INSTITUT američke svemirske agencije NASA Institute for Advanced Concepts (NIAC) poznat je po svojoj podršci neobičnim idejama na polju astronomije i istraživanja svemira. Od ponovne uspostave 2011. godine podupirao je niz projekata u sklopu trofaznog programa.
No do sada su samo tri projekta dobila financiranje za treću fazu. A jedan od njih upravo je objavio izvješće u kojem se opisuje kreiranje teleskopa koji bi mogao na efikasan način vidjeti biosignature na obližnjim egzoplanetima. Za to bi koristio čudan postupak – gravitacijsku leću Sunca.
Treća faza projekta financirana je s 2 milijuna američkih dolara. Fizičar Slava Turyshev, glavni voditelj prve dvije faze projekta, udružio se prilikom pisanja izvješća s korporacijom The Aerospace. U izvješću Centauri Dreams se u detalje opisuje koncept misije i definira koje tehnologije već postoje, a koje treba još razvijati.
Što je točno SGL?
Umjesto lansiranja velike letjelice kojoj bi trebalo dugo vremena da dospije na udaljena područja u svemiru, predložena misija bi lansirala nekoliko malih kockastih satelita koji bi se tijekom 25-godišnjeg putovanja do točke solarne gravitacijske leće (SGL) sami sastavili u jedno kompaktno tijelo.
SGL je zapravo ravna linija između neke zvijezde oko koje orbitira egzoplanet i negdje između 550 do 1000 astronomskih jedinica (AJ) od Sunca. Radi se o ogromnoj udaljenosti, puno većoj nego 156 AJ za koje je Voyageru 1 trebalo 44 godine da ih prijeđe, piše Universe Today.
Astronomska jedinica je mjerna jedinica za duljinu koja se koristi u astronomiji. Približno je jednaka prosječnoj udaljenosti Zemlje od Sunca (oko 150 milijuna kilometara).
Posebna metoda
Postavlja se pitanje kako bi svemirska letjelica mogla stići na tri puta veću udaljenost, za gotovo pola vremena? Jednostavno – skoro pa će zaroniti u Sunce. Korištenje sunčeve gravitacije je već isprobana metoda. Najbrža letjelica do sada, solarna sonda Parker, koristila se upravo tom metodom.
Međutim, takve brzine nije lako postići, pogotovo ako se radi o više objekata, a ne samo o jednome. Prvi problem je tehničke prirode. Solarna jedra, glavni pogon ove misije, ne funkcioniraju tako dobro kada se izlože intenzitetu Sunca koji bi bio potreban za gravitacijsku praćku.
Osim toga, elektronika u sustavu morala bi biti mnogo otpornija na zračenje od trenutno postojeće tehnologije. Međutim, oba ova problema imaju potencijalna rješenja na kojima znanstvenici trenutno rade.
Još jedna poteškoća bila bi koordiniranje prolazaka više satelita kroz ovu vrstu mukotrpnog gravitacijskog manevra, a da se istovremeno mogu koordinirano spojiti kako bi se formirao funkcionalni teleskop.
No stručnjaci koji rade na projektu smatraju da će sateliti imati više nego dovoljno vremena da se tijekom 25-godišnjeg putovanja spoje u kohezivnu cjelinu. Nakon spajanja imali bismo tehnologiju kojom bi se mogle dobiti najbolje slike egzoplaneta do sada.
Nevjerojatno jasna slika potencijalno nastanjivog egzoplaneta
Još uvijek se raspravlja o tome koji bi egzoplanet bio najbolji kandidat u slučaju pokretanja misije, budući da smo ih do sada pronašli više od 50 u zonama njihovih zvijezda koje su pogodne za razvoj života.
Za sada je financirana samo izrada treće faze projekta i pitanje hoće li sama misija dobiti sva potrebna sredstva. No mnogi projekti započnu upravo na ovaj način, s detaljnim planiranjem, s time da ova misija ima veći potencijal od većine. Uz malo sreće, možda ćemo u jednom trenutku u sljedećih nekoliko desetljeća dobiti nevjerojatno jasnu sliku potencijalno nastanjivog egzoplaneta.