ČASOPIS Biolife objavio je nedavno nevjerojatno glup znanstveni uradak koji je istovremeno šokirao i zabavio znanstvenu zajednicu, a zasigurno je obradovao brojne poklonike teorije zavjere prema kojoj 5G tehnologija inducira stvaranje koronavirusa. Nakon kritika i ismijavanja znanstvenika, rad je u povučen.
Podvala ili ozbiljna glupost?
U sažetku nove studije nebuloze se nižu takvom učestalošću da su se neki, koji nisu upoznati s likom i djelom vodećih autora, zapitali je li možda riječ o nekoj šali, odnosno podvali. Naime, povijest pamti slučajeve u kojima su ugledni znanstveni časopisi znali objaviti podvaljene radove koje su im poslali znanstvenici kako bi razotkrili da u nekim časopisima svašta može proći recenzije i uredničke procjene. Najpoznatiji takav primjer je tzv. Sokalova psina. Riječ je o aferi u kojoj je američki fizičar Alan Sokal poslao uredništvu poznatog humanističkog časopisa Social Text besmislen rad naziva "Transgressing the Boundaries: Towards a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity". Sokal se potrudio da tekst bude teška idiotarija, ali da istovremeno bude dobro napisan te da u njemu bude dovoljno teza koje će goditi postmodernističkim ideološkim uvjerenjima urednika. Podvala je uspjela i rad je objavljen 1996. godine. Nakon što je Sokal izašao u javnost i otkrio da je zapravo riječ o psini, razvile su se žučne debate o brojnim pitanjima, među ostalim koliku vrijednost imaju komentari što ih o fizici objavljuju humanisti u humanističkim časopisima.
Besmislena teza o tome kako bi 5G mogao stvarati koronaviruse
Nažalost, u ovom slučaju nije riječ o takvoj vrsti rada. U ovom autori pokušavaju biti sasvim ozbiljni, kao i u svojim sličnim, ranijim pseudoznanstvenim uradcima. Ako imate nešto znanja o fizici, biologiji ili medicini, vjerojatno ćete se valjati od smijeha čak i prije nego što pročitate do kraja sažetak studije u kojoj je vodeći autor talijanski profesor fiziologije Massimo Fioranelli:
„U ovom istraživanju pokazujemo da bi milimetarske valove 5G tehnologije mogle apsorbirati dermatološke stanice koje se ponašaju poput antena. One bi ih mogle prenijeti na druge stanice i igrati glavnu ulogu u stvaranju koronavirusa u biološkim stanicama. DNA je izgrađena od nabijenih elektrona i atoma i ima strukturu sličnu induktorima. Ova se struktura može podijeliti na linearne, toroidne i okrugle induktore. Induktori interreagiraju s vanjskim elektromagnetskim valovima, kreću se i stvaraju neke dodatne valove unutar stanica. Oblici ovih valova slični su oblicima šesterokutne i peterokutne baze njihovog izvora DNA. Ti valovi stvaraju neke rupe u tekućini unutar jezgara. Kako bi se ispunile ove rupe, stvaraju se neke dodatne šesterokutne i peterokutne baze. Te se baze mogu međusobno spojiti i tvoriti strukture nalik na viruse poput koronavirusa. Da bi se unutar stanice stvarali ovi virusi, potrebno je da valna duljina vanjskih valova bude kraća od veličine stanica. Stoga bi milimetarski valovi 5G sustava mogli biti dobri kandidati za izgradnju virusu sličnih struktura poput koronavirusa (covid-19) unutar stanica.“
Ako ipak spadate u one koji se pitaju što je u ovome sažetku problematično, kratak odgovor je – uglavnom sve.
