Screenshot: HRT
NATAŠU ŠKARIČIĆ koja slovi za jednu od najboljih i nagrađivanih istraživačkih novinarki u Hrvatskoj koja već dugo godina prati sve nepravilnosti i afere vezane uz zdravstvo intervjuirao je portal protivkorupcije.udd.hr, koji vodi projekt Umrežimo se protiv korupcije. U njemu je pričala o transparentnosti zdravstvenog sustava u Hrvatskoj od prije 20-ak godina do danas. Intervju prenosimo u cijelosti.
Ne, dapače. Budući da se danas više raspitujemo za otvorenost procesa u zdravstvu i da više znamo o fatalnim posljedicama zatvorenosti sistema po proračun i po prava bolesnika, mislim da je u redu reći da je danas stanje lošije nego prije dvadesetak godina jer je nešto veća kolizija između potrebe za poznavanjem sustava i njegove potpune nedemokratičnosti. Pored toga, na početku tranzicije 90-ih još smo mogli govoriti o nesnalaženju i nismo imali ni takve mogućnosti ni očekivanja od informatizacije zdravstva, ali 2015. godine je civilizacijska sramota na kojoj se razini nalazimo i koliko je informatizacija malo učinila za vidljivost i razumljivost zdravstva, da ne spominjem njegovu samoevaluaciju koja je u nultoj fazi. Nije mala stvar ni to što je 11 godina prošlo od donošenja prvog Zakona o zaštiti prava pacijenata, a da danas samo na rijetkim odjelima u Hrvatskoj možete dobiti svoju medicinsku dokumentaciju, dok su ostala prava još uvijek znanstvena fantastika. U zadnje vrijeme sve više mislim da bi jedino rješenje bilo da mijenjamo osnovne postavke univerzalnog zdravstvenog osiguranja, možda da se rješavamo Bismarckovog modela koji je kod nas unakarađen, a krenemo prema modelu financiranja iz općih poreza, odnosno Beveridge modelu. Jasno, to samo po sebi ne bi značilo mnogo, ako ne bi jačalo inkluziju građana u procese odlučivanja o distribuciji resursa, ali možda je to jedini put da se to dogodi bez dodatnog narušavanja materijalnih i ljudskih prava u sustavu zdravstva…
Korupcija u zdravstvu je, kako to u knjizi istoimenog naziva ističe dr. Dražen Gorjanski, daleko kompleksnija i razgranatija od običnog mita?
Jasno da je kompleksnija, ona je sastavni dio temeljnih procesa u zdravstvu i odnosa glavnih dionika. Gorjanski tvrdi da je korupcija sve ono što deformira smisao javnog sektora i gura ga prema bavljenju profitom, umjesto prema poboljšanju zdravlja opće populacije i liječenju pojedinaca. S time se relativno lako složiti, međutim, problem je u tome što sam humanistički koncept „prava na zdravlje“ iz kojega proizlaze državni sistemi zdravstvene zaštite proizvodi cijeli niz konfliktnih pozicija, jer u mnogočemu nije jasno o čemu se zapravo radi. Činjenica je, međutim, da je pravo na zdravlje često shvaćeno kao pravo na pristup neograničenim količinama resursa, neovisno o njihovoj smislenosti i učinkovitosti i da je baš takvo shvaćanje temelj za stvaranje pritiska komercijalnog sektora na javni. Apsurdno zvuči, ali je tako. Hoću reći, problem je ugrađen već u političke i etičke koncepte, a zatim metastazira u praksi ovisno o raznim varijablama: stanju industrije, organizaciji javnog sektora, involviranosti društva u probleme zdravstva, političkim trendovima, cehovskim etičkim standardima, pa čak i stanju u masovnim medijima, i tako dalje.
Kome najviše pogoduje takvo kaotično stanje u zdravstvu?
Industriji i samim liječnicima čija su reakcionarna udruženja najčvršći zagovornici još većeg jaza između profesionalnih elita, industrije i korisnika zdravstvene usluge. Jasno, za ime i za račun profita.
