JEDNA od novijih tema u političkom, medijskom i javnom prostoru Hrvatske je pitanje imigranata. Dok se do prije dvije-tri godine o imigrantima pričalo uglavnom u kontekstu zaustavljanja prelaska ilegalnih imigranata u zemlje zapada Europe, danas se podjednako žustro raspravlja o imigrantima koji žele ostati u Hrvatskoj.
Stara tema o kojoj se u Hrvatskoj priča od trenutka stjecanja nezavisnosti je povratak onih koji su iselili iz Hrvatske, također imigranata, ali "naših". U društvenom i političkom folkloru je od samih početaka Hrvatske popularno govoriti o velikom povratku raseljenih Hrvata sa svih strana svijeta, onih koji su osobno odselili pred kraj Jugoslavije i potomaka onih koji su odselili u 20. i 19. stoljeću.
"Nova hrvatska vlast, na svim razinama, treba poduzimati svrhovite korake radi omogućavanja što bržeg povratka što većeg broja hrvatskih ljudi iz svijeta u domovinu", rekao je Franjo Tuđman u saboru još 30. svibnja 1990. Taj veliki povratak se nikada nije dogodio.
Fantaziranje o masovnom povratku hrvatske emigracije od prvih dana nezavisne Hrvatske
Očekivano, onima s desnog političkog spektra je povratak onih koji su u ranijim razdobljima odselili iz Hrvatske i njihovih potomaka privlačna ideja. Istodobno su dobili novu temu u vidu protivljenja dolasku stranih radnika i imigranata u Hrvatsku.
Rješenje demografskih problema Hrvatske vide isključivo u povratku velikog hrvatskog iseljeništva, a protive se dolasku imigranata u Hrvatsku na rad. Pitanje ilegalnih imigracija služi samo kao platforma za protivljenje bilo kakvih migracija u Hrvatsku, osim onih koje se odnose na iseljene Hrvate i njihove potomke.
Želje i stvarnost su različite kategorije. Unatoč nastojanjima samostalne države Hrvatske od samih njenih početaka, veliki val povratka iseljenika i njihovih potomaka se nikada nije dogodio. Od kada je u Hrvatskoj prvi put u povijesti nezaposlenost pala na prihvatljive razine, poziva se na to da se zabrani ili ograniči dolazak stranaca na rad u Hrvatsku, a potiče povratak onih koji su odselili iz Hrvatske.
Inzistiranje na tome je jedna obična glupost, fantazija nespojiva sa stvarnosti. Osim činjenice da ni prije značajnog dolaska imigranata u Hrvatsku nikada ni jednoj vlasti u Hrvatskoj nije uspjelo pokrenuti očekivani i željeni povratak hrvatske emigracije, glavni problem tog očekivanja je neusklađenost između poslova koje obavljaju imigranti i poslova koje bi eventualno željeli obavljati oni koji su se odlučili na povratak u Hrvatsku.
Strani radnici u Hrvatskoj obavljaju najjednostavnije i slabo plaćene poslove
Imigranti u Hrvatskoj dominantno, skoro isključivo, rade jednostavne poslove vezane za građevinu, usluge i turizam. Radi se o poslovima koje stanovnici Hrvatske ne žele raditi, zbog čega kompanije u tim sektorima imaju problem s pronalaskom radnika.
U građevini se ne radi o visokokvalificiranim inženjerima i arhitektima nego o jednostavnim fizičkim radnicima kao što su zidar, armirač, fasader i pomoćni radnik na gradilištu. U turizmu Hrvatska ne privlači turističke menadžere, nautičare i sommeliere nego sobarice, konobare i pomoćne kuhare.
Ideja da će se hrvatski iseljenici u Hrvatsku vratiti da bi obavljali te jednostavne poslove je apsurdna. Najobičnija glupost, ili možda utješna laž. Od otprilike 145 tisuća stranih radnika koji trenutno rade u Hrvatskoj jako mali dio obavlja poslove koji bi eventualno bili zanimljivi povratnicima.
Iseljenici iz Hrvatske možda u Njemačkoj, Irskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i sličnim zemljama obavljaju slične poslove kao imigranti u Hrvatskoj, ali za daleko veću plaću. Zašto bi se itko vratio u Hrvatsku da bi obavljao isti posao kao u npr. Njemačkoj, a za dva do tri puta manju plaću?
Domaći radnici su u Hrvatskoj dobro zaštićeni od stranih radnika
Visina plaće i tržište rada nisu jedini razlozi zbog kojih su ljudi iseljavali iz Hrvatske, ali su definitivno jedni od najvažnijih. Iseljavalo se zbog nemogućnosti da se u Hrvatskoj pronađe posao za vrijeme krize 2008. - 2015.
Istina, danas taj problem ne postoji. Umjesto toga postoji problem nedostatka radnika. Ali je jako bitno kakvih radnika nedostaje i koji se poslovi mogu lako pronaći.
Procedura uvoza stranih radnika u Hrvatsku osigurava da su domaći radnici zaštićeni. Poslodavac je dužan napraviti test tržišta rada tako da se javi HZZ-u, koji provjerava može li se radno mjesto za koje poslodavac planira uvesti stranog radnika zadovoljiti na domaćem tržištu rada.