Mnoštvo besmislenih riječi i tvrdnji
Krenimo redom od prve rečenice. Prije svega, medicina uopće ne poznaje termin „dermatološke stanice“. Dermatologija je znanost o koži, a dermatološke stanice ne znače ništa. Stanice kože mogu se nazvati dermalnim, no onda opet govorimo o više različitih vrsta stanica u raznim slojevima kože. Kako god bilo, ne postoje nikakvi znanstveni dokazi da bi te stanice mogle imati funkciju ikakvih antena. Postoje tzv. epidermalne antene, no to nisu stanice kože, već umjetno stvoreni uređaji koji se iz različitih medicinskih razloga postavljaju na kožu.
Druga rečenica sugerira da bi te „antene-stanice“ mogle biti prijenosnici elektromagnetskih valova iz okoliša te da bi mogle imati glavnu ulogu u stvaranju koronavirusa u drugim stanicama. Ovdje je posebno nebulozna teza da se koronavirusi stvaraju iz samih stanica, bez prisutnosti virusa koji bi inicirao i programirao to stvaranje. Naime, znanstveno je jasno utvrđeno da novi virusi nastaju tako što postojeći virusi ulaze u stanice, hakiraju njihove reprodukcijske mehanizme i natjeraju ih da stvaraju sastavne dijelove novih čestica virusa, umjesto sastavnih dijelova stanica. Svaki dio njihovog genoma ima vrlo specifičan kod koji je evolucijom razvijen za vrlo specifične funkcije u životnom ciklusu virusa. Primjerice, jedan dio tog genoma u virusu SARS-COV-2 precizno kodira protein šiljak (spike) koji se kroz mnoštvo mutacija i prirodnom selekcijom razvio kako bi se virus efikasno vezao na stanice i ulazio u njih.
Nadogradnja na poznate pseudoznanstvene teze
No, u cijeloj ovoj priči čini se da je ključna treća rečenica koja DNA predstavlja kao svojevrsne induktore. Iz zbrke autorskih riječi u njoj daje se naslutiti da bi vjerojatno htjeli reći da DNA, budući da ima oblik dvostruke zavojnice, može djelovati kao induktor - slobodni elektroni kreću se u toj zavojnici od atoma do atoma i na taj način stvaraju magnetsko polje.
Ova teza očigledno se nadovezuje na vrlo sporne spekulacije francuskog virologa Luca Montagniera, koji je dobio Nobelovu nagradu za svoja otkrića u vezi s HIV-om, da bi se kasnije odmetnuo u mutne pseudoznanstvene vode. Naime, on je 2009. iznio tvrdnju da zavojnice žice omotane oko spremnika s vodom u kojoj se nalaze bakterije, kada se spoje na pojačalo, otkrivaju elektromagnetske signale u frekvencijskom pojasu oko 1 kHz, koje navodno emitiraju bakterije. Ove teze s oduševljenjem su pozdravili pobornici homeopatije. No znanstvena ih je zajednica dočekala na nož. Osobito teške kritike doživjela je njegova kasnija, još radikalnija teza prema kojoj bi bakterije mogle stvarati elektromagnetske signale kako bi međusobno komunicirale te kako bi ti elektromagnetski signali mogli poticati dijelove DNA da se povezuju u strukture nalik na bakterije.
Godinu dana kasnije ulje na vatru dodao je fizičar Allan Widom s Northeastern Universityja, koji je sa svojim kolegama objavio rad u arXivu u kojem je njegov tim pomoću modela pokazao da bi neke složenije bakterije poput E. coli mogle komunicirati bežično. Naime, poznato je da bakterije komuniciraju preko svojevrsnih nanožica, odnosno dlačica koje se još zovu i pili. Widom je na temelju toga i činjenice da su suvremene bakterije imale milijarde godina za razvoj zaključio da bi neke možda mogle komunicirati bežično.
Na osnovu svojih modela, Widom i njegov tim izračunali su da bi bakterije E. coli, čiji bi slobodni elektroni putovali po petljama DNA, mogli emitirati elektromagnetske valove na frekvencijama od 0,5, 1 i 1,5 kHz, što je odgovaralo frekvenciji koju je navodio Montagnier.