U svojoj knjizi „Loši lijekovi“ koja je svjetski bestseler a nedavno je prevedena i kod nas, Ben Goldacre, inače liječnik po struci, stavlja pod povećalo sedamsto milijardi dolara vrijednu farmaceutsku industriju i otkriva fascinantnu, ali i zastrašujuću zbrku. Zaključak je prilično jednostavan: medicina je bolesna – a zaražena je korupcijom i pohlepom. Problem je evidentno globalan?
Naravno da jest, riječ je svjetskom biznisu kojeg vode svjetske korporacije, lokalni problemi su tu uglavnom nijanse. Međutim, činjenica je i da je povijest medicine istodobno povijest humanizma i antihumanističke zloupotrebe medicine. Novija povijest medicine je, jasno, povezana sa svim generičkim bolestima kapitalizma, pa tako i korupcijom i pohlepom. Ono što se meni čini zanimljivim i svježim za istraživanja su zadnji eksplicitni primjeri povezanosti političke korupcije i korupcije u medicinskim institucijama na svjetskoj razini, poput skandala s cjepivom za pandemijsku gripu iz 2009. godine. Tu se čini da stvari pucaju preko svake mjere i da će – možda – dugoročno utjecati da promjena percepcije medicinske industrije ne ostane samo na devijacijama poput teorija zavjera, već da se pametno razgovara o stvaranju mnogo moralnijih okvira. Jedan od dokaza da sam možda u pravu je mnogo brža prošlogodišnja reakcija stručne javnosti na moralne dvojbe koje je potaknula epidemija ebole u prošloj godini. Nisam optimistkinja, govorim o jako sporim pomacima u pravcu discipliniranja industrije…
Je li afera Pfizer ikad doživjela svoj rasplet i je li itko od upletenih snosio bilo kakve posljedice?
Ma kakvi. Nedavno sam baš dobila prvostupanjsku presudu u postupku koji je protiv mene pokrenuo jedan od aktera afere Pfizer kod nas, prof. Slobodan Vukičević. U tom sam postupku bila tužena da sam klevetala prof. Vukičevića komentirajući presudu američkog pravosuđa protiv Pfizera, pa sam sucu kazala da bih voljela da se taj proces iskoristi da napokon rekonstruiramo što se tu zapravo dogodilo, kad to već nije napravljeno zahvaljujući DORH-u ili Ministarstvu zdravlja. Ako se sjećate, 2004. godine sam u Globusu objavila da su neki naši visoko pozicionirani liječnici primali honorare od Pfizera, da bi tek 2012. američko pravosuđe sklopilo nagodbu s Pfizerom koji je platio 60 milijuna dolara odštete radi podmićivanja liječnika u mnogim zemljama, uključivši Hrvatsku. Naše pravosuđe u tom razdoblju nije trepnulo. Moj se plan na sudu nije realizirao, a postupak se sveo na naše dokazivanje da nisam klevetala profesora Vukičevića i na njegov pokušaj dokazivanja da sam ga klevetala, jer sam spominjala njegovu suradnju s Pfizerom iako nije naveden u točkama sporazuma između američkog pravosuđa i te tvrtke. On je tvrdio da je sama ta činjenica dokaz da je nevin, a ja sam tvrdila da američka presuda protiv Pfizera može biti dokaz samo za to da naše pravosuđe ništa nije napravilo da procesuira aktere te priče koji su u Hrvatskoj bili poznati još 2004. godine, i da kao takva nikog ne eskulpira. Nitko, da skratim, nije snosio nikakve posljedice, pa tako ni liječnici čije sam uplate na stranim računima posjedovala i objavila. Podsjećam na to da su ti liječnici uglavnom bili plaćeni za to da propisuju što više lijekova, uključivši lijekove za djecu, pa sad vidite na što je sve Ministarstvo zdravlja i tužiteljstvo spremno zatvoriti oči. Opreza radi, moram naglasiti da je priča o Vukičevićevoj suradnji s Pfizerom bila sasvim drugačija i nešto kompliciranija.
Zdravstvo u Hrvatskoj je nedavno potresla i afera Hipokrat. Tom prilikom je osuđen veliki broj liječnika i ljekarnika koji su primali mito od Farmala. Međutim, oni i dalje nesmetano rade svoj posao kao da se ništa nije dogodilo. Kako to tumačite, zašto HLK nije reagirala?
