stabla sisavaca prije otprilike 200 milijuna godina", naveo je Kempton. Vrsta je dosad samo jednom znanstveno zabilježena, što je učinio nizozemski botaničar 1961. Drugačija vrsta ehidne nalazi se diljem Australije i nizinske Nove Gvineje.

Ugrađene u lokalnu kulturu

Kemptonov tim preživio je potres, malariju, pa čak i pijavicu zakačenu za očnu jabučicu tijekom svog putovanja. Surađivali su s lokalnim selom Yongsu Sapari u istraživanju zabačenog terena sjeveroistočne Papue, indonezijske provincije. 

Ehidna je ugrađena u lokalnu kulturu, uključujući tradiciju prema kojoj se sukobi rješavaju slanjem jedne strane u nesporazumu u šumu da traži sisavca, a druge u ocean da pronađe marlina, prema starješinama.

Smatralo se da je oba stvorenja toliko teško pronaći da su često bila potrebna desetljeća ili čitava generacija da ih se locira, ali kada su ih jednom pronašli, životinje su simbolizirale kraj sukoba i povratak skladnim odnosima.