Međutim, ovaj „model“ nije dokazao baš ništa niti je objasnio išta. Nitko od tada do danas nije uspio potvrditi da bi te frekvencije, čak i kada bi ih bakterije emitirale iz svoje DNA, mogle imati ikakvu svrhu, ni da bi mogle biti neke kodirane poruke niti da bi eventualne elektromagnetske poruke mogle na bilo koji način stvarati ikakve smislene strukture, a ponajmanje nove bakterije.
Besmislena tumačenja s elektromagnetskim valovima
Čini se da u toj praznini svoju nišu i priliku traže Fioranelli i njegovi suradnici. No njihov model s rupama u tekućini jezgara, čak i kada bi vrijedila teza o induktorima (a nema nikakvih dokaza da vrijedi), jednostavno nema nikakvog smisla. Prije svega elektromagnetski valovi nemaju oblik peterokuta niti šesterokuta, kako to tvrdi Fioranelli, a čak i da imaju, nikako nije jasno kako bi takvi valovi stvarali peterokutne i šesterokutne rupe u jezgrama stanica. Još je apsurdnija ideja da bi takve peterokutne i šesterokutne rupe mogle potaknuti okupljanje baza genskog koda u peterokutne i šesterokutne oblike. Kao prvo, nije jasno zašto bi uopće baze ulazile u te rupe, a kao drugo, nije jasno zašto bi one uopće trebale imati peterokutne i šesterokutne oblike jer ih RNA koronavirusa nema. Ponajmanje je jasno kako bi se one i zašto, potaknute 5G, posložile u nizove koji bi sadržavali smislene upute kako bi stvorile učinkovit koronavirus koji bi trebao imati sve ključne mehanizme za svoje funkcioniranje. RNA SARS-CoV-2 ima oko 30.000 baza točno određenog redoslijeda i nije svejedno koja će se od njih naći na kojem mjestu.
Konačno, što bi uopće trebala značiti posljednja rečenica da bi milimetarski valovi 5G sustava mogli biti dobri kandidati za izgradnju virusu sličnih struktura poput koronavirusa (SARS-CoV-2 koji uzrokuje bolest covid-19) unutar stanica? Da netko namjerno kodira stvaranje virusa u ljudskim organizmima uz pomoć 5G, kako to zamišljaju teoretičari zavjera? Sve što znamo o virusu SARS-CoV-2 jasno pokazuje da se on prenosi među ljudima kao svi drugi virusi eonima prije izuma bilo kakvih G, bez obzira živjeli u zemlji u kojoj postoje 5G sustavi ili ne, prolazili ljudi pored antena 5G ili ih nikada ne vidjeli ni izdaleka.
Zašto znanstvenici uopće daju pozornost takvim glupostima?
Neki od čitatelja možda će se zapitati zašto se uopće mediji, ali i ozbiljni znanstvenici kod nas i u svijetu, bave takvim studijama i daju im pozornost, ako su toliko nebulozno glupe? Problem je u tome što je tzv. studija zalutala u medicinsku bazu PubMed koja ima određeni kredibilitet. Nažalost, zna se događati da neke problematične studije objavljene u časopisima niske kategorije, kao što je Journal of Biological Regulators & Homeostatic Agents (u kojem je ova studija objavljena), završe u PubMedu zato što PubMed ne odlučuje o prenošenju pojedinačnih članaka, već samo odabire koje će časopise prenositi. Članci objavljeni u Journal of Biological Regulators & Homeostatic Agentsu prolaze recenziju, međutim ona je očito na niskim razinama, a faktor utjecaja tog časopisa (koji je važna mjera relevantnosti časopisa) je 1.3, što je za medicinske časopise skromno. Doduše, žalosno je da takav članak uspijeva naći mjesto u bilo kojem indeksiranom časopisu, jer bi mnogi naši znanstvenici, značajno ozbiljniji od Fioranellija, bili zadovoljni da im studije objavi časopis tog ranga. Ipak, za usporedbu, faktor utjecaja medicinskog časopisa New England Journal of Medicine je 74.7, Lanceta 60.4, a Nature Medicine 36.1.
Autorima to nije prva nebuloza
Tzv. studija naišla je na teško ismijavanje ozbiljnih znanstvenika, među kojima i mikrobiologinje Elisabeth Bik, savjetnice za znanstveni integritet sa Sveučilišta Stanford.
U svojem osvrtu na Twitteru napisala je: „Sepheri i Fioranelli ponovno jašu“, aludirajući na činjenicu da autorima to nije prva nebulozna studija. U svom tvitu ponudila je i poveznicu https://pubpeer.com/search?q=alireza+sepehri na cijeli niz osvrta na brojne pseudoznanstvene radove navedenog dvojca.
U jednom od osvrta ona poziva znanstvenike da se uključe u diskusiju o jednom radu koji implicira sljedeće:
- da voda ima pamćenje
- da DNA stvara elektromagnetske valove
- da emitirani radiovalovi DNA žena i muškaraca imaju suprotne signale koji se u paru međusobno poništavaju
- da se rak kod muškaraca i žena može zaustaviti liječenjem stanicama suprotnog spola
Kada bi išta od ovoga stvarno bilo istina, znanstvena zajednica navalila bi s istraživanjima, a farmaceutska industrija s patentiranjem testova za spol nerođene djece i lijekova za rak.
Rad je ipak vrlo brzo povučen
Apsurdni uradak u međuvremenu je povučen. To je dobar znak jer pokazuje da je uredništvo časopisa Journal of Biological Regulators & Homeostatic Agents ipak reagiralo na opravdane kritike znanstvene zajednice.
Ako ništa drugo, iz ovog slučaja možemo naučiti zbog čega nije preporučljivo igrati se Google doktora, znanstvenog novinara, analitičara, epidemiologa ili nečeg sličnog, bez dovoljno neophodnog znanja o tome kako funkcioniraju znanosti, znanstvene metode i znanstveno publiciranje.
To posebno vrijedi zato što se čak i znanstvenim zvijezdama velikog sjaja zna dogoditi da im se polupaju lončići. Uz Montagniera, jedan od poznatijih primjera nestanka u mutnim vodama pseudoznanosti je i dvostruki nobelovac Linus Pauling (za kemiju i za mir), koji je u kasnijoj fazi života promovirao liječenje svega i svačega megavitaminskim terapijama, odnosno visokim dozama vitamina C.
Konačno, ovaj slučaj uči nas da čak i objave u uglednim časopisima ili bazama, osim recenzije, trebaju proći i vrednovanje znanstvene zajednice. Tisuće svjetskih stručnjaka za određeno područje sigurno će bolje uočiti moguće propuste od nekoliko recenzenata ili urednika, a čak i najuglednijim časopisima zna se omaknuti da objave neku dvojbenu ili čak lošu znanost. Najozbiljniji takav propust u novijoj povijesti napravio je jedan od najutjecajnijih medicinskih časopisa Lancet kada je objavio lažirani rad u kojem je navodno utvrđena veza između cijepljenja i autizma. Lancet je kasnije povukao rad, a njegov autor Andrew Wakefield, kojeg su financirali odvjetnici roditelja djece s autizmom kako bi imali jače uporište za traženje odšteta od države, kasnije je osramoćen i izgubio je licencu. No šteta koja je nastala od objave skupo se, čak i ljudskim žrtvama, plaća i danas, nekoliko desetljeća nakon povlačenja.
Zaključimo očigledno - na internetu, u medijima i u publicistici svatko može pronaći gomile budalaština, neznalica i neetičnih plaćenika koji će se svojim nebulozama uklopiti u njegovu sliku svijeta, no treba imati na umu da to nikada ne može biti dobro, a često može biti i vrlo opasno.
Dobrodošli u stvaran svijet u kojem nije sve jasno iz 10 zapovjedi!