Pa, rekla sam nedavno za H-alter da je ta priča čisti ćorak i da to govorim baš zato što sam njezina inicijatorica. Naime, ideja je bila da se kroz Farmal – zahvaljujući čvrstim dokazima u kaznenom postupku – pokaže kako funkcionira sistem korupcije obiteljske medicine i natjera izvršna vlast da sistemski riješi problem. Nažalost, zahvaljujući SDP-ovoj zdravstvenoj administraciji, lopta je odmah efikasno prebačena na teren „izoliranog“ događaja, iako sam nebrojeno puta objasnila da se radi o uhodanom načinu rada industrije s primarnom zdravstvenom zaštitom i da to ne može riješiti sto ekipa USKOK-ovih inspektora, već samo promjena legislative i nadzora. Što se Hrvatske liječničke komore tiče, sam njezin ustroj je čista korupcija, jer se radi o cehovskoj instituciji koja se prvenstveno bavi zaštitom liječnika, a kojoj je država dodijelila javne ovlasti u nadzoru njezinih članova. Potpuno ludilo.
Treba li po Vašem mišljenju ministar Varga po uzoru na svoje političke kolege iz zapadnih zemalja, primjerice Švedske, podnijeti ostavku zbog niza afera koje ga prate?
Varga je trebao podnijeti ostavku onaj tren kad je objavljena priča o dodjeli pokroviteljstva Vlade njegovoj udruzi, dakle, dva mjeseca nakon što je posao ministar. Budući da nije podnio ostavku i pokazao se rekordnim recidivistom u sukobu interesa, trebao je biti smijenjen. Nakon što nije smijenjen, u pitanje je došao kredibilitet Zorana Milanovića i cijele Vlade, no to je već ofucana tema.
Čini se da je koruptivno ponašanje u svim segmentima hrvatskog društva do te mjere uzelo maha, da se javnost na nju više ni ne obazire, odnosno političarima se lako oprašta. Gdje je po Vašem mišljenju uzrok takvoj devastaciji etike, pa i morala?
Ukratko, u samim korijenima nastanka ove države.
Svjedok ste srozavanja novinarske struke koja je također u raljama korupcije – o nekim temama je nepoželjno pisati, a novinari koji se to ipak usude nerijetko dobiju otkaz. Ima li takvom stanju „lijeka“?
Nema. Mislim, kad kažete da se struka srozava, trebali biste misliti na neki trenutni proces koji ima puno uzroka i koji će nas odvesti tko zna gdje, a ne na neko konačno stanje koje je uslijedilo nakon nekog mnogo boljeg stanja. Povijest govora je istodobno povijest cenzure i borbe protiv cenzure. Danas je problem što se de facto nemate što boriti protiv cenzure – sve je objavljivo zahvaljujući internetu – već protiv deprofesionalizacije novinarstva, što je jako teško jer su neki procesi vezani za tehnološke napretke nezaustavljivi, ali i zato što nismo sigurni koji dio profesionalnog novinarstva uopće treba sačuvati. Nemam odgovora na to pitanje. Jedino što znam je da što lošije mislim o novinarskoj praksi, sve mi je jasnije koliko je novinarstvo fantastično važno i vrijedno kada ozbiljno i pametno istražuje događaje i procese . Što se stvarno događa, to je pitanje na koje je malo tko ravnodušan u postojećoj kakofoniji informacija. Novinarstvo u svojoj najboljoj verziji zna kako se dolazi do takvih odgovora.
Postoji web stranica na kojoj građani mogu prijaviti korupciju u zdravstvu?
Mislim da HZZO ima nešto na svojim stranicama, vezano za rad Antikorupcijskog povjerenstva iz kojeg sam izašla onaj tren kada je osnovano, a ja imenovana predsjednicom tog tijela. Iz toga vam je jasno da o povjerenstvu ne mislim ništa dobro, a prilično sam sigurna da ono postoji samo na papiru, ako i toliko.
Koji su mehanizmi u sprječavanju korupcije; ima li po Vašem saznanju pozitivnih primjera u svijetu koji uspješno suzbijaju korupciju u javnom zdravstvu?
Teško je to kazati, sve ovisi gledamo li na borbu protiv korupcije kao na preventivnu ili kao represivnu aktivnost. Što se represije tiče, Amerikanci npr. imaju cijeli niz specijaliziranih odjela za prevare u zdravstvu, jer se pokazalo da je kiminal bijelog ovratnika od 90-ih neviđeno ekspandirao. Malcolm C. Sparrow koji je o tome napisao fantastičnu knjigu divnog naslova“ Licence to Steel“, tvrdi da se hard core kriminal globalno sve više prebacuje u zdravstveni sektor, zato što su proračunski novci u zdravstvu izdašan izvor zarade, a kazne za prekršitelje su mnogo manje u slučaju da ih se otkrije, nego za npr. dilere droge. To ima smisla, kao što ima smisla i da se na to odgovori sa specijaliziranim odjelima i posebno obučenim stručnjacima, jer za otkrivanje te vrste kriminala treba poznavati zdravstvene sustave i kako oni funkcioniraju. O anticipaciji problema da i ne govorim. To su prepoznali i sustavi s univerzalnim zdravstvenim osiguranjem, pa je britanski NHS od donošenja strateškog dokementa za borbu protiv prevara 1998. godine, osnovao cijeli niz specijaliziranih odjela koji se bave korupcijom i prevarama u NHS-u. Većina zemalja ipak ima jedinice za nadzor unutar osiguravajućih kuća, a neke su se i povezale u European Health Care Fraud and Corruption Network, no meni se ne sviđa kako i što oni rade. To je nekakav birokratski pristup problemu korupcije, poput onog u Transpareny Internationalu koji najviše služi održavanju samo TI-a. Ja sam za kombinaciju forenzičkog pristupa korupciji u zdravstvu i legislativnog rješavanja strukturnih problema za koje su odgovorne političke institucije. Problem je u tome što oko ovog prvog navodno postoji konsenzus – svi bi deklarativno voljeli da se love kriminalci u zdravstvu i medicini – dok kod strukturne prevare stvari stoje bitno drugačije i još ne postoji jasna institucionalna osuda i dogovor da se to riješi . Naprimjer, 2007. godine su dva danska znanstvenika sa Sveučilišta u Kopenheganu i suradnika Cochranea – Peter Gøtzsche and Anders Jørgensen – pisala europskoj regulatornoj agenciji EMA-i (European Medicines Agency ) tražeći da dostave sve podatke iz kliničkih studija o lijekovima za mršavljenje Rimonabant i Orlistat, tvrdeći da proizvođači skrivaju detalje iz svojih kliničkih studija i time štete pacijentima i proračunima zdravstvenih sustava. U British Medical Journalu su tada objavili da su prema objavljenim studijama učinci tih lijekova zanemarivi, a štete značajne, te da je Sanofijev Ribonabant nedavno i povučen s nekih tržišta zbog indicija da potiče suicidalne misli.
EMA ih je prvo odbila s obrazloženjem – pazite ovo – da se radi o osjetljivim podacima za komercijalno poslovanje, a objavila ih je tek nakon što je dvojac iz Cochranea 2010. dobio pozitivno mišljenje od Europskog ombudsmana. Međutim, Europski sud za ljudska prava je već dva puta presudio u korist farmaceutske industrije i suspendirao odluku EMA-e da objavi sve podatke iz kliničkih studija „jer bi to nanijelo značajnu štetu kompaniji“ koja se obratila sudu. To znači da je put do transparentnosti osnovnih podataka o poslovanju farmaceutske industrije, koja je navodno pod strogom kontrolom regulatornih tijela, jako dug i težak upravo zato što taj put diktiraju komercijalni interesi, a ne javni interes. Kad komercijalni interesi nadvladavaju javni interes i etičke kodekse, a pogotovo kad time nanose izravnu financijsku štetu i štetu po zdravlje ljudi, to treba smatrati korupcijom institucija koje takvo ponašanje podržavaju. Takve teme treba izgurati, no za to će trebati vremena.