Tek ako HZZ utvrdi da u Hrvatskoj nema radnika koji ispunjavaju tražene uvjete za traženo radno mjesto, ili nema radnika koji su voljni obavljati određeni posao, poslodavac dobiva pozitivno mišljenje i dozvolu za uvoz stranog radnika.
Pomoćni građevinski radnici, konobari, sobarice, zidari, čistači, dostavljači, bravari i slična zanimanja su u pravilo nisko plaćena fizička zanimanja za koje je teško pronaći radnike u Hrvatskoj. Među 18 najtraženijih zanimanja za strane radnike nema ni jednoga koje prelazi prosječnu plaću od 700 eura neto.
Glupo je očekivati da se strani radnici zamijene povratkom iseljenih Hrvata
Dva su aspekta problema, točnije nerealnog i glupog očekivanja da se povratkom iseljenih Hrvata mogu zamijeniti strani radnici u Hrvatskoj. Daju odgovor na pitanje zašto se potreba za stranim radnicima ne može zamijeniti povratkom onih koji su iselili iz Hrvatske, čak i kada bi postojao snažan val povratka emigracije.
Prvi je taj što iseljenici iz Hrvatske ne rade isključivo u građevinarstvu i uslužnim djelatnostima, bar ne poslove niske razine kompleksnosti kao što to rade strani radnici u Hrvatskoj.
Hrvatska je relativno obrazovana zemlja u svjetskim okvirima, s obrazovnim sustavom koji je integriran u obrazovni sustav EU. Većina hrvatskih iseljenika je vjerojatno počela na jednostavnim poslovima u građevinarstvu i uslugama, ali su s vremenom unaprijeđeni na bolje pozicije zbog dobre obrazovne osnove (u odnosu na migrante s Bliskog istoka i Afrike), brzog učenja jezika i slično.
Jasno je da bi, kada bi se i željeli masovno vratiti u Hrvatsku, očekivali bolje poslove od onih koje strani radnici u Hrvatskoj obavljaju. A obavljaju jednostavne fizičke poslove na gradilištu (zidar, pomoćni radnik, fasader...) i jednostavne uslužne poslove (spremačica, čistač, dostavljač...). Jednostavno postoji nesrazmjer između tipa radnika koje Hrvatska uvozi i tipa radnika kakvi su postali hrvatski iseljenici.
Hrvatska uvozi radnike za nisko plaćene poslove
Drugi aspekt je to da čak i kada bi bilo istina da hrvatski iseljenici uglavnom obavljaju jednostavne fizičke poslove u stranim državama i voljni su ih obavljati u Hrvatskoj kada se vrate, sigurno ih ne bi obavljali ni za približno toliko nisku plaću kao strani radnici u Hrvatskoj.
Hipotetski, čak da se plaće jednostavnih fizičkih poslova koje sada obavljaju strani radnici drastično povećaju, opet bi bile puno manje nego plaće za te poslove u državama kao što su Njemačka, Irska, Švedska itd.
Zašto bi se netko vratio iz Njemačke u Hrvatsku da radi jednostavne poslove na gradilištu ako u Njemačkoj zaradi 1500 i 2000 eura za isti posao koji je u Hrvatskoj plaćen 800-tinjak eura? Da se poslovi zidara, fasadera, dostavljača i drugih u Hrvatskoj plaćaju prosječnom plaćom od oko 1200 eura, opet bi bili na realnom gubitku.
U Hrvatskoj trebaju biti dobrodošli svi koji žele tu raditi i zakonito živjeti
Hrvatskoj bi svakako koristio snažniji povratak onih koji su zadnjih nekoliko godina iselili, kao što se događa primjerice u Poljskoj. Tvrditi da ne treba raditi na povratku iseljenika je podjednako glupo kao tvrditi da ne treba prihvatiti dolazak stranih radnika.
Neki stvaraju lažnu dihotomiju između dva procesa; povratka iseljenika i uvoza stranih radnika. Činjenica je da Hrvatska treba i jedne i druge da bi usporila demografsko propadanje. Od preokreta demografskog trenda je toliko daleko da o tome ne treba još ni raspravljati.
Ali treba prihvatiti da se masovni povratak povijesne hrvatske emigracije i njenih potomaka nije dogodio od 1990. i neće se dogoditi. Oni koji građane uvjeravaju u to samo skupljaju političke bodove na lažnim obećanjima. A oni koji vjeruju u taj mit svojevoljno pristaju biti nečije korisne političke budale.
U trenutnoj demografskoj situaciji Hrvatska treba sve; povratak onih koji su odselili za vrijeme prošle krize, povratak onih koji su odseli krajem prošlog stoljeća, povratak potomaka onih koji su odselili sredinom prošlog stoljeća, dolazak stranih radnika.
Neke stvari su lakše ostvarive, a druge teže. Neke su pak čista fantazija, kao masovni povratak potomaka onih koji su iselili sredinom 20. i krajem 19. stoljeća. A odbijanje bilo koga tko je u Hrvatsku došao legalnim putem da bi živio i radio, samodestruktivno je. Tvrditi da su odjednom strani radnici krivi zbog toga što se hrvatska emigracija ne vraća, a nije se nikada vraćala, glupost je.