Nedžad Avdić rođen je u travnju 1978. godine u Zvorniku, gradu u istočnoj Bosni i Hercegovini, od roditelja Alije i Time. On i njegove tri mlađe sestre odrasli su u selu u susjedstvu Srebrenice. Nedžad i njegova obitelj bili su Bošnjaci – bosanski muslimani, piše HMD.
HMD je objavio cijelu Nedžadovu priču, koji je sa 17 godina preživio genocid u Srebrenici. Bio je u redu za streljanje i pogođen s tri hica.
Srpske snage upale u Nedžadovo selo
Kada je Bosna proglasila neovisnost 1992., regija je utonula u rat između Bošnjaka, bosanskih Srba, koji su se borili za neovisnu odcijepljenu državu zvanu Republika Srpska, i bosanskih Hrvata.
U početku su se Nedžadu i njegovoj obitelji neprijateljstva činila dalekima. Kako je odrastao, na televiziji bi se prikazivale snimke ratova koji su zahvatili Sloveniju, a kasnije i Hrvatsku. Međutim, Nedžadovi roditelji, koji nisu bili politički aktivni, nisu smatrali da je njihova obitelj u nekoj posebnoj opasnosti. Nisu mogli zamisliti da će ikada morati napustiti svoje domove.
Kako je sukob eskalirao, srpske snage su počele otvarati vatru na bošnjačka sela poput Nedžadovog. Iako su Srbi i Bošnjaci nastavili živjeti jedni uz druge, pojačani su osjećaji napetosti i straha. Na kraju je Nedžadova škola zatvorena.
Nedžadov otac bio je mučen, vojska selo spalila do temelja
Vojnici bosanskih Srba koji su patrolirali ulicama počeli su prijetiti njegovoj obitelji. Godine 1992. vojska je stigla u njihovu kuću i Nedžad je, u strahu za njihove živote, s većinom obitelji pobjegao iz kuće i sakrio se u šumu.
Njegov otac nije htio otići, a nakon što su vojnici razvalili vrata obiteljske kuće, uhićen je i mučen. Pušten je nekoliko dana kasnije, no ubrzo nakon toga vojska je selo spalila do temelja.
Obitelj Avdić je u Srebrenicu stigla u ožujku 1993. godine.
Srebrenica proglašena sigurnom zonom
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UNSC) je Srebrenicu proglasilo sigurnom zonom i kao rezultat toga bila je vrlo naseljena izbjeglicama.
No, od samog početka sporazum o sigurnoj zoni je kršen i nasilje se nastavilo. Nedžad se prisjeća kako je oko njih bilo mnogo izbjeglica, bez hrane, bez krova nad glavom, bez čiste vode, ali nisu imali izbora.
'95. Srebrenica pregažena i okupirana po Mladićevoj naredbi
U srpnju 1995. godine, po zapovijedi generala Ratka Mladića, Vojska Republike Srpske pregazila je i okupirala Srebrenicu. Deportirali su oko 23.000 žena i djevojčica, odabirući sve muškarce i dječake starije od 12 godina za ispitivanje.
Kako je imao samo 17 godina, Nedžad i njegova obitelj strahovali su za svoje živote. Među Bošnjacima se počela širiti priča da vojno sposobni ljudi trebaju otići u šumu i formirati kolonu kako bi došli do teritorija pod kontrolom Bosne. Nedžad, njegov otac i stric su odlučili da im se pridruže.
"Bježeći, bili smo pod stalnim bombardiranjem srpske artiljerije s brda. Na tom putu smrti mnogi su poginuli, a ranjeni su uzalud vapili za pomoć. U tom kaosu izgubio sam oca i trčao kroz gomilu plačući i dozivajući ga. Nismo mogli ići naprijed. Izgubljeni smo usred šume, nismo znali kamo da idemo. Srpski vojnici megafonom su uzvikivali da se predamo ili će nas ubiti", prisjeća se Nedžad.
Nedžad pogođen s tri hica
Nedžadu nije preostalo ništa drugo nego da se preda. Odvezli su ih na školsko igralište gdje su ih natjerali da skinu odjeću, dok su im vojnici vezali ruke na leđima.
Tijekom noći zarobljenici su odvedeni na polje i naređeno im je da se postroje u redove od po pet za strijeljanje. Tijekom tri dana u Srebrenici je ubijeno više od 8000 muslimanskih muškaraca i dječaka.
Nedžad je pogođen s tri hica - u trbuh, desnu ruku i lijevo stopalo. Dok je ležao na zemlji u neizdrživoj boli, oko njega su padali redovi ljudi i čuo je zvuk ispaljenih metaka.
Pomislio je na svoju majku i na to kako ona nikada neće saznati što mu se dogodilo. Nedžad je oko ponoći primijetio čovjeka koji se kretao i pitao ga je li je živ. Odgovorio je: "Da, dođi da me odvežeš." Uspjeli su se odvezati i pobjeći s terena. Muškarac je, kako bi zaustavio krvarenje, poderao svoju majicu i njome omotao Nedžadove rane.
Dug i težak put do oporavka
Nakon dana patnje, lutanja po šumama i skrivanja u potocima, uspjeli su doći do teritorija pod kontrolom bosanskohercegovačke vlade, a Nedžad je odveden u ratnu bolnicu na liječenje.
Sutradan je prevezen u bolnicu u Tuzli, a ubrzo potom su mu majka i sestre pronađene u izbjegličkom kampu u istom gradu. Njegov otac i stric nisu preživjeli.
Put do oporavka bio je dug i težak. Nastavio je srednjoškolsko obrazovanje, u školu je dolazio sa zavojima, ali mu je bilo teško govoriti o onome što je doživio i svjedočio.
"Etnički Bošnjaci su i dalje marginalizirani"
Nedžad danas živi u Potočarima, 6 kilometara sjeverozapadno od Srebrenice. Grad je u sastavu Republike Srpske, koja je sada autonomna regija BiH s većinskim srpskim stanovništvom.
Živi sa suprugom Elvisom i kćerkama Nadžom, Džejlanom i Umihanom. On je dio male grupe preživjelih žrtava genocida koji su se vratili u Srebrenicu. Usprkos postkonfliktnim naporima za postizanje pravde, Nedžad govori da su etnički Bošnjaci i dalje marginalizirani i da je poricanje genocida rašireno među lokalnim političarima.
Naprimjer, aktualni načelnik Srebrenice Mladen Grujičić je rekao kako ne vjeruje da su masakri nad Bošnjacima koji su se dogodili u Srebrenici bili genocid.
"Iz svog iskustva mogu reći da je ovo loša poruka, ne samo za mene jer sam puno izgubio. Ovo je loša poruka za čovječanstvo", kazao je Nedžad.