NOVINAR britanskog Telegrapha Philip Sherwell, objavio je opširnu reportažu o Eduardu Rozsi Floresu zvanom Chico koji je prije četiri dana ubijen u akciji bolivijske policije koja ga je optužila za zavjeru i organiziranje atentata na bolivijskog predsjednika Eva Moralesa.
Eduarda Rozsu Floresa sam susreo u poljima smrti istočne Hrvatske jednog turobnog dana odmah nakon Božića 1991. godine. Živopisni bolivijsko-mađarski poliglota i novinar koji je postao ratnik, bio je jedan od onih likova koji su izrasli iz anarhije tog brutalnog rata.
Flores je bio osnivač grandiozno nazvanog Prvog internacionalnog voda (PIV) Hrvatske vojske, raznovrsne kolekcije narodnosti uključujući šačicu Britanaca, koji su borili za neovisnost odcjepljene države od stare Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi, piše između ostalog Sherwell.
Britanski novinar ističe da su razni motivi doveli dobrovoljce kako bi se borili u Hrvatskoj - ljubav prema avanturi, opsesija ubijanjem, romantična navezanost na one koji su bili pobijeđeni, mržnja prema Srbima, rušenje komunizma. Flores, bivši ljevičarski novinar koji je svoju tastaturu zamijenio za pušku, a Marksizam za krajnje desničarstvo, nakon što je (kao novinar op.a.a) pokrivao prve dane sukoba čini se da je bio motiviran svim navedenim motivima.
Zapovjedništvo pored grada duhova
Gotovo dva desetljeća kasnije, Flores je bio jedan od trojice članova navodne zavjereničke skupine protiv bolivijskog šefa države Moralesa koji su ubijeni odjeveni u donji veš nakon što je policija u četvrtak izvela krvavi upad u njihovu hotelsku sobu.
Krajem prosinca 1991. godine nije bilo teško uočiti zapovjedništvo PIV-a. Britanska zastava vijorila se pored pet drugih zastava vojnika ostalih narodnosti na posljednjoj u nizu zgrada u gotovo potpuno napuštenom naselju u predgrađu Osijeka, istočnjačke prijestolnice koju su svakodnevna granatiranja pretvorila u grad duhova.
To je bila prava crta bojišnice. Preko livada su se nalazili Srbi i konverzacija u obliku čavrljanja se vodila nasuprot proloma pucnjave iz automatskog oružja i eksplozija.
Flores nas je pozdravio ali je bio zauzet svojim zapovijednim dužnostima pa nas je prepustio svojim suborcima da s nama razgovaraju, prisjeća se Sherwell.
Omiljen, ali su ga se i bojali
Na tom je mjestu vladala zlokobna atmosfera, međutim njegovi podčinjeni su izgledali kao da su prestrašeni ili zastrašeni nekom prisilom. Flores je dotad već izgradio popriličnu reputaciju - bip je heroj među mnogim Hrvatima zbog uloge njegovog voda u operacijama iza neprijateljskih linija, ali su ga se neki i bojali zbog njegove nasilnosti i okrutnosti.
U to vrijeme bilo je puno govora o povezanosti PIV-a s neofašističkim elementima unutar hrvatskog pokreta za neovisnost koji je ponosno iskazivao svoje korijene u nacističkom marionetskom ustaškom režimu iz II. svjetskog rata, piše Sherwell te dodaje da je kasnije doznao da je Flores uzeo ratno ime Franco, prema nekadašnjem španjolskom fašističkom diktatoru.
Britanski novinar spominje i Švicarca Christiana Wurtemberga s kojim je proveo određeno vrijeme i koji mu je rekao da se u rat u Hrvatskoj uključio kako bi shvatio zašto ljudi uopće ratuju. Nedugo nakon toga Sherwell je čuo da je Wurtemberg umro, a tek kasnije je čuo izjave navodnih svjedoka koji su tvrdili da je Wurtemberg umro od posljedica mučenja i zlostavljanja koje je naredio Flores optužujući ga da je špijun. Zapovjednik je pak kasnije tvrdio da je Wurtemberg umro u zasjedi.
Dva tjedna kasnije na bojišnici je poginuo mladi britanski fotograf Paul Jenks za kojeg su Floresovi vojnici tvrdili da je poginuo od srpskog snajperskog metka. Sherwell piše pak da je saznao da je Jenksa metak pogodio u stražnjio dio glave i to u trenutku dok je licem bio okrenut prema srpskim položajima. Navodno je umro dok je istraživao Wurtembergovu smrt ali se pri tom susreo s vlastitom smrću.
Povratak u Budimpeštu
Malo sam razmišljao o tome susretu iz 1991. godine sve dok se nije pojavila vijest o strašnoj smrti Floresa, Dwyera i Magyarosija Arpaka, kojega neki opisuju kao mađarskog ili rumunjskog snajperistu i povezuju ga s mračnim paravojnim jedinicama koje korijene vuku s Balkana, piše autor članka.
Eduardo Rozsa Flores je ubijen u Santa Clari, istom bolivijskom gradu u kojem je rođen 1960. godine.
Otac mu je Mađar, a majka Španjolka, a obitelj se 1972. godine preselila u Čile kako bi sudjelovala u marksističkoj revoluciji Salvadora Allendeja. Obitelj je nakon toga živjela u Švedskoj i kasnije u Mađarskoj.
Nakon svog podviga u Hrvatskoj, u kojoj se nazivao "konzervativnim, anarhističkim, svjetskim revolucionarom" i u kojoj je od Franje Tuđmana dobio čin pukovnika, Flores se vratio u Budimpeštu gdje je pisao knjige i pjesme te je ostvario bliske veze s mađarskom krajnjom desnicom.
Umro je kako je i živio - od mača
Svojedobno je prošao kroz fazu u kojoj se obratio na islam te se 2003. godine pojavio kao glasnogovornik iračke skupine koja je sebe prozvala Iračkom neovisnom vladom. Istodobno je postao zamjenikom predsjednika mađarske islamske zajednice.
Telegraphov Sherwell podsjeća na izjavu Zoltana Bradyja, glavnog izdavača mađarskog literarnog časopisa Kapu, koji je svojedobno objavljivao Floresova literarna djela. Brady je rekao da je uvjeren kako muškarac koji je prije nekoliko dana ubijen u Boliviji nema nikakve veze s bilo kakvom zavjerom. Dodao je da se Flores u svibnju 2008. uputio u Boliviju kako bi se borio protiv komunističke vlade i za neovisnost provincije Santa Cruz.
"Eduardo je živio u džungli i bio je umiješan u borbe, bio je vojnik, partizan, borio se zajedno s tisućama drugih u džungli", rekao je Brady i zaključio da je Flores kao i ostala dvojica koji su ubijeni u četvrtak, smaknuti te nikako nisu poginuli u okršaju.
Sherwell je pak tekst o Floresu zaključio rečenicom da je "njegov život završio onako kako ga je većinom i proveo - s mačem".
R.I.
Foto: Vlado Kos / Cropix