Neću pustiti ni jednu suzu za Benediktom XVI., zaštitnikom crkvenih pedofila

Foto: EPA

HOĆEMO jednu okladu za početak?

Ima tamo u Vatikanu i okolici ljudi kojima je ovo peti (a možda i šesti) papa čiju su smrt obilježila teška crkvena zvona. Da itko od tih živih svjedoka povijesti iskreno progovori, rekao bi vam isto što i ja: za Benediktom XVI. plakat će se puno manje nego za njegovim ne tako davnim prethodnicima.  

Odlazi prekasno

A da sebi dopuste potpunu iskrenost, rekli bi vam da je trebao otići s ovog (jedinog) svijeta još prije deset godina i time na uobičajen način ostaviti svoje mjesto upražnjenim. Tako bi sačuvao i sebe i Crkvu od daljnjeg blamiranja u kojemu je Papa a.k.a. Joseph Ratzinger bio prilično uspješan još od samog početka svog mandata. Isprva se radilo o njegovim grijesima iz rane mladosti, kad se ponosno naslikavao u uniformi Hitlerjugenda. Engleski mediji odmah su mu prišili nadimak Nazi Ratzi. 

Da mu ta etiketa nije potpuno neprimjerena, potrudio se pokazati kad je ukinuo izopćenje za četvoricu ultrakonzervativnih biskupa. Jedan od njih (imenom Richard Williamson) samo tjedan ranije u izjavi za švedsku televiziju otvoreno je poricao Holokaust. 

Uvod u Papin um

Zašto ga je onda papa Benedikt XVI. tako blagonaklono pomilovao, riskirajući time gubitak ugleda u javnosti? Zato što taj bezvezni biskup nije rekao ništa dogmatski pogrešno, negiranje Holokausta ne spada u popis hereza. 

Ratzingerova glavna uloga u Crkvi bila je da na čelu Kongregacije za nauk vjere pazi na eventualni prodor neprihvatljivih učenja. Isto je nastavio i kao papa, pravovjernost je za njega bila važnija i od ljudi. Premda ni tu nije bio sasvim dosljedan. 

Tako je jednog brazilskog teologa Leonarda Boffa kritizirao zbog primjesa marksizma u učenju. Ali nije problem ako ste prihvatili nacistički revizionizam, to ne krši bilo koju crkvenu dogmu. Je li vam to sjelo u glavu? Nije ni meni.

U borbi protiv heretika

Kompromis s radikalnim biskupima značio je i (po želji) vraćanje latinske mise, upravo one koju su napamet i bez ikakvog razumijevanja papagajski učili vaši djedovi i bake. Opet se pojavila i molitva za obraćenje Židova. Kakve su šanse da se njih obrati nakon popustljivog stava prema negiranju Holokausta nije se našlo na popisu Papinih pitanja. Židovi su heretici i njih se treba obratiti. Istina, izbrisan je dio molitve koji je govorio o njihovoj sljepoći.

A i muslimani su heretici, tako da je Papa bez problema mogao izjaviti da se islam širio samo pomoću mača. Daleko od toga da je ta izjava netočna, samo je neprimjereno da ju kaže čovjek čija se religija širila otprilike istim metodama kao i islam. Kasnije je Papa radi popravljanja štete otišao u Tursku, baš u onu zemlju iz koje se islam možda i najviše širio jataganom i ognjem.

Ni pedofili nisu heretici

Iz te zaokupljenosti pravovjerjem slijedio je i Ratzingerov preblagi odnos prema pedofiliji u Crkvi, osobito dok je bio biskup u Münchenu.

Početkom ove godine izašlo je izvješće po kojemu je Ratzinger krivo postupio u četiri slučaja svećeničke pedofilije. Klerici koje su i državne vlasti osudile mogli su mirno nastaviti svoj pastoralni rad, bez ikakvih ograničenja pristupa djeci. Od optužbi da je osobno naložio premještanje pedofila u drugu župu Ratzinger se branio lažući da uopće nije ni bio na tom sastanku. 

Nedavno je pod pritiskom dokaza priznao da jest nazočio, ali nije sudjelovao u procesu odlučivanja. Javnost u Njemačkoj nakon tih retoričkih eskapada potpuno je izgubila simpatije prema "svom" papi, prvom Nijemcu na čelu Crkve u zadnjih devetsto i kusur godina. Pedofiliju nije ozbiljno shvaćao ni njegov brat Georg, vođa zbora u Regensburgu, u kojem su se desetljećima odigravala tjelesna i spolna zlostavljanja dječaka. Nije to bila tek obiteljska tradicija, nego nemoral u temeljima same institucije.

Blago prema izopačenom svećeniku

A kad je konačno došao na čelo te institucije, Benedikt XVI. počeo je konkretnije reagirati na tu u crkvenim redovima dugo njegovanu malignu pojavu. Papini će apologeti iznijeti podatak da je izopćio iz službe 380 pedofila iz svećeničkih redova.

Ipak se takvi potezi doimaju iznuđenima. Crkva je do početka Ratzingerovog mandata već morala potrošiti 2.6 milijardi dolara na razne sudske procese, a novi su skandali izbijali gotovo na tjednoj osnovi.

Takav se dojam samo pojačava kad se razmotri slučaj Marciala Maciela, osnivača reda Kristovih legionara. On je odavno bio poznat kao zlostavljač, ali je uživao i simpatije Ivana Pavla II. i zaštitu moćnog kardinala Sodana. Štoviše, davalo mu se i počasno mjesto prilikom tri posjeta beatificiranog poljskog pape Meksiku.

Utvrđeno je da je Maciel osobno zlostavljao šezdesetak djece, da se drogirao i da je on sam s tri žene dobio šestero izvanbračne djece – koju je također zlostavljao. Pedofilija je bila normalna pojava kod Kristovih legionara, utvrđena kod još 33 njihova svećenika, a neki bivši pripadnici reda smatraju da su stvarne brojke puno više.

Kazna koju je izrekao Benedikt XVI. zapravo pokazuje što sve nije valjalo u njegovom pontifikatu. Maciel više nije mogao obavljati javnu službu i pozvan je da ostatak života provede u molitvi i pokori, umrijevši u mirnoj starosti dvije godine kasnije. Poremećeni svećenik nije naučavao herezu, sve drugo Ratzinger je puno lakše praštao.

Vi kako hoćete, ja neću pustiti ni jednu suzu zato što je u okruženju vatikanske raskoši umro 95-godišnjak kojemu je pravovjerje bilo bitnije od ljudi (i djece). Čak ako ste i katolik, ne morate plakati za Papom. Ionako time ne kršite niti jednu crkvenu dogmu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala