Zamjenik šefa ukrajinskog parlamentarnog odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i obavještajne poslove Jurij Misiahin na Telegramu se pohvalio da su ukrajinske snage (najvjerojatnije PZO) u nedjelju oborile ruski avion A-50. Ako se to pokaže točnim, onda je ukrajinski PZO postigao veći uspjeh nego da je oborio cijelu eskadrilu Su-35.
A-50 spada u leteće radare namijenjene nadzoru zračnog prostora, kopna i morske površine. U današnjem ratovanju informacija je važnija od streljiva. Ona strana koja uspije prikupiti i u realnom vremenu obraditi više informacija, pobjeđuje. Leteći radari s dometom motrenja od više stotina kilometara i mogućnošću praćenja letjelica koje lete na vrlo maloj visini, sposobni su osiguravati upravo takvu sliku bojišta. Zato sva suvremena ratna zrakoplovstva imaju leteće radare. Pa tako i rusko.
A-50 razvijen je krajem 70-ih godina XX. stoljeća. Novi AEW&C je temeljen na transportnom avionu IL-76MD, a posao integracije aviona i elektronike su dobili OKB Berijeva i Zavod br. 86 u Taganrogu. Isporuka prvih serijskih A-50 započela je 1984. godine. Vjeruje se da je do raspada Sovjetskog Saveza dovršeno 26 primjeraka.
A-50 je opremljen radarskim sustavom Šmel, koji se sastoji od istoimenog pulsno-doplerskog radara. Radar je proizveo Moskovski institut NPO Vega-M, koji je bio odgovoran i za radar Liana na Tu-126.
Leti na oko 10.000 metara visine
Na tipičnoj misiji A-50 leti na visini između 8500 i 11.000 metara u orbitama u obliku osmice, a središta dviju orbita su udaljena 100 km. Prema ruskim izvorima, radar Šmel ima manji apsolutni domet od Westinghousea AN/APY-1 na E-3A Sentryja, ali je otporniji na "ground clutter". Ciljeve veličine lovačkog aviona otkriva na udaljenostima od tek 150 km. Ugrađena oprema omogućava praćenje do 60 ciljeva te istodobno navođenje do najviše 10 lovaca.
Zbog loših odlika aviona A-50, tvrtka Beriev je pokrenula razvoj znatno naprednijeg A-50U-a s radarom Šmel-2. Prema navodima proizvođača, Šmel-2 ima iste mogućnosti djelovanja kao i američki radar AN/APY-1/2 na E-3C-u. Tako se navodi da se "detekcija" do 150 ciljeva može obaviti na udaljenosti od 600 kilometara.
Razvijena je i izvozna inačica A-50E. Indija je 2000. godine "unajmila“ jedan A-50, koji je sudjelovao u nekoliko vojnih vježbi. No odbila je kupiti A-50E, isto kao i Kina. To najbolje govori da mu kvaliteta nije najbolja. U međuvremenu je pokrenut razvoj nasljednika - A-100 Premijera. Međutim, zbog nametnutih sankcija na izvoz elektroničkih komponenti, ali i problema u razvoju mnogih sustava, do sada su napravljena samo dva prototipa.
Zanimljiv je i drugi srušeni avion
Zanimljivo da Misiahin u njegovoj objavi na Telegramu spominje i avion Iljušin Il-22. Misiahin spominje mogućnost da se Il-22, uslijed oštećenja, srušio na Krimu pri pokušaju slijetanja. Ako je stvarno bio Il-22, onda se najvjerojatnije radilo o letećem zapovjednom središtu Il-22M. Svjetska javnost saznala je za taj avion u lipnju prošle godine, kad je jedan oborio Wagner tijekom pokušaja oružane pobune.
Međutim, vjerojatnije je da je uz A-50 letio Il-38. Radi se o avionu namijenjenom nadzoru mora, kako površine tako i podmorja. Zapravo je izvorno razvijen još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća da bi otkrivao i pratio nuklearne podmornice, prije svega američke.
Razvijen je na osnovama putničkog aviona Il-18V. Zbog problema s razvojem elektronike, prije svega sonarnih plutača, u operativnu uporabu uveden je tek 1969. godine. A i tada je bio Il-38 više propagandno sredstvo nego pravi protupodmornički avioni. No tu su činjenicu znali malobrojni.
Za sovjetsku javnost Il-38 je bio bolji od američkog P-3 Oriona. Iako su s vremenom sovjetski inženjeri uspjeli poboljšati protupodmorničke sustave, prije svega njihovu pouzdanost, sovjetska ratna mornarica je modele Il-38 uglavnom rabila kao patrolne avione koji su trebali pratiti NATO brodove u vodama oko Norveške i Islanda. Ruska ratna mornarica tvrdi da su svi nedostaci razriješeni na inačici Il-38N, no činjenica je da su ih u operativnoj uporabi donedavno imali samo osam. A sad vjerojatno jedan manje.
Zašto su letjeli zajedno?
Zašto su A-50 i Il-38 letjeli zajedno? Zato da se poveća sigurnost Krima i voda oko njega. A-50 je trebao davati radarsku sliku te upozoravati na dolazak ukrajinskih aviona (prije svega Su-24 s krstarećim projektilima Storm Shadow/SCALP), a Il-38 otkrivati ukrajinska besposadna plovila prije nego što napadnu brodove. Ruski zapovjednici su se preračunali i poslali avione preblizu Ukrajini, a kako bi dobili što bolju sliku u dubini ukrajinskog teritorija.
Čine su avioni pogođeni? Moguće iz ukrajinskog Su-27 ili (manje vjerojatno) MiG-29. Puno su vjerojatnije pogođeni nekim PZO sustavom. Najbolji kandidat za to nije američki Patriot, već francusko-talijanski Mamba (SAMP/T) zbog toga što projektili Aster 30 imaju radarsko samonavođenje pa ih je moguće lansirati i usmjeriti u segment u kojem se očekuju ciljevi, a oni ih potom sami otkriju i pogode.
S obzirom na to da su najvjerojatnije i A-50 i Il-38 ipak bili udaljeni od ukrajinskih položaja onoliko koliko su procijenili da je dovoljno da budu van dometa Patriota, očito su Ukrajinci upotrijebili projektile na koje Rusi nisu računali. Kandidati su Aster 30 Block 1 ili čak još noviji Aster 30 Block 1